Ti ćeš zemljo, vječna biti, a mi gnojivo (Zoka Ćatić, eFm Radio)
Bosni i Hercegovini treba 100 godina mira (Adis Hasaković, Media CM)
Ovaj tekst nije fikcija. Imena, ličnosti, mjesta i događaji koji se ovdje spominju postoje ili su postojali, dogodili su se u proteklom vremenu i nisu proizvod mašte autora. Svaka povezanost i sličnost sa događajima, mjestima i osobama, živim ili mrtvim, koje se ovdje izričito ne navode vaše je vlastito tumačenje historije i kulture sjećanja.
Kada sam Tanju pitao da li se i njoj ulica iz djetinjstva provedenog na sarajevskim Velešićima, kao i meni moja – smanjila, suzila i okraćala, rekla mi je: „Promijenila se. Sve je potpuno drugačije od onoga što pamtim.“
Od Velešića do Daytona pamtimo mnogo, a pišemo sve manje jer se ponavljamo. Od ljudi koje poznajem, smatram da Tanja sigurno zna da li je izreka „Ponavljanje je majka gluposti“ stvarno kineska poslovica ili je tek srednji prst udžbeničkim početnicama latinskog jezika prema kojima je ponavljanje nešto treće. Nisam je nikada o tome pitao.
Raseljavanja, zatiranja, deranja, lomljenja, koljenja, presjecanja, komadanja,1 od Maksimira, Lora, Velušića, Trnopolja, Milića, Pilica, Jablanica, Hadžića, Mahala, Pala, Višegradova, Travnika, Knina, noževa, žica, Srebrenica. Tako da se gotovo ni(t)ko nije ni usudio ponadati da će Holbrooke u Daytonu okončati sva stradanja i užase, uspjeti sve ono što Carringtoni, Oweni, Stoltenberzi, Hagovi, Lisaboni, Briseli, Londoni, Ženeve, Vašingtoni uspjeli nisu. Motiv za sjedanje za zeleni stol i okončanje rata bila je promjena u francuskoj Vladi, predsjednički izbori u Washingtonu, ali i uspjeh ofanziva HV i A RBiH u zapadnoj Bosni te globalno užasavanje zbog genocida u Srebrenici 1995. godine. Političke odluke velikih svjetskih sila, a ne vojnički trijumfi ili porazi, ostaviti će subjektivan osjećaj o „neobavljenom poslu“ koji će trovati društveni ambijent i dalje.
Dayton se u naš jezik i svakodnevni govor probio poput projektila. Do 1995. je taj američki grad bio prosječnom stanovniku Jugoslavije gotovo nepoznat. Kurt Vonnegut spominje Dayton u svom klasiku Klanica 5 (Slaughterhouse five), i poredi ga sa 1945. godine sravnjenim Dresdenom. No, tokom 1995. godine je zračna baza kraj Daytona, Wright Patterson, bila pomno odabrana u sklopu Holbrookove shuttle diplomatije koja je polazila od ispravne premise da su politički i oružani sukobi u Bosnu i Hercegovinu uvezeni iz njena neposrednog susjedstva. Dayton sada ulazi u jezik kao krilatica za posebnu vrstu diplomatije – diplomatiju „Velikog udara“, koja podrazumijeva da se na jednom mjestu zaključaju sve ključne figure dok se sporazum ne postigne, kao što je to napravljeno za Carterova mandata u Camp Davidu, 1978. godine.
Dayton Racquet Club je u ponudi na Večeri približavanja mira koja je održana 6. novembra 1995. godine za predjelo servirao račiće, domaću mješanu salatu, tostirane plate sira i koktele na bazi limete. Za glavno jelo su pregovarači mogli birati između telećih medaljona u umaku od gljiva, atlantskog lososa i janjetine. Desert je nudio sezonsko voće, čaj i kafu. Iz Izvještaja sa pregovora kao i iz Holbrookeovih memoara jasno proizilazi kako su zajednički objedi, ponašanje za stolom, konzumiranje hrane i pića, otkrivali i američkim mirovnim posrednicima ukazivali na taktike koje će primjenjivati prema delegacijama. Američki domaćini su na taj način vršili i psihološki pritisak, ukazivali na vlastitu moć i superiornost, kada su na početku pregovora organizirali zajednički ručak u muzeju ratnog vazduhoplovstva pod krilima leteće tvrđave poput bombardera B-52, lovca F 117 i Tomahawk raketnih sistema. Upravo je nakon jedne takve večere, upokojivši znatne količine alkohola, Milošević ponudio izlaz sa mrtve tačke u pregovorima:
„Ja ću rešiti Sarajevo. Ali još ne smete razgovarati o mom predlogu ni s kim iz srpske delegacije. Moram razraditi ‘tehnologiju’ kasnije, kada sve bude rešeno… Izetbegović je zaradio Sarajevo ne napuštajući ga. On je tvrd tip. To je njegovo.“2
Zahvaljujući vrhu SPC-a i sporazumu u Dobanovcima iz avgusta 1995. godine, Milošević će se, kao predsjednik zajedničke beogradsko-paljanske delegacije, iz Daytona u Srbiju vratiti kao izdajnik. I biti će to tek početak njegova kraja nekoliko godina kasnije. U Hrvatskoj je opozicija vladajućeg HDZ-a Sporazum smatrala trijumfom velikosrpske politike budući da je nudio mogućnost proizvoljnog tumačenja, ali i zbog toga što se agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu svodila na građanski rat. U Sloveniji je potpisivanje Sporazuma komentirano kao savezništvo Bošnjaka i Hrvata koga nema, kao pristajanje Srba na zajednički život s Hrvatima i Bošnjacima u državi koje nema, na obavezivanje Amerikanaca i saveznika na čuvanje mira koga nema. Izetbegović je nastojao krenuti u reintegraciju Bosne i Hercegovine, a u slučaju Karadžićeva najavljenog odbijanja potpisanog u Daytonu, nije isključivao rješenja vojnim putem. Dok je Srpsko građansko vijeće s Mirkom Pejanovićem na čelu bilo izuzetno aktivno u pokušaju uspostavljanja suživota i normalizacije odnosa, iz Srpske demokratske stranke odaslan je novi poziv za rušenje bosanskohercegovačkog urbanog bića i stvaranje spaljene zemlje od teritorija koji su imali pripasti vlastima Federacije Bosne i Hercegovine. U sarajevskim opštinama koje su tokom rata bile pod kontrolom VRS-a održana je serija mitinga koji su bili protiv odluka donesenih u Daytonu, a izražavani su stavovi o ponovnom pokretanju rata i pružanju vojnog otpora zbog mogućnosti ponovnog života sa Hrvatima i Muslimanima, pa do izražavanja vjerovanja u božiju intervenciju kako bi sarajevska naselja ostala i dalje isključivo srpska.
Najveći kritičari Sporazuma u Daytonu su vrlo brzo postali njegovi najveći pobornici. Republika srpska je postala politička realnost kao dio Bosne i Hercegovine, koja je dobila posve drugačiju strukturu od predratne.
Bosni i Hercegovini je toga 21. novembra 1995. godine poklonjena šansa, očuvan je njen teritorijalni integritet, suverenitet, kao i međunarodni pravni subjektivitet. Ona još uvijek postoji. I šansa i Bosna i Hercegovina. Nada svakako postoji u mogućnostima ispunjavanja okvira koji ovaj Sporazum nudi boljim i kvalitetnijim sadržajem, a kojega će kreirati bosanskohercegovački porezni obveznici. Svako raspakiravanje i ulazak u nekakav novi „Dayton“ može biti opasan i nepredvidljiv, gotovo nepotreban i koban. No, od potpisivanja Daytona i Laibachova koncerta u sarajevskom Narodnom pozorištu do Tanjine posjete Velešićima prošlo je 30 godina. Od Daytona 1995. do Velešića 2025. nismo ni pokušali adekvatno izliječiti traume koje transgeneracijski razvaljuju društvo rođeno „usred opakog dijagrama što ga tvori i razara Lanac: Učka, Velebit, Dinara, Šara i tvrda Stara/Balkan planina. U mraku između Vizantinaca i Latina…“3
Naredbu ratka mladića o razvlačenju pameti njihove još uvijek ni(t)ko nikada nije ukinuo jer – nije nadležan, tako da od devedesetih godina na ovamo preživljavamo prokletstvo pjesme Vietnow, i grafita sa zida rovinjskog Villas Rubina – „Strah je tvoj jedini bog“…
Autor je stručni saradnik na Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu.
Realizovano u saradnji sa Pro Peace (forumZFD)
Peščanik.net, 21.11.2025.
Srodni link: Vedran Džihić – Bosna i Hercegovina 30 godina nakon Dejtona
SARAJEVO
