bit.ly/1vXa0sj

 
Preko puta našeg stana – na ulici Haustan, čini mi se – stoji zidna reklama. Visoka je 12 metara a široka šest. Menja se jednom ili dvaput godišnje. Šta god da se nađe na tom zidu, to je moj pogled: u njega gledam više nego u nebo ili novi Svetski trgovinski centar, više nego u vodene tornjeve ili taksije na ulici. Ovo stvara podsvesni efekat. Prošlog semestra tu je bila luksuzna votka i dok sam gurala decu u skafandere, puna ozlojeđenosti domaćice, sanjarila sam o hladnom martiniju.

Pre toga je tamo bila reklama za nešto toliko luksuzno da nisam mogla da shvatim o čemu se radi. Nije bilo nikakvog teksta – barem ga ja nisam videla – a na slici je bio žuti feniks na pakleno crvenoj pozadini. Kao da je u pitanju gnomička poruka, namerno postavljena da izludi neispavanu ženu. Jednom sam sa bebom u naručju videla drugu majku u soliteru preko puta kako drži svoju bebu. Bilo je 4 ujutru. Stajale smo svaka na svom prozoru, dok nas je delilo dvadesetak metara skupog njujorškog vazduha.

Zgrada u kojoj živim pripada univerzitetu, kao i zgrada preko puta. Pomislila sam da je sasvim verovatno da i žena na suprotnom prozoru takođe zarađuje za život pišući knjige i da kao i ja trenutno ne piše ništa. Možda razmišlja o antidepresivima. Možda ih već uzima. Teško je reći. U svakom slučaju ona ne može da vidi ovu reklamu, osim ako ne otvori prozor, skoči i okrene se u padu. Ja sam bila njen pogled. Ja sam bila oglas za ono što je već imala.

Ali sve to je bilo davno. Sada na reklami piše: Pronađi svoju plažu. Flaša piva – reklama je za pivo – jarko je žuta a pozadina plava kao na letovanju. Čini mi se da je reklama izuzetno dobro postavljena, kao naručeno umetničko delo u savršenom skladu sa svojim urbanim okruženjem. Po tonu je čisti Menhetn. Njeni odjeci mogu se pronaći u odeljku knjižare posvećenom ličnom razvoju („Pronađi svoju radost“), na časovima fitnesa („Pronađi svoju dušu“) i u ordinaciji psihoterapeuta („Pronađi sebe“). Postoji i šira, nacionalna verzija ove reklame koja se pojavljuje po časopisima i na televiziji.

U toj široj verziji se koriste fotografije, a plaža je prava i prikazana u potpunosti. Ponekad je i slogan proširen: Kad ti život pruži limetu… Pronađi svoju plažu. Ali zid koji gledam sa mog prozora je na ulazu u Soho, kraj u kojem žive medijski moguli, estradni advokati, najrazličitije vrste slavnih ličnosti, poneki student, kao i sve manja skupina umetnika i naučnih radnika u stanovima sa povlašćenom kirijom.

Mi, narod Sohoa, kolektivno se smatramo prilično sofisticiranim medijskim konzumentima. Kod nas ne prolazi bilo kakva reklama. Tako da je ova reklama svedena na svoju suštinu – žuti talas pred plavim poljem – i naslikana je direktno na zid, u jarkom pop-art stilu. Marketing-majstori znaju da mi znamo da se ovde aludira na Soho Roja Lihtenštajna i Ivana Karpa, Soho pre Foot Lockera, Sephore, Prade, zamrznutog jogurta. Taj Soho naravno više ne postoji, ali on je jedan od razloga zašto smo svi mi ovde, zgurani u uskom pojasu ovog tesnog ostrva. Ko god je postavio ovu reklamu, dobro nas poznaje.

Pronađi svoju plažu. Konstrukcija je čudna. Pomalo preteća mešavina imperativnih i posesivnih oblika, transformacija imenice u stanje uma. Možda previše učitavam. S jedne strane, to prosto znači, „Izađi i otkrij šta te čini srećnim“. Aktivno tragaj za srećom, što Amerikanci smatraju svojim pravom. To je reklama za pivo, koje pojedinca čini srećnim kao sva opojna sredstva, preoblikovanje stvarnosti kroz samo njemu znanu senzaciju. Dakle, još preciznije, ova reklama govori, „Popij pivo i pusti da te usreći“. Tu nema ničeg čudnog. Samo što je pivo nekad prodavano kao san o zajedničkoj sreći: popij pivo sa drugarom, sa raznim drugarima. Ljudi se tiskaju u kadru, smeju se i raduju. Bila je to laž o alkoholu – kao što je i ova reklama laž o alkoholu – ali bila je to drugačija vrsta laži, široko kadrirana laž koja je obuhvatala i druge.

Ovde je fokus sužen, gotovo opsesivan. Sve što nije apsolutno neophodno za vašu sreću uklonjeno je iz vidnog polja. San nije samo o sreći, nego o sreći zamišljenoj u potpunoj izolaciji. Pronađi svoju plažu usred grada. Pronađi svoju plažu bez obzira na sve. Nemoj da te nešto ometa u pronalaženju tvoje plaže. Pronađi svoju plažu čak i ako ona – kao što je slučaj sa ovom zidnom slikom – zapravo ne postoji. Stvori tu plažu u sebi. Nosi je sa sobom kud god kreneš. Potraga za srećom mi je oduvek izgledala kao posebno težak američki teret, ali na Menhetnu je ona podignuta na viši nivo dužnosti da se bude srećan.

Instruktor aerobika je nedavno povikao na mene, na sve nas: „Ne dozvolite svom mozgu da vam postavlja granice koje ne postoje.“ Takav stav ćete pronaći svuda na ovom ostrvu. On se podstiče i reflektuje u popularnoj kulturi, naročito u filmovima, od kojih mnogi započinju svoj život upravo ovde na Menhetnu. Kako se tvrdi u filmovima, čoveka samo njegov ograničeni mozak ometa da dostigne sreću. U budućnosti ćemo imati tabletu koja nam uklanja sve granice (i čini nas idealnim stanovnicima Menhetna), ili ćemo kao Skarlet Johanson u filmu Lusi koristiti 100 odsto svog moždanog kapaciteta umesto mitskih 10. U takvim formulacijama, svet nas zapravo ne kontroliše. Naša sreća, naš očaj, naše plaže, naše prokleto zdravlje – sve ćemo ovo moći sami da stvorimo ili uništimo. U televizijskoj seriji Tine Fej 30 Rock, Džek Donahi – idealni građanin novog Menhetna – rešava probleme tako što ih gnječi svojom „mentalnom spregom“.

Plaža je uvek tu: samo je treba zamisliti. Iz toga sledi da su oni koji ne mogu da otkriju svoju plažu, na kraju krajeva, mentalno krhki; što bi se reklo na Menhetnu, prosto su slabi. Verbalni okršaji Džeka Donahija i Liz Lemon su komični prikazi raznih stvari koje mnogi građani Menhetna sada smatraju smrtnom slabošću: život bez dece, gojaznost, siromaštvo. Da bi pronašao svoju plažu, čovek mora da bude nemilosrdan. Menhetn je za sposobne, odlučne, za multitaskere, za alfa-mame i alfa-tate. Savršeno mesto za samoosnaženje – ukoliko ste već sami po sebi prilično osnaženi. Ukoliko ste jedna od onih osoba koje prosto ne dopuštaju da im bilo šta – pa čak ni stvarnost – poremeti tu jasnu viziju plavog polja.

Postoji individualizam koja je toliko upadljiv da se poklapa sa egzistencijalističkim kredom: Menhetn se nalazi tačno na toj raskrsnici. Čovek na Menhetnu je čist potencijal, neograničen, izmišlja sebe svaki dan. Kad jednom godišnje preko leta dođem u Englesku, upravo je suprotno: svuda vidim samo svoja ograničenja. Mozak koji ostavlja četku za kosu u frižideru, noga koja boli od kuka do palca, moja divna deca koja mi jedu vreme, knjige nepročitane i nenapisane.

A sve se to odvija u senci onoga što je Filip Larkin zvao „bregom gašenja“, nešto što više nije udaljeni vrh, nego konačno postaje uzvišeno tle pod nogama. U Engleskoj ne mogu da pronađem svoju plažu čak ni na pravoj plaži. Gledam ledenu vodu od 4 stepena, porodice utegnute u premale kupaće kostime, zgrčene pod vetrovkama, koje idu na plažu sa onom vrstom stoicizma kakav se nekada čuvao za Bitku za Britaniju. Stalno mislim o tome koliko smo mi smešna, ograničena stvorenja, manja od svakog vetra i talasa; podižemo kule od peska samo da bi ih srušila generacija koja dolazi za nama.

Kada sletim na JFK, sve se menja. Prvih nekoliko dana sam u šoku: moram da se naviknem na njujorške bakice koje kipte od besa jer sam im prekinula laganu vožnju liftom i ušla s nekom dečurlijom. Moram da vodim računa da ne zastanem dok hodam ulicom – ili u bilo kakvoj pokretnoj gradskoj interakciji – ako neću da razjarim nekog ko hoda iza mene. Svaki čovek u ovom gradu juri za svojom plažom i neka vam je bog u pomoći ako im se isprečite na putu. Pretpostavljam da to znači da sam srećnija u pragmatičnoj Engleskoj nego na idealističkom Menhetnu, ali ne mogu iskreno da kažem da je zaista tako. Čovek se neće doseliti ovde ako zabluda o stvarnosti oblikovanoj oko njegovih ličnih želja nije jak aspekt njegove ličnosti. „Realnost oblikovana oko ličnih želja“ – ima nečeg sociopatskog u toj ambiciji.

Ovo je ujedno i dobar opis procesa pisanja. A živeti kao pisac u gradu gde svako ima tunelski pogled i opsesivno je fokusiran, praktično znači sakriti svoju sociopatiju u krdu. Objektivno, na Menhetnu imam ista ograničenja kao u Engleskoj. Svakog dana se krećem u krugu istih deset blokova, vezana kućnim životom, primorana da pišem o onome što mi je pred nosom. Ali činjenica je da ovde zaista pišem, posao se obavlja.

Iako je moja menhetnovska produktivnost vođena sociopatskom iluzijom o sopstvenoj neograničenosti, ja sam joj zahvalna, makar dok pišem. Postoji razlog zašto su toliki pisci živeli ovde, uz zgodne vešernice i restorane brze hrane, biblioteke i kafiće. Uvek nas je pokretala energija koju ovaj grad proizvodi pravljenjem novca i podizanjem zgrada, ali i svojom uličnom i andergraund kulturom. Sada je energija drugačija: andergraund je skoro nestao. (Čovek se nada da još ima mladih umetnika u Vašington Hajtsu, Bariju ili Stajvesant Taunu, ali koliko će još moći da izdrže?) Umesto toga, neka uvrnuta energija isijava iz majki na sobnim biciklima i staraca koji trče maraton, estradnih advokata prilepljenih za svoje iPhone i mogula koji grade pet „individualizovanih“ kuća na mestu nekadašnje bolnice.

To nije lepa energija, ali još uvek pokreće ostatke ove predstave. I sama joj doprinosim. I ja vozim sobni bicikl. A onda očajavam kad se Shakespeare and Co. zatvori i umesto njega se pojavi još jedan Foot Locker. Više ne postoji način da budeš dobronameran na ovom ostrvu. Tolike stvari moraš da zgnječiš svojom moždanom spregom samo da bi preživeo još jedan dan. Što meni izgleda kao još jedan aspekt reklame preko puta mog prozora: dobrovoljna intoksikacija. Ili jasnije rečeno: „Ne moraš da budeš drogiran da bi živeo ovde, ali to pomaže.“

Na kraju, najbolja stvar na Menhetnu je najgora stvar na Menhetnu: samoostvarenje. Ovde slobodno možeš da se napregneš do krajnjih granica, da pronađeš plažu koja će biti samo tvoja. Ali pre ili kasnije ćeš sedeti na toj plaži i pitati se šta sad. Trenutno vidim svoju plažu, dok deca rastu, a praktične granice nestaju; ponovo vidim ogromnu povlašćenost svog položaja i slika se izoštrava. Pod zaštitom univerziteta živim u jednom od najpovlašćenijih pojasa veštačke plaže na svetu, među ljudima koji misle da su bezgranični i koji me guraju, samom svojom blizinom, u istu korisnu iluziju, s vremena na vreme.

Ovo je tako dobar grad za život i rad. Ovde možeš da pronađeš svoju plažu, da je pronađeš lažno ali ubedljiivo, još uvek zamišljajući Menhetn kao ostrvo pisaca i umetnika – divljih anderground bića iz centra i intelektualaca iz predgrađa – pored svih dokaza koji govore da to nije tačno. Da, i oni se povremeno vide tu i tamo, ali ukoliko nisu pod zaštitom univerziteta – ili ako nisu prodali onaj svoj scenario – svi do jednog, do poslednjeg, žive u Bruklinu.

 
The New York Review of Books, 23.10.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 12.10.2014.