Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić
Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Međunarodni dan borbe protiv homofobije i najava održavanja Parade ponosa za septembar bio je povod neuobičajenoj komunikaciji – organizatori Parade su izričito pozvali pokret Dveri i lidera pokreta Boška Obradovića da ih podrže i dođu na skup. U pozivu se navodi da su, pre nepunih mesec dana, organizatori izašli na ulicu u znak solidarnosti sa koalicijom DSS-Dveri kojoj je izbornim manipulacijama umalo izmakao cenzus.

Usledio je ipak očekivani odgovor – da „seksualna orijentacija nije ljudsko pravo“ i da je „takva vrsta parade vređanje javnog morala“. Ovde na delu imamo igru reči za nedovoljno informisane. Seksualna orijentacija kao takva nije ljudsko pravo, jer bi bilo nemoguće imenovati sva moguća ljudska svojstva kao osnovna prava. Međutim, ono proizlazi iz prava na dostojanstven život, život bez straha, život ravnopravan sa drugima bez obzira na bilo koje lično svojstvo. Granice ovog prava, a kojem Obradović negira postojanje, seže sve dotle dok ne povređuje nekog drugog. Tako se, ironično, ispostavlja ne da seksualna orijentacija nije ljudsko pravo, već da se svojom izjavom upravo lider Dveri kreće po nedozvoljenoj liniji povrede drugog.

Bilo je naivno očekivati da će Dveri zauzeti stav protivan onome na kome su godinama unazad gradili sliku o sebi.  To je slika „ispravnih“ etničkih Srba, vernih tradicionalnim vrednostima i okrenutih Rusiji. U ostatku svoje izjave Obradović zapravo pokazuje stepen nerazumevanja onoga o čemu govori, jer kaže da „poštuje prisustvo na protestu“ i „da je spreman da podrži diskriminisane“, ali da je „nedostojno svoditi ljudsku ličnost na njenu seksualnost“. Dakle, ukoliko LGBT ljudi smatraju da su diskriminisani, Dveri će ih podržati u njihovoj borbi za zaštitu prava, sve dok to pravo nije pravo na javno okupljanje. Ta izjava, čak i u svojoj unutarnjoj logici, stoji na staklenim nogama. Ona nas vraća na staro geslo o „slobodi unutar četiri zida“.

Možda će, posle te reakcije, poneki učesnik prošlomesečnog protesta zažaliti što je na njemu bio jer je u ovom novom slučaju izostao solidarni stav Dveri. Taj stav bi, sasvim recipročno, zvučao ovako – mi možda nismo spremni da učestvujemo u Paradi ponosa, ali stajemo iza osnovnog prava naših sugrađana da, kao ravnopravni građani, taj skup organizuju. Kako se to nije dogodilo, postavlja se važno pitanje – da li je trebalo podržati borbu desne koalicije za (delimično) sprečavanje izbornih mahinacija? Da li je ta podrška bila uslovljena očekivanjem da će Dveri postati ono što nikada nisu bile?

Ovo pitanje se dugo u Srbiji nije postavljalo. Čini se da su godinama homofobna Srbija i Srbija koja to nije živele jedna pored druge, ne podržavajući međusobne zahteve i ne pronalazeći nikakav zajednički interes za delovanje. Sticajem okolnosti ovaj susret svetova ponovo se dogodio. Pre toga, do takvog susreta je, kažu, došlo davne 1996. godine i to sa istim razlogom – zbog prekrajanja izborne volje građana. Tako se čini da se, pored periodičnih pokušaja krađe izbora, po pravilu ponavlja i to da nema prepreka za saradnju između onih koji tu krađu smatraju nedopustivom.

Upravo dilema – da li bi Dveri i DSS na nekim sutrašnjim izborima zavredeli istu podršku – podseća na nedavnu diskusiju o presudi norveškog suda u slučaju Brejvik. Naime, svestska (ali i domaća) javnost je bila zgrožena činjenicom da ubica više desetina dece ima ljudska prava, koja pri tom mogu biti povređena. Sud je ustanovio da su mučenjem, nečovečnim i ponižavajućim postupanjem Brejviku prekršena osnovna prava u zatvoru. Nerazumevanje javnosti da su čak i teroristima i višestrukim ubicama garantovani uslovi pod kojima će izdržavati zatvorsku kaznu je vrlo blisko nerazumevanju da i homofobi imaju pravo glasa koje im se ne sme oduzeti.

Zbog toga, niko ne treba da žali što je u specifičnom trenutku, pre samo nekoliko nedelja, stao u odbranu prava koalicije DSS-Dveri. Garantovanim pravima se ne može trgovati, ta podrška se ne može uslovljavati. Ona rastu kada ih podržava više ljudi i nestaju kada ih niko ne podržava – to je jedina matematika na koju se možemo osloniti. Univerzalna ljudska prava to mogu biti jedino ako dosledno stojimo na poziciji da svi, ravnopravno, imamo pravo na zaštitu kada smo ugroženi. Samo tada naša uverenja imaju smisla i samo tako može opstati jasna razlika između nas koji to razumemo i onih koji, poput Dveri, to nikada neće razumeti.

Peščanik.net, 18.05.2016.

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)