Ne znamo hoće li Hrvatska do 2012. ući u EU. Kad god to bude, bit će vatrometa. Ima i drugih prilika za vatromete. Na dan 11. prosinca 2012. napunit će se cijela dva desetljeća od važnog događaja koji gotovo da utemeljuje hrvatski investigativni žurnalizam: na taj je dan ne baš vesele godine 1992. odvažni “investigativni tim” tjednika Globus objavio naciji rezultate svojih “istražnih radnji”.

Dosije ove male “obavještajne zajednice”, koja operativno djeluje do današnjeg dana, objavljen je te daleke godine pod naslovom “Vještice iz Ria”. U tim grdim vremenima odvažni istražitelji nisu mnogo okolišali. A ni inače se nije baš petljalo s onom čuvenom “trodiobom vlasti”. Ukratko, odvažni istražitelji koji su, kao pravi obavještajci, prikrili svoja imena, djelovali su ujedno i kao egzekutori presuda koje su sami donosili. Inkvizitori su izmrcvarene “predmete” svojih “istražnih radnji” obično predavali svjetovnoj egzekutivi, nekom stalno namještenom krvniku. No kad se sudi poprijeko (metodama pokretnog prijekog suda) nema vremena za takav luksuz. Profesor Flaker dobro pamti takva vremena koja se kod nas, u smislu Nietzscheova nauka o “vječnom vraćanju istoga”, vraćaju periodično. Godine 1941. on je, usred takvog jednog “vječnog povratka”, u principu posve dobrovoljno, čak namjerno, napustio beli Zagreb grad i sklonio se u – Crikvenicu.

Doprinos nacionalnoj stvari

U to neveselo vrijeme, 1941., ili, uz mutatis mutandis (izmijeniti sve što izmijeniti treba), pedeset godina kasnije, ljudi su nestajali. Dođe tako neko vrijeme kad ljudi nestaju, kad ih se lovi kao zečeve, čak i kad se ne prezivaju Zec. To da su ljudi nestajali moglo bi objediniti ova dva iskustva – 1941. i 1991., u glavama onih koji su ih doživjeli i preživjeli.

Ljudi su, kao zečevi, nestajali, u pozadinama hrvatskih ratišta, ali i u priličnom centriranim velesajamskim halama grada Zagreba; o jednoj Lori da se i ne govori. Posebni “komandosi” hvatali su srpske snajpere, koji su se onomad bili ugnijezdili na svakom hrvatskom krovu, ali se začudo nijedan od njih nije dao uhvatiti. Mi danas skoro svi jako dobro znamo, što su neki od nas znali već oduvijek: Čemu su služila ona teatralna zamračenja Zagreba, odnosno što se sve u tim zamračenjima imalo zamračiti. Konačno, što se i zamračilo. Upravo su to teme današnjih “istražnjih radnji”, na razini nacionalne “obavještajne zajednice”, ali i srodnih evropskih službi; oko toga se trse suvremeni “uskoci”, samo što njihova ruka nije tako opasna kao ona senjska.

Slavni “investigativni tim” djelovao je kao kompaktna jedinica “specijalnog rata”. Nije da nisu imali uspjeha. U ta teška vremena domovina je od svakoga očekivala doprinos “prema mogućnostima”, prema “najboljem znanju”. Oni koji ljube oružje lovili su po Zagrebu snajpere. Žurnalisti, sveučilišni profesori, glumci, odjednom silno namrgođeni hrvatski ljepodusi, dali su svoj doprinos nacionalnoj stvari prema svojim mogućnostima, prema svojem najboljem znanju. Svijet je to doduše zapazio, ali nije uvijek razumio, i u tome je općenita hrvatska tragedija do današnjega dana. (Svakako konzultiraj važnu, lucidnu knjigu: Thompson, “Proizvodnja rata”.) Rekoh, nije da nisu imali uspjeha: “investigativni tim”, sačinjen od samih prekaljenih boraca na stvari liberalne demokracije, dok je ona još, pomalo mamurna od svoje pobjede, tek svitala, dakle, zaslužnici, znali su ovog ili onog pojedinca natjerati čak na samoubojstvo (kakav uspjeh!). Pod autom ovog ili onog prokazanog neprijatelja hrvatstva znala je puknuti bomba.

Ovi uspjesi nisu dakako mogli proći nezapaženo: tako se eto kupuju stanovi na Zrinjevcu. U takvoj situaciji, ovaj ili ova, na strani prokazanih, u principu posve dobrovoljno, čak rekao bih namjerno, pokušali su pronaći svoje – Crikvenice: Amsterdam, Beč, Berlin. Tako reći, iz hira. Neki od njih su u inozemstvu počeli objavljivati. Neke od njih napravile su međunarodnu karijeru o kojoj se, u zapećku, pod perinom, može samo sanjati. A to je neoprostivo.

Spalite besramnicu

Neoprostivim to smatra profesor Aleksandar Flaker u inače lucidnom i šarmantnom intervjuu, danom istom tom tjedniku Globus koji u svojoj slavnoj povijesti čuva uspomenu na “investigativne timove”! Na istom mjestu gdje je objavljena potjernica, dapače, na desetke njih, na istom mjestu na kojemu je u prosincu 1992. lovački rog objavio početak lova, uvaženi i dragi mi profesor Flaker potvrđuje tada, 1992. izrečenu anatemu; poput kakvog mrgodnog biskupa on okreće svoju svijeću; on ujedno obrće slavnu Voltaireovu izreku koja je glasila “Spalite besramnicu!”, a odnosila se ta izreka na crkvu, na njezinu inkviziciju, na njezine “investigativne timove”. Besramnica imala bi biti – Dubravka Ugrešić.

Kako to shvatiti?

Ja to teško mogu shvatiti. Flaker je s Ugrešićkom objavio apsolutno ključne knjige na temu ruske avangarde (1984.-1992., iste te 1992. godine kad je u Globusu objavljena sramna dijatriba, “Pojmovnik” izašao je u čak devet svezaka). Bio je njezin mentor oduvijek. Nije li on, dakle, suodgovoran za njezino “strahovito zastranjenje”?

Podsjećam: U denuncijaciji “investigativnog tima” nekoliko žena leti na svojim metlama, copra i čarobira protiv “hrvatske stvari”, možda krade novorođenčad, svakako truje bunare. “Ja znam kako se truju narodni bunari!”, kazao je Krleža, objasnivši zašto nije otišao na ukop Matošev: zbog govorancija koje su tamo pale. Flaker sada, nakon gotovo dva desetljeća, odjednom misli, očito je da misli, kako su tadašnji “uhidbeni nalozi” bili opravdani. Vještice iz Ria trovale su hrvatske bunare, a ne ona horda pridruženih intelektualaca, žurnalista, “istražitelja”, recte običnih i jadnih denuncijanata (svakako konzultirati Heineov spis “O denuncijantima” čiji sam prijevod nedavno objavio u Viskovićevoj “Književnoj republici”, u kojoj obilno objavljuje i profesor Flaker). Nalaz inkvizitorske ekipe utvrdio je tada, i objavio urbi et orbi, da su rečene vještice “djevojčice komunizma”, “profiterke postkomunizma”… ovo su možda najblaže kvalifikacije iz tog uistinu odvratnog tekstuljka.

Poimence, te su se vještice krile pod civilnim imenima Jelene Lovrić, Rade Iveković, Vesne Kesić, Slavenke Drakulić i – Dubravke Ugrešić. Ne smijemo zaboraviti ono što je u srednjem vijeku znao svaki inkvizitor: Vještica koja jaše metlu može se od Ria do Zagreba stvoriti u – hipu. Kod nas vještice pletu svoja kola oko Kleka; u Njemačkoj to je Harz. I rodoljubi stali su odmah skupljati cjepanice, smolu i perje za ovaj hrvatski feministički sabat: svakako je trebalo obraniti Sljeme.

Selektivno pamćenje

U izgledu javne lomače na Jelačić-placu, najavljene joj naprimjer pljuvanjem u tramvaju, ignoriranjem “kolega iz struke”, dobro uvježbanim “prezirom” kompaktne većine (o, Hrvati to znaju jako dobro raditi!, jamčim skupocjenom metodom vlastite kože), Dubravka Ugrešić, kao i većina s Globusove liste za odstrel, odlučuje spakirati se. Iz čistoga hira, od svoje volje, čak, pazite, Flaker kaže, NAMJERNO. S podlom, osvetničkom idejom, na kakvu može doći samo jedna progonjena vještica: Da iz sigurne udaljenosti nastavi pakostiti našoj stvari.

I sad njezin profesor Flaker, kojemu u komunizmu baš i nije bilo tako loše, odlučuje da je više neće “duhovno” pratiti. On u istome dahu izjavljuje da “nije spreman pratiti njezinu (dodajem, inozemnu) publicistiku” koju, međutim, nije čitao. On je nije čitao jer je Dubravka Ugrešić namjerno napustila ovu sredinu…

Pazite, izgovorio je to zaslužnik koji u istom intervjuu tvrdi da mu je “uvijek bio blizak osobni diskurs”. Sebi ga vrlo ženerozno dopušta, na stvari svoje vlastite borbe za bolju prošlost, ali to pravo Ugrešićki odriče a limine. “Počela se, utvrdit će profesor, reklamirati kao disident, emigrant…”, i dodati svoju prezirnu gestu odbijanja. A taj se čovjek, Aleksandar Flaker, rekoh devet godina zajedno s Dubravkom Ugrešić, bavio – čime? Pa upravo disidentima, emigrantima, uvrnutim tipovima svake fele koji su izgorjeli na raznim lomačama, koje su palili razni “investigativni timovi”, i to su izgorjeli braneći pravo na svoju razliku. Kako to da Flaker sada to pravo odriče svojoj učenici, pače (teorijskom) akolitu?

Jako me rastužilo to mjesto u inače lucidnom profesorovom intervjuu u Globusu; jako me rastužio ovaj novi slučaj “selektivnog pamćenja”. Potaknut fascinacijom njegovih knjiga koje poznajem, ja ću, međutim, čitati i njegove upravo najavljene knjige.

Novi list, 06.02.2010.

Peščanik.net, 24.03.2010.

Leave a Reply