Kada je jednom prilikom Lili Gruber, voditeljica na talijanskoj državnoj televiziji, upozorila svoje goste u emisiji uživo da se prestanu derati i međusobno vrijeđati, a ovi se pravili da je ne čuju, ona je mirno prekinula emisiju i odjavila se iz programa. Kada je nedavno urednica Dnevnika na Hrvatskoj televiziji ugostila jednu notornu fašisticu, a ova minutažu iskoristila da opetovano poruči kako su, osim Hrvata, ovdje svi ostali samo gosti, te da imaju paziti kako se ponašaju, misleći pri tome na građane srpske nacionalnosti, a potom još i svoga kolegu u parlamentu nazvala četnikom i ratnim zločincem, voditeljica ne samo da nije prekinula emisiju, nego nije niti pokušala intervenirati u taj odvratni izljev etničke mržnje.

Inače, gospođa koja ne podnosi upravo one „goste“ koji su autohtona manjina u Hrvatskoj već nekoliko stoljeća, sama je veći dio života provela u Kanadi, pa se i takozvanim materinjim jezikom služi prilično teško, tamo je bila policajka, a onda se vratila u Hrvatsku i, kao dobar poznavalac potencijalnih „neprijatelja“, postala bodygard hrvatskom diktatoru Tuđmanu. Od tada njen se politički put iscrpljuje u služenju rigidnim desničarima i promociji svake vrste fašističkog smeća, pa je valjda zato i postala parlamentarna zastupnica, a sada, evo, i kandidatkinja opozicije na izborima za evropski parlament. Direktna posljedica, međutim, njenog učestalog lajanja o Srbima kao gostima ili četnicima, bilo je prebijanje grupe mladih bogoslova iz pravoslavnog manastira Krka u Dalmatinskoj zagori, inače događaj kojega je Hrvatska televizija predstavila skoro kao nevini sukob grupe srpskih mladića i nekolicine Janjevaca iz Kistanja. Ta naoko sitna manipulacija trebala je zapravo značiti kako gvozdene motke i palice kojima su teško ozlijedili mlade bogoslove nisu u rukama nosili pravi Hrvati, nego tamo neki Janjevci, makar je riječ također o Hrvatima katolicima iz Janjeva na Kosovu koji su ovdje stigli ratnih devedesetih, u sklopu Tuđmanova morbidnog programa „humanog preseljenja“, pa se uselili u kuće iz kojih su prethodno istjerani „gosti“, odnosno hrvatski Srbi.

Tako se u tjednu prepunom opasne mržnje i fašističkih uličnih ispada pokazala sva moć medijskog amaterizma i vulgarne političke destrukcije. Hrvatska televizija, naime, pati od posvemašnjeg nedostatka profesionalizma, ali zato viška zatrovanosti desničarskim fundamentalizmom, što se sve u konačnici iskazuje potpunim kaosom, nedefiniranom uredničkom koncepcijom, pa se ta javna ustanova svakodnevno ispostavlja kao punkt za razne huškačke, nacionalističke diverzije. Rezultat je vulgarna kontaminacija javnog govora i vraćanje srpsko-hrvatskih odnosa na razinu od prije dvadeset godina, kada je bilo normalno da se s ekrana Hrvatske televizije bljuje mržnja, a na ulici prebijaju, odvode, pa i ubijaju građani srpske nacionalnosti.

Takvu je situaciju, opasno visokih tenzija, pokušao smiriti predsjednik Vlade, otvorenom kritikom Hrvatske televizije, kao provokativnog žarišta etničke netolerancije, da bi onda i sam postao meta tobožnjih boraca za slobodu medija i žrtva opće medijske histerije. Unatoč notornoj činjenici da upravo na HTV-u smisao slobode podrazumijeva često falsificiranje povijesti, pa se tamo čak i poznati ustaški ratni zločinac prikazaje kao „legendarni heroj koji se borio protiv partizana, tih zlih koljača Hrvata“, a da urednik emisije ne vidi u tome ništa sporno, jer da se uostalom tome zlikovcu Francetiću u rodnom mu selu stalno odaju počasti. I doista, pogodio je u samu bit hrvatskog fašizma, koji se ne tolerira samo ako se događa u glavnom gradu, na glavnoj televiziji ili važnoj nogometnoj utakmici. U provinciji, pak, u sumornim malim mjestima, udaljenim od važnih zbivanja, fašizam je uobičajena pojava, posve neometana od organa represije ili političkih elita.

Zato je premijerova odvažna reakcija na zloćudnu upotrebu medijske slobode istodobno i zakašnjela i uzaludna. Hrvatska televizija, naime, zbog nikada provedene lustracije, i danas je kaotično carstvo posebne sorte novinara koji baš produkciju etničke mržnje smatraju bitnim ishodištem svoje takozvane profesije. Do njihova „silaska“ s ekrana, međutim, dolazi tek ako se privatno jako ogriješe o zakon, poput recimo stanovite Dijane Čuljak, koja je sve do nedavno bila zaštitno lice HTV–a, mada se dobro znalo da je, kao ratna izvjestiteljica iz Bosne, svojim lažiranim, šovinističkim reportažama bila suodgovorna za smrt priličnog broja Bošnjaka.

Ipak, nikada nikome, pa ni, iznenada tako osviještenom, premijeru, nije palo na pamet da barem upozori na te mučne činjenice njene profesionalne biografije. Štoviše, sve dok je nisu uhapsili, zbog pronevjere nekog golemog novca, u svoje je emisije mogla dobiti koga poželi, svakog pripadnika političke ili društvene elite, a da nikoga nije smetalo njeno javno služenje najnižim strastima nacionalizma. Čak ni sudjelovanje u ratnom zločinu. A ona je tek jedna od brojnih sličnih HTV-ovih „profesionalaca“. Zato se i sadašnje suprostavljanje premijera Milanovića širenju takozvanog govora mržnje, makoliko dobrodošlo, ima smatrati tek politički prigodnim. Ništa više od toga.

 
Mladina, 29.03.2013.

Peščanik.net, 31.03.2013.