“Ovdje leži principijelna i pravedna!”, zapis je koji na svom nadgrobnom spomeniku želi vidjeti Biljana Plavšić. To je samo jedan od detalja iz knjige Svedočim, koju je Plavšić napisala i objavila po dolasku u Hinseberg, švedski zatvor za žene. Nakon čitanja ovoga štiva sasvim je jasno da se Plavšić ne osjeća kao pokajnica, već kao žrtva i pravednica. Zahvaljujući sudiji Patricku Robinsonu, predsjedniku ICTY-a, koji je bio član i Sudskog vijeća koje je Biljanu Plavšić osudilo na 11 godina, ona će biti u poziciji da svom političkom nasljedniku Miloradu Dodiku pruži punu podršku na relaciji Beograd-Banjaluka.

Priznati sve, samo ne genocid

Odluka o puštanju na slobodu Biljane Plavšić, prouzrokovala je brojne reakcije udruženja žrtava, nevladinih organizacija, nezavisnih intelektualaca, što je, s obzirom na hipokriziju koja je pratila njeno “priznanje”, bilo za očekivati. Poricanje njenog priznanja poznata je činjenica u ICTY-u, jer je Haško tužilaštvo to pratilo i odgovarajućim podnescima predsjedniku Tribunala i Sudskom vijeću koje je donijelo presudu, sa zahtjevom za obnovu postupka. Ali odgovor za obnovu postupka stigao je u odluci Sudskog vijeća da zločinku Biljanu Plavšić pusti na slobodu. Pitanje koje se odnosi na uzroke zbog kojih je Sudsko vijeće Biljane Plavšić odlučilo ignorirati podnesak Tužilaštva, Dani su uputili Patricku Robinsonu, predsjedniku ICTY-a, Nermi Jelačić, glasnogovornici Suda te Olgi Kavran, glasnogovornici Tužilaštva. Ali, pitanje “zašto je zapravo Plavšićka na slobodi?”, iako je prekršila pravila sporazuma, tek je jedno od mnogih na koje birokratizirani glasnogovornici Haškog tribunala odgovaraju šutnjom. No, činjenice koje su dostupne i bez njihovih odgovora, dovode u pitanje osnovne principe međunarodne krivične pravde.

U knjizi Svedočim Biljana Plavšić, pored očigledne herojske uloge koju je dodijelila samoj sebi, glorificira i Ratka Mladića, optuženog ratnog zločinca i bjegunca od međunarodne pravde, koji je podsjeća na lik Ljutka iz bajke Snjeguljica i sedam patuljaka. U Plavšićkinoj interpretaciji, prototip srpskog heroja – grube vanjštine, a dobre duše. Ova knjiga je objavljena 2005., dvije godine nakon presude u Haagu. Sve što piše u knjizi u potpunoj je koliziji sa njenim haškim Priznanjem, a u skladu sa nacionalističkom genocidnom retorikom.

No i prije nego što je objavljena ova knjiga, bilo je jasno da je njeno priznanje samo dio strateškog plana srpskog pravnog lobija da se na Haškom tribunalu članovima srpskog političkog i vojnog rukovodstva iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ne dokaže optužba za genocid. Podsjetimo, prvobitnu hašku optužnicu Biljana Plavšić je dijelila sa Momčilom Krajišnikom i bila je prva žena u svijetu optužena za genocid po komandnoj odgovornosti. Ovu optužbu, Tužilaštvo je odbacilo u zamjenu za po(s)lovično priznanje, koje je, kako vidimo ovih dana, iskorišteno u svrhu daljeg poricanja genocida.

S obzirom da je Tužilaštvo odustalo od optužbi za genocid u slučaju Plavšić, otežalo je poziciju u dokazivanju genocida Momčilu Krajišniku, što je opet proizvelo lančanu reakciju i reflektiralo se negativno i na slučaj Karadžić. Svjedoci smo da je od hapšenja Radovana Karadžića, Tužilaštvo pod konstantnim pritiskom da optužbe za genocid reducira samo na područje u i oko Srebrenice u julu 1995.

Kolektivna, individualna i/li odgovornost države

Prvi znak da protiv Biljane Plavšić postoji tajna optužnica bio je kada je 1998., na putu u London, uhapšena na Bečkom aerodromu. Izjavila je da je to bilo “užasno iskustvo”, a puštena je na intervenciju tadašnjeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Carlosa Westendorpa. Na pitanje da li ju je strah tajne optužnice, Plavšić je u istom medijskom nastupu odgovorila: “Ne bojim se tajne optužnice od Tribunala, jer ako uzmemo u obzir da je više od 20.000 mladih ljudi poginulo za Republiku Srpsku i da je više od 600.000 Srba protjerano iz svojih domova, šta znače pojedinci koji idu u Haag da odgovaraju na optužnice koje bi se mogle primijeniti na mnoge ljude u Republici?”

Izjava od 1999., prema kojoj su svi ljudi u Republici Srpskoj “odgovorni” koliko i ona, jasno govori o tome da Biljana Plavšić nije vidjela nikakvu razliku između individualne i kolektivne odgovornosti za genocid.

No ono što je mnogo važnije, njeni mentori iz srpskog pravnog tima, koji već godinama, uspješno lobirajući, vješto manipuliraju haškim optužnicama i dokazima, znali su da je između dokazivanja individualne odgovornosti za genocid na visokom političkom nivou i dokazivanja odgovornosti države, veoma mala razlika. S obzirom da je prvobitna optužnica protiv Plavšićke i Krajišnika sadržavala i “udruženi zločinački poduhvat” sa Miloševićem na čelu, Plavšićkino priznanje bio je prvi korak u razbijanju koncepcije Tužilaštva.

Iz ugla “srpskog nacionalnog interesa” slučaj Krajišnik je veoma uspješno završen. Na prvostepenoj presudi Krajišnik je osuđen na 27 godina, ali nije dokazana optužba za genocid. U drugostepenom postupku, Krajišniku je kazna smanjena na 20 godina, ali je drugostepeno vijeće odbacilo optužbu za “udruženi zločinački poduhvat”.

Krajišnikova prvostepena presuda donesena je u septembru 2006. godine. Tužilaštvo odlučuje da se neće žaliti na dio presude u vezi sa odbacivanjem optužbe za genocid. Ovi važni “detalji” iz Krajišnikovog procesa dešavaju se u toku procesa Bosna i Hercegovina protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde (MSP). Čitajući presudu MSP-a, nameće se zaključak da su sudije samo “prekopirale” postojeće presude iz ICTY-a, prema kojima je potvrđen samo genocid u Srebrenici. Mnogi analitičari tvrde da bi se potvrdna presuda Krajišniku za genocid u periodu 1992.-1995., direktno reflektirala i na presudu Bosna i Hercegovina protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde. Neki od “insajdera” u ICTY-u, također tvrde da je zajednički proces Krajišnik-Plavšić imao mnogo više šansi u dokazivanju genocida i udruženog zločinačkog poduhvata. Biljana Plavšić je u srpskom rukovodstvu imala najveći broj javnih izjava koje su svjedočile o srpskoj genocidnoj ideologiji, tako da je Tužilaštvo u dokazivanju njene genocidne namjere prema Bošnjacima imalo veoma čist pravni put. No, Plavšićkino priznanje dovelo je u pitanje cijeli koncept dokazivanja genocida i udruženog zločinačkog poduhvata bosansko-srpskom rukovodstvu.

“Naivna” Carla del Ponte

Sudeći prema onome što piše u svojoj knjizi Gospođa tužiteljica, Carla Del Ponte nije bila svjesna ove veze. Prema sopstvenom svjedočenju, gospođa tužiteljica je navodno bila naivna i nije razumjela zbog čega je Plavšićeva naglo pristala da prizna sve osim genocida.

Del Ponte se sjeća prvog druženja s Plavšićkom u svom uredu u Haagu, gdje su zapalile po cigaretu. Darovala je Plavšićki šteku Marlboro Goldsa američke proizvodnje, jer je pretpostavljala da joj u nizozemskom zatvoru nije lako doći do pravog Marlbora te da će joj se ta “gesta možda isplatiti u budućnosti” (sic!). Plavšićka se trudila razgovarati s njom kao “žena sa ženom”. “Na sebi je, poput kakve pristojne britanske dame, imala suknju od grubog tvida; rekla mi je da je doktorica biologije, da bi me odmah nakon toga pokušala uvjeriti u nadmoćnost srpskog naroda. Budalaštine koje je pritom izgovorila u meni su izazvale osjećaj mučnine i razgovor sam brzo privela kraju. Priželjkivala sam da joj Tribunal odredi kaznu doživotnog zatvora”, piše Del Ponte.

Nekoliko mjeseci nakon njezina pritvaranja, Del Ponte je od njezinog branitelja čula da se Plavšićka namjerava izjasniti krivom, ali ne u tački optužbe za genocid. Kako sama kaže, bila je jako iznenađena. Ali u knjizi Del Ponte ne spominje da je ijednog trenutka razmislila o tome kakve će to posljedice imati na dokazivanje genocida u slučaju Krajišnik. Ili da je možda bila u dilemi da odbaci Plavšićkinu ponudu i da nastavi sa procesuiranjem, te da bude prvi svjedok u procesu protiv nje i da pred sudom potvrdi kako joj je Plavšićka lično obrazlagala rasne teorije o superiornosti srpskog naroda.

Sa Plavšićkom su o njenom priznanju pregovarala dvojica tužitelja, Alan Tiger i Mark Harmon (sada je to tim Tužilaštva za slučaj Karadžić). Plavšićkini uvjeti su naravno prihvaćeni, optužba za genocid odbačena, ali je tim sa Del Ponte na čelu “zaboravio” da na papir stavi Plavšićkino usmeno obećanje da će svjedočiti protiv ostalih optuženika.

“U trenutku izricanja presude, ustala je, a zatim pročitala izjavu prepunu uopćenih mea culpa, bez navođenja bilo kakve pojedinosti kojom bi pokazala da se doista osjeća krivom. Užasnuto sam slušala njena priznanja, svjesna da je posrijedi obično trabunjanje”, piše Del Ponte.

Nakon što je Plavšićka odbila ispoštovati usmeni dogovor o svjedočenju protiv ostalih optuženika, Del Ponte je organizirala da se Plavšićka iz švedskog zatvora dovede u Haag na nove pregovore. “Tom je prilikom povukla čak i svoje izjave kojima se u sklopu postignutog sporazuma s Tužiteljstvom obavezala da će se pred Tribunalom izjasniti krivom i stala nas uvjeravati u svoju nevinost”, piše Del Ponte.

Nakon ovog sastanka Tužilaštvo je tražilo obnovu postupka od predsjednika Tribunala, ali on je tužbu vratio rekavši da nije ovlašten donositi odluke o tom pitanju. Nakon toga tužba je upućena Sudskom vijeću pred kojim se Biljana Plavšić izjasnila krivom.

Odgovor je stigao ovih dana, u vidu odluke sudije Patricka Robinsona o puštanju Biljane Plavšić na slobodu.

Priznanje i ekonomija

Priznanju Biljane Plavšić i Haški tribunal i međunarodne diplomate dale su izuzetno veliko značenje. Čak je i većina medija u Bosni i Hercegovini svojevremeno veoma pozitivno reagirala na ovu odluku Plavšićke, ističući koliko će čin Priznanja u budućnosti imati pozitivne implikacije na proces pomirenja i liječenje ratnih trauma. Pri tom su gotovo svi akteri i komentatori u vezi sa ovim činom – od tužilaca koji su napravili ovu pogodbu i sudija koji su se odlučili na blagu kaznu, do lokalnih novinara i političara koji su požurili da pokažu oduševljenje, zaboravili obratiti pažnju na poslovni aranžman koji je pratio ovo priznanje i zanemarili su šta je odbacivanje optužbe za genocid značilo za srpski nacionalni interes.

Tokom izricanja presude, obrazlažući kaznu od 11 godina, sudija Richard May se iskreno osvrnuo i na ekonomske faktore koji su doprinijeli pogodbi sa Plavšićkom rekavši da je njeno priznanje krivice, “uz značajnu uštedu vremena i sredstava međunarodne zajednice ostvarenu njenim prihvatanjem krivice prije suđenja, osnov da se optuženoj snizi kazna kakva bi inače bila odgovarajuća”. Ako obratimo pažnju na redoslijed olakšavajućih okolnosti koje je naveo sudija May, možemo reći da je prema hronologiji nabrajanja, sudija May ocijenio i važnosti sudskih motiva za nisku kaznu. Naime, “važnost” Plavšićkinog Priznanja za utvrđivanje istine o zločinima i postizanje pomirenja u bivšoj Jugoslaviji, navedeni su nakon isticanja važnosti uštede sredstava.

No, “ušteda sredstava” sudskog procesa, samo je mali dio ekonomskog aspekta procesa Plavšić koji je koristio haškoj birokraciji. Naime, u periodu presude Biljani Plavšić, tim Haškog tribunala zadužen za finansijsko lobiranje bio je zabrinut da će dio novca iz međunarodnog budžeta namijenjen tranzicionoj pravdi u bivšoj Jugoslaviji, odnijeti osnivanje Komisije za istinu i pomirenje. Poznato je da su međunarodni teoretičari (ali i diplomate) podijeljeni u pristupu tranzicionoj pravdi i da dio njih smatra da krivično-pravni pristup nije najbolje rješenje za društvo koje se mora suočiti sa posljedicama masovnih zločina, te da favoriziraju južnoafrički model i komisije za istinu i pomirenje, u kojem je primarno priznanje a ne kažnjavanje zločina.

Plavšićkino priznanje savršeno se uklopilo u strateško finansijsko lobiranje ICTY-ja, postavši najvažniji dio marketinškog portfolija u kojem su haški borci za donacije mogli potvrditi da nema potrebe za bilo kakvom komisijom za pomirenje, jer Tribunal nudi sve u paketu: i kaznu i priznanje; odnosno “savršenu” kombinaciju restorativne i retributivne pravde. Koliko je to bio nakaradan koncept pokazala je serija priznanja koja su zapravo bila samo trgovina za manje kazne. Srpskim haškim optuženicima i njihovim advokatima u jednom trenutku čak se učinilo i da “što više priznaš, dobijaš manju kaznu”, tako da je bilo slučajeva da su u procesu trgovine sa Tužilaštvom neki priznavali i ono što nisu uradili.

Jedini haški optuženik koji se iskreno pokajao bio je Milan Babić, tzv. bivši premijer Republike Srpske Krajine. Svojim svjedočenjem, značajno je doprinio da Sudsko vijeće, cijeneći dokaze Tužilaštva 2004., u Međupresudi Slobodanu Miloševiću potvrdi genocidnu namjeru nad Bošnjacima za 1992. Svi ostali bili su dio “paket aranžmana” koji je strateški odgovarao i Tribunalu i optuženicima, ali i srpskim nacionalnim interesima.

(Autorica je docentica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu)

BH Dani, 25.09.2009.

Peščanik.net, 27.09.2009.

SREBRENICA