Skandal koji se neki dan dogodio u Zagrebu i izazvao pravu buru, kako u hrvatskoj, tako i u regionalnoj javnosti, zapravo uopće i nije skandal, koliko god prvoloptaški s tim tumačenjem reagirala javnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ako je, naime, značenje riječi skandal nešto senzacionalno i neviđeno, to se posve sigurno ne može odnositi na prijateljski susret revizionističkih povjesničara u Zagrebu.
U moru bizarnih i licemjernih odnosa među nacionalistima s ovih prostora, ono što se na prvu ruku čini upravo takvim, bizarnim i licemjernim, a riječ je o ugodnom zagrebačkom druženju srpskih i hrvatskih revizionističkih povjesničara na promociji knjige „Bosanska golgota četnika 1945. godine“, zapravo je sve samo ne bizarna i licemjerna. Jer nema ništa prirodnije od bliske suradnje srpskih i hrvatskih revizionista i ljudi koji u svojim radovima i javnim nastupima iskazuju simpatije za ustaštvo i četništvo na antipartizanskoj platformi. Uostalom, ratna suradnja ustaša i četnika između kojih nije zabilježen nijedan ozbiljan sukob upravo je kulminaciju doživjela 1945. u zajedničkom povlačenju prema Trstu i Bleiburgu. Iz tog perioda datira i fotografija četnika koji posve slobodno prolaze Zagrebom u povlačenju.
I kako tada, tako i danas, jedini ljudi koje su ovdašnji radikalni nacionalisti ikada prepoznavali kao neprijatelje bili su partizani, ljevičari i Jugoslaveni. Treba na kraju biti pošten pa priznati da su s pravom jedino njih prepoznavali kao jedine neprijatelje, vrijedne svake vrste međusobne suradnje.
Što se dakle dogodilo u Zagrebu? Na Hrvatskom institutu za povijest održan je razgovor o knjizi „Bosanska golgota četnika 1945. godine“ koji je moderirao povjesničar s tog instituta Vladimir Geiger, goste iz Beograda je ugostio i bivši ministar kulture i korifej desnice Zlatko Hasanbegović, a govorili su Bojan Dimitrijević i Nemanja Dević s beogradskog Instituta za savremenu istoriju. Za neupućene, spomenuti dvojac javno se zalaže za rehabilitaciju Draže Mihailovića i Milana Nedića, protivio se izručenju Ratka Mladića Haškom sudu i promatra četnike kao plemenite antikomunističke borce koji nisu činili zločine. Ako je vjerovati medijskim izvještajima, predavanje se svelo na žal zbog katastrofe koju su četnicima nanijeli partizani te 1945. godine pri povlačenju, odnosno da se ne lažemo, bijegu, a i inače.
Iako se ovo predavanje na kraju pretvorilo u javnu sablazan koja je završila prozivanjem Zlatka Hasanbegovića od strane Domovinskog pokreta da se ispriča zbog svega i njegovog odbijanja da to napravi, u suštini se nije dogodilo ništa novo. Ministarstvo kulture je za vrijeme Hasanbegovićevog mandata spremno sufinanciralo objavljivanje Dimitrijevićevih knjiga, sve uz suradnju još jednog nacionalističkog izdavača Zvonimira Despota, a održana je i njegova neuspješna promocija na History festu u Zagrebu 2016. godine. Drugim riječima, nije se dogodilo ništa novo, samo što je sada šira javnost zahvaljujući činjenici da je izvještaj s instituta objavljen u Jutarnjem listu, a ne tek po marginalnim lijevim portalima, reagirala.
Vjerovatno o tome nitko nije mislio, ali postoji također zanimljiv simbolički moment u činjenici da se sve odvijalo na Hrvatskom institutu za povijest, instituciji utemeljenoj pod imenom Institut za historiju radničkog pokreta, od strane Franje Tuđmana. I malo što tako vjerno objašnjava potonuće dijela hrvatskog društva i solidnog postotka povjesničara u suludi revizionistički nacionalizam od činjenice da je institut namijenjen istraživanju radničkog pokreta postao bastion nacionalističkog revizionizma, a i jedno i drugo dogodilo se pod idejnim ili stvarnim vodstvom Franje Tuđmana.
Jedino dobro u čitavoj priči, koja postaje sve zabavnija, jeste konačno razotkrivanje radikalne desnice, skučenosti njenog intelektualnog horizonta i falsificirajućih historiografskih nakana u široj javnosti. Uostalom, skoro jedino čim se ti ljudi bave jeste uzaludno dokazivanje da socijalističko razdoblje nije bilo ništa nego kontinuirani totalitarni zločin i da su partizani živi užas koji je zadesio Jugoslaviju i njene narode.
U najmanju ruku, potrebe za mimikrijom više nema, namjere su jasne, jednako kao što je jasno na koji način doživljavaju one čiju baštinu također uporno žele na svaki način izbrisati, a i međusobna komunikacija i kolegijalnost su na visini. Lijepa je spoznaja da je to zadnji put tako neskriveno bilo davne 1945. godine, u kojoj je zemlja oslobođena od okupatora i domaćih kolaboracionističkih režima.
Oslobođenje, 03.03.2023.
Peščanik.net, 07.03.2023.
