Moja porodica je svog prvog i jedinog psa dobila u proleće 1991. Tog aprila, sestra je sa svojim novim momkom otputovala u Novi Sad, grad na severu Srbije, stotinama kilometara udaljen od Sarajeva, gde je nekako pronašla jednog uzgajivača irskih setera. Sa dvadeset i nešto godina, sestra je još uvek živela s roditeljima, ali se odavno izborila za pravo da radi šta god hoće. Tako je, bez konsultovanja mame i tate, sa novcem koji je uštedela od manekenskog tezgarenja, kupila jedno divno, jarkocrveno štene setera. Kada ga je donela kući, tata je bio šokiran – gradski psi su naravno beskorisni, pogotovo raskošni irski seteri – i neubedljivo je zahtevao da ga smesta vrati. Mama se predvidivo retorički usprotivila još jednom ljubimcu (posle par mačaka koje je morala da ožali) o kojem bi morala da brine, ali bilo je jasno da se na prvi pogled zaljubila u njega. Za dan-dva, pas je sažvakao nečiju cipelu i odmah mu je oprošteno. Dali smo mu ime Mek.

***

U malom gradu kao što je Sarajevo, gde su ljudi čvrsto povezani i niko ne može da živi izolovano, svako iskustvo se na kraju podeli. U isto vreme kad je stigao Mek, moj najbolji drug Veba, koji je živeo prekoputa ulice, i sam je nabavio psa, nemačkog ovčara po imenu Don. Čika Vlado, Vebin otav, sitni oficir Jugoslovenske narodne armije, radio je u vojnom skladištu u okolini Sarajeva, gde se oštenila stražarska keruša. Veba je otišao kod oca na posao, i izabrao najsporije, najtrapavije kučence, jer je znao da će ono, ako reše da ih se otarase, nastradati prvo. Veba je bio prvi momak moje sestre, i jedini koji mi se stvarno dopao. Često smo bili nerazdvojni, naročito otkad smo počeli zajedno da sviramo. Kad je sestra nekako prebolela raskid, obnovili su prijateljstvo.

Ubrzo nakon što su psići stigli, oni bi ih izvodili u šetnju u isto vreme, Ja nisam više živeo sa roditeljima, ali sam često svraćao kući na ručak i druženje s porodicom, naročito posle Mekovog dolaska – voleo sam da ga izvedem u šetnju, jer mi je moja odlučna sestra ispunila dečački san da imam ljubimca. Veba i ja smo šetali Meka i Dona pored reke, ili smo sedeli na klupi i gledali ih kako se igraju, pušili i razgovarali o muzici i knjigama, devojkama i filmovima, dok su se naši psi nestašno davili za vrat. Ne znam kako se tačno psi sprijateljuju, ali Mek i Don su bili bliski kao Veba i ja.

Dobar deo leta 1991. proveo sam u Kijevu, u Ukrajini, i prisustvovao sam raspadu Sovjetskog Saveza i proglašenju nezavisnosti Ukrajine. Tog istog leta, rat u Hrvatskoj je brzo napredovao od incidenata do masakara, od čarki do toga da JNA potpuno uništi grad Vukovar. Kad sam se vratio iz Ukrajine krajem avgusta, u Sarajevu još nije bilo borbi – opsada će početi narednog proleća. Nisam imao para, pa mi je jedan prijatelj ponudio da pišem za neki porno magazin (mislio je da će ljudi želeti nešto da im odvrati pažnju od predstojeće katastrofe), ali ja sam odbio, jer nisam hteo da loše seksi priče (kao da postoje neke druge) budu poslednje što ću uraditi ako nastradam u ratu. Spakovao sam pun gepek knjiga i otišao u našu vikendicu na Jahorini, da pročitam koliko god mogu debelih klasika (i da napišem tanku knjižicu zbrkanih priča) pre nego što rat gurne sve što imam u smrt i zaborav. Ako padnem, makar ću pasti čitajući (i pišući).

Ostao sam na planini od septembra do decembra. Čitao sam debele klasike (Rat i mir, Čarobni breg) i Kafkina pisma; pisao sam priče pune ludila, smrti i igara reči; slušao sam muziku zureći u žar u kaminu; cepao sam drva. Noću sam slušao kako vetar povija grane koje grebu krov; kako škripi drvena konstrukcija i, ponekad, kako se zvono izgubljene krave prolama kroz gustu noć. Godinama kasnije, mučio sam se sa vežama koje su mi, navodno, pomagale da se izborim sa svojim čestim agresivnim ispadima. Po savetu psihijatra, pokušavao sam da kontrolišem disanje, detaljno zamišljajući neko mesto koje me je asociralo na mir i spokojstvo. Uvek sam zamišljao našu vikendicu na planini: glatku površinu drvenog stola koji je otac napravio bez ijednog eksera; svežanj ski-pasova koji visi sa nemog sata sa kukavicom; prastari frižider i na njemu prve reči – Obod Cetinje – koje sam bez tuđe pomoći pročitao. Mir i spokojstvo pripadaju vremenu koje sam proveo u vikendici, kada mi je samotno čitanje pročistilo um i kada su mi oštar planinski vazduh i sveprisutni miris četinara olakšali bol.

I Mek se često pojavljivao u mojim vežbama kontrole besa. Roditelji i sestra povremeno su mu davali dopust da mi pravi društvo na planini. Pre spavanje, njegovo ravnomerno disanje me je umirivalo, odvlačilo mi pažnju sa kakofonije noćnih zvukova. Rano ujutru, budio me je svojim toplim dugačkim jezikom, ramazujući mi svoje radosne bale po licu. Stavljao bi mi glavu u krilo dok sam čitao, i ja bih ga češkao iza ušiju. Vodio sam ga sa sobom u šetnju, dok su mi kroz glavu jurcale misli o onome što sam čitao, kao što je i Mek jurcao gore-dole po planinskim strminama. Kada mi je Veba došao u posetu, išli smo u šetnju zajedno, dok su se Mek i Don jurili, zastajući samo kad su pokušavali da iskopaju neke fantomske podzemne glodare.

Maštali smo da ćemo, kada rat zahvati Sarajevo, uvek moći da sa svojim psima pobegnemo na Jahorinu, i da tamo ostanemo dok se sve to ne završi.

***

Poslednji put smo se popeli na planinu da obeležimo dolazak nove 1992. Tada nismo znali da će ta nedelja koju zajedno provodimo ujedno biti i opraštanje od našeg zajedničkog sarajevskog života. Pored moje sestre, mene i naših prijatelja – 10 ljudi ukupno – bila su i tri psa: Mek, Don i Laki, našeg drugara Guše. Bilo je to živahno kuče neodređene rase (Guša ga je zvao koktel španijel). U skučenom prostoru male planinske kolibe ljudi su se sapletali o pse, dok su ovi često ulazili u svoje pasje rasprave, pa smo morali da ih razdvajamo. Jedne noći, dok smo do sitnih sati igrali karte, Guša i ja smo krenuli žestoko da se svađamo, i psi su poludeli – nastalo je takvo lajanje i dreka da prozori umalo nisu popucali, ali rado se sećam tog trenutka, jer je u njemu bila sva napeta bliskost našeg zajedničkog prethodnog života.

Nekoliko nedelja kasnije, krenuo sam u SAD, da se više nikad ne vratim u našu planinsku kolibu.

***

Moja sestra i Veba pamte kada su poslednji put izveli Meka i Dona u šetnju, pre nego što je rat počeo. Bilo je to u aprilu 1992. i čulo se pucanje sa brda oko Sarajeva. Avion Jugoslovenske narodne armije zloslutno je probio zvučni zid iznad grada; psi su zalajali kao blesavi. Rekli su jedno drugom: „Vidimo se kasnije“, ali neće se videti narednih pet godina.

Ubrzo zatim, sestra je krenula sa svojim najnovijim momkom u Beograd. Moji roditelji su se zadržali još par nedelja, i za to vreme su se sporadična pucnjava i granatiranje svakodnevno pojačavali. Ja sam zvao iz Čikaga i raspitivao se kako je, a majka bi odgovarala: „Već se puca manje nego juče.“ Sve češće su provodili vreme sa komšijama u improvizovanom podrumskom skloništu. Drugog maja 1992, sa Mekom u naručju, mama i tata otputovali su vozom iz Sarajeva, pre nego što je počela nemilosrdna opsada – pola sata nakon polaska tog voza, stanica je granatirana; u narednih desetak godina, nijedan voz nije krenuo iz ovog grada.

Moji roditelji su pošli u selo u severozapadnoj Bosni, odakle je otac rodom, nekoliko kilometara od Prnjavora, koji je završio pod srpskom kontrolom. Kuća mojih pokojnih babe i dede nalazila se na brdu Vučjak. Otac je na imanju gajio pčele i tražio je da napuste Sarajevo pre svega jer je bilo vreme da se pogledaju košnice i da se pčele pripreme za leto. Svesno poričući činjenicu da se možda dugo neće vratiti, nisu poneli ni toplu odeću ni pasoše, samo torbicu punu letnjih stvari. Sve što su imali ostalo je u Sarajevu.

Prvih nekoliko meseci rata proveli su na Vučjaku, i uglavnom se izdržavali od očevih pčela i majčine bašte. Kolone pijanih srpskih vojnika prolazile su pored kuće na putu ka nekoj operaciji etničkog čišćenja ili u povratku sa prve borbene linije, gde su se borili protiv bosanskih snaga, pevajući pesme o pokolju ili besno pucajući u vazduh. Kad se sve smirilo, moji roditelji su, šćućureni u kući, potajno slušali vesti iz opkoljenog Sarajeva. Mek bi ponekad veselo jurio vojne kamione, i moji roditelji su očajnički trčali za njim i dozivali ga, bojeći se da bi ga pijani vojnici iz zabave mogli ubiti.

Negde tog leta, Mek se razboleo. Nije mogao da ustane, odbijao je vodu i hranu, pojavila mu se krv u mokraći. Moji roditelji su ga stavili na pod kupatila, što je bilo najhladnije mesto u kući – tu nije bilo ventilatora i hrana se kuvala na drva. Majka bi milovala Meka, i razgovarala sa njim, dok ju je on gledao pravo u oči – uvek je tvrdila da je razumeo sve što mu je govorila. Zvali su veterinara, ali je veterinarska stanica imala samo jedno vozilo, koje je uvek bilo na terenu jer je veterinar lečio sve bolesne životinje u tom kraju. Vetirinar je napokon došao nekoliko dana kasnije. Odmah je video da je Mek pun krpelja, naduvenih od njegove krvi, koji su ga trovali. Prognoza nije bila dobra, rekao je on, ali u stanici bi mogao da mu da vakcinu koja će možda pomoći. Otac je od mog ujaka pozajmio traktor sa prikolicom, u kojoj se obično prevoze svinje na pijacu ili na klanje. Smestio je mlitavog Meka u prikolicu i krenuo niz brdo, sve do Prnjavora, po vakcinu koja će mu možda spasiti život. Na putu je prošao pored kamiona srpske vojske, a vojnici su odozgo gledali zadihanog Meka.

Čarobna vakcina je uspela i Mek je preživeo. Oporavio se posle nekoliko dana. Ali onda je došao red na majku da se užasno razboli. Žučna kesa joj se inficirala, jer je bila puna kamenja – još u Sarajevu su joj savetovali da ih hirurški odstrani, ali ona je to odlagala, a onda je izbio rat. Sad je njen brat, moj ujak Milisav, došao kolima iz Subotice, grada na srpsko-mađarskoj granici, i poveo je nazad sa sobom na hitnu operaciju. Otac je morao da čeka svog prijatelja Dragana da dođe i povede Meka i njega. Dok je otac radio oko košnica, Mek je ležao tu negde, opružen u travi, i pravio mu društvo.

Nekoliko dana po maminom odlasku, stigao je tatin prijatelj Dragan. Na putu do mog oca, zaustavljen je na kontrolnom punktu na vrhu Vučjaka. Ljudi na kontrolnom punktu su bili pijani i nestrpljivi. Pitali su Dragana gde ide, i kad im je rekao da ga moj otac očekuje, preteći su ga obavestili da oni već neko vreme posmatraju mog oca, da znaju sve o njemu (otac je poreklom bio Ukrajinac – početkom te godine, Srbi su digli u vazduh ukrajinsku crkvu u Prnjavoru), i da dobro znaju za njegovog sina (to jest, mene) koji je pisao protiv Srba i koji je sad u Americi. Baš su se spremali da jednom za svagda završe s njim, kazali su Draganu. Ljudi su pripadali paravojnoj jedinici zvanoj Vukovi, a vođa im je bio neki Veljko. Njega je nekoliko godina pre toga moj otac izbacio sa jednog sastanka koji je organizovao, gde se raspravljalo o dovođenju tekuće vode sa obližnjeg planinskog izvora. Veljko je otišao u Austriju da pravi uspešnu kriminalnu karijeru, da bi se vratio pred sam početak rata i sastavio svoju paravojnu jedinicu. „Kaži ti Hemonu da dolazimo“, rekli su Vukovi Draganu kad su ga pustili da krene.

Kad mu je Dragan opisao ovaj incident, koji je shvatio vrlo ozbiljno, otac je smatrao da je najbolje da proba da se izvuče što pre, umesto da čeka Vukove da ga noću zakolju: kad su kolima došli do kontrolnog punkta, straža se upravo promenila, i novi ljudi nisu bili pijani i nije ih bilo briga, pa su mom ocu i Draganu samo rukom pokazali da prođu. Vukovi na kontrolnom punktu nisu ni nanjušili ni videli Meka, jer ga je tata držao na podu. Kasnije su Vukovi, u svom bezumnom gnevu, a možda i jer su hteli da ukradu med, uništili košnice mog oca. U pismu koje mi je poslao u Čikago, gde je nabrajao sve gubitke koje mu je rat naneo, gubitak pčela bio mu je najbolniji.

Na putu ka srpskoj granici, tata i Dragan prošli su brojne straže. Otac se bojao da će oni na kontrolnim punktovima, ako vide divnog irskog setera, u trenutku shvatiti da dolazi iz grada, jer u bosanskim selima gde pretežno dominiraju ofucani avlijaneri i vukovi, nema mnogo kestenjastih setera. Pored toga, naoružani ljudi bi lako mogli da se iznerviraju što neko pokušava da izvuče raskošnog psa usred rata, kada na sve strane padaju glave. Na svakom kontrolnom punktu, Mek je pokušavao da ustane, a otac bi ga rukom gurao dole, šapatom ga smirujući. Mek bi onda ponovo legao. Nije ni pisnuo, nije se borio da ustane, i nekim čudom, niko ga na punktovima nije primetio.

***

Moj otac i Mek su se na kraju pridružili majci u Subotici. Kada se oporavila od operacije žučne kese, preselili su se u Novi Sad, nedaleko od Subotice, gde je mamin drugi brat imao jednosoban stan. Tamo su proveli oko godinu dana, sve vreme pokušavajući da srede papire da bi se odselili u Kanadu. Za to vreme, tata često nedeljama nije bio tu, pošto je radio u Mađarskoj sa Draganovom građevinskom firmom. Mama je čeznula za Sarajevom, i bila je očajna zbog onoga što se dešavalo u Bosni, uvređena bezobzirnom srpskom propagandom koja je navirala sa televizije i radija. Danima je plakala, a Mek bi je stavio glavu u krilo i gledao je svojim vlažnim seterskim pogledom, i majka mu se obraćala kao jedinom prijatelju. Svakog dana, teško je podnosila činjenicu da su izgubili sve za šta su čitavog života radili; jedini trag njihovog prethodnog lagodnog života bio je prelepi irski seter.

Onaj jednosoban stan u Novom Sadu često je bio pun izbeglica iz Bosne – prijateljevih prijatelja ili rođaka nekih rođaka – koje su moji roditelji udomljavali dok se ti nesrećnici ne dokopaju Nemačke ili Francuske, ili nekog drugog mesta gde nisu bili i nikad neće biti poželjni. Spavali su svuda po podu, majka bi ih preskakala na putu do kupatila, sa Mekom koji je uvek išao uz nju. Nikad nije smetao izbeglicama, nikad nije zalajao na te jadne ljude. Puštao je decu da ga miluju.

Budući da je bio mlad mužjak, Mek se često sukobljavao sa drugim psima. Jednom ga je majka izvela u šetnju, a on se sukobio sa nekim opasnim rotvajlerom. Pokušala je da ih razdvoji, nesmotreno, i rotvajler joj je pokidao ruku. Moja sestra Rina je tada bila tamo, i odvela je mamu u hitnu službu, gde nisu imali apsolutno ništa za saniranje povrede; dali su joj adresu doktora koji je prodavao zavoje i tetanus. Potrošili su sav novac koji su imali da plate doktora, a zatim i na taksi do kuće. U stvari, nisu imali dovoljno za taksi, i vozač je rekao da će sutradan doći po ostatak. Moja sestra mu je otvoreno rekla da nema potrebe da dolazi, jer ni sutra neće imati para, ni prekosutra, niti u bilo koje dogledno vreme. (Taksista nije insistirao: dnevna inflacija u Srbiji je u to vreme bila oko 300 posto, i taj novac bi sutradan u svakom slučaju bio bezvredan.) Godinama nakon toga, mama nije mogla da pomera ruku kako treba, niti da bilo šta njome uhvati. Mek bi poludeo kad god bi nanjušio nekog rotvajlera u svom kraju.

U jesen 1993, moji roditelji i sestra konačno su dobili sve papire i avionske karte za Kanadu. Prijatelji i rođaci došli su da se oproste. Svi su bili sigurni da ih nikad više neće videti, a moji roditelji i sestra su znali da će emigriranjem u Kanadu nepovratno preseći sve veze sa svojim prethodnim životom. Bilo je mnogo suza, kao na sahrani. Mek je ukapirao da se nešto sprema; nije skidao pogled s majke i oca, kao da je brinuo da će ga ostaviti; postao je naročito ljubak, gurao im glavu u krilo kad god je mogao, oslanjao im se na noge kad je ležao. Koliko god da je moj otac bio dirnut Mekovom ljubavlju, nije želeo da ga vodi u Kanadu – nije znao šta ih tamo čeka, gde će živeti, da li će moći da izdržavaju sebe, a kamoli psa. Tata me je zvao telefonom u Čikago, i zahtevao da ubedim mamu i Tinu da Mek mora da ostane. „Mek je član porodice“, rekao sam mu. „Nemoj da prelaziš okean bez njega“. Ali znao sam da tata ima pravo, i srce mi se stezalo od pomisli na to da će ga ostaviti. Majka nije mogla ni da razgovara o mogućnosti da se odsele u Kanadu bez njega; samo je plakala na samu pomisao da će ga napustiti i ostaviti kod nekih stranaca.

***

U decembru, moji roditelji, sestra i Mek otputovali su kolima u Budimpeštu. Na aerodromu, moja sestra je ispregovarala jeftinu kartu i mesto u prtljažniku za Meka. Kad su stigli u Kanadu, dojurio sam iz Čikaga da ih vidim, prvi put za dve vrlo gadne godine. Čim sam otvorio vrata njihovog jedva nameštenog stana na petnaestom spratu u Hamiltonu, u Ontariju, Mek je pojurio ka meni, mašući repom. Bio sam zapanjen da me se, posle skoro dve godine, još uvek seća. Mislio sam da je veliki deo mog Sarajeva nestao, ali kad mi je Mek stavio glavu u krilo, nešto se vratilo.

Mek je lepo živeo u Hamiltonu. Majka je uvek govorila da je pravi srećnik. Umro je 2007, sa sedamnaest godina. Moji roditelji nikad nisu ni pomišljali da nabave drugog psa. Moja majka se ovih dana poverava papagaju, i plače kad god neko pomene Meka.

Slate, 17.02.2007.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 22.02.2012.

SARAJEVO