Ne postoji ništa gore, iz moje perspektive, od toga da pišem tekst pun općih mjesta, s kojim će se sav pristojniji svijet složiti, klimnuti glavama, a problem se neće riješiti.

Jedna od idealnih tema za takvu vrstu teksta jeste agonija radnica i radnika Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, a samim tim i agonija te važne institucije, a zatim i agonija izdavaštva i kulture u cjelini.

Sve se namjestilo za pravednički bijes. Od činjenice da su barbari zapalili biblioteku u Vijećnici namjerno, s ciljem ubijanja memorije jedne zemlje i njenog glavnog grada, preko toga da nikome nije padalo na pamet, makar i simbolički smjestiti depandansu periodike i čitaonice u obnovljenu zgradu i tako je otvoriti javnosti, pa do toga da se ovakvim odnosom prema toj temeljnoj instituciji zapravo u miru dovršava ono što je vojska Republike Srpske napravila u ratu. Da, mogu opet naravno o tendencioznom djelovanju Republike Srpske koje onemogućava da sedam starih javnih kulturno-naučnih institucija ima stabilno financiranje i istinski odnos prema njima kao prema državnim institucijama. Lako je potom, u takvoj situaciji zakukati kako su takve objektivne okolnosti i kako kanton i Federacija pomažu koliko mogu, ali protiv blokada ne mogu.

Ali prije i poslije svih ovih općih mjesta i svakidašnje jadikovke, stoji da ljudi tamo rade bez plaće mjesecima, da sve te institucije i dalje imaju neriješen status, da Sarajevo kao glavni grad zemlje i kao najveće univerzitetsko središte nema reprezentativnu i funkcionalnu novu zgradu Nacionalne i univerzitetske biblioteke i da se na kraju došlo točno na ono što su barbari htjeli.

Mogao bih tako i dodatno napisati kako je ciljano gađanje biblioteke u Sarajevu jednako paljevini antičke Aleksandrijske biblioteke i lomačama nepoćudnih knjiga koje su nacisti spaljivali.I sve bi ovo bilo istinito, pristojniji svijet bi se, kao što sam već napisao, lako složio sa svime napisanim, a onda bismo nastavili kao društvo dalje, kao da nas se problem ne tiče.

A stvar je toliko lako rješiva, da mi je potpuno nejasno zbog čega politički i medijski pritisak ne krene u tom smjeru. Dovoljno će biti da visoki predstavnik zakonski nametne obavezu financiranja svih državnih i javnih institucija koje su ostale u zrakopraznom prostoru, od BHRT-a, preko ANUBiH-a i ostalih, pa sve do Nacionalne i univerzitetske biblioteke i da se stvar jednom zauvijek riješi. Naravno, to bi bila zakonska obaveza države Bosne i Hercegovine i njenog proračuna.

Zapravo je vrlo indikativno da postoji ozbiljan politički problem oko izbornog zakona, državne imovine i Ustavnog suda, a da institucije koje čine temelj jedne države i društva jednostavno nisu relevantna tema. Što se mene tiče, već sama ta činjenica predstavlja poraz Bosne i Hercegovine i kao države i kao ideje. Eto jednog općeg mjesta, kojeg ipak ne mogu izbjeći.

Sviđalo se to nekima ili ne, ali jedina mjesta zahvaljujući kojima postoji stvarni kontinuitet državnosti jesu te institucije koje je većinom osnovala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, naravno ne zanemarujući temelje koje je postavila Austro-Ugarska monarhija s nezamjenjivim Zemaljskim muzejem.

I sve to nizašto, da bi se na kraju svelo na to da njihovi zaposlenici moraju zatvarati, rade bez grijanja i uvjeta i na kraju doslovno moraju moliti za vlastitu plaću, kao da traže milostinju, a ne nešto što bi trebalo biti samorazumljivo. Stvar je konstantno ista već godinama, samo se akteri, odnosno institucije koje su u agoniji mijenjaju. Jednom je to Zemaljski, jednom je galerija, jednom je Historijski, jednom je Akademija, pa je jednom univerzitetska. Postavimo li pak pitanje do kad tako, za odgovor se treba obratiti jedinoj adresi na kojoj mogućnost tog odgovora stanuje, a to je Ured visokog predstavnika. Da samo to napravi, napravio je dovoljno.

Oslobođenje, 15.11.2024.

Peščanik.net, 16.11.2024.

SARAJEVO

PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Author: Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).