Kyle Cassidy, Armed America
Kyle Cassidy, Armed America

„Koliko je građana Bostona zažalilo što nema pištolj pre dve nedelje?“, upitao je Vejn Lapjer ekstatičnu gomilu na Nacionalnom kongresu NRA početkom meseca. Ogromna publika oružanih entuzijasta, koji sebe nazivaju „najmnogoljudnijom armijom slobode, njenom najvećom i najsvetlijom nadom“, oduševljeno je aplaudirala jer im je neko konačno otvorio oči koliko bi situacija bila drugačija da su četiri miliona građana Bostona i svi učesnici maratona nosili prangije i da su povadili pištolje i otvorili vatru na prvi zvuk eksplozije. „Koliko drugih Amerikanaca sada razmišlja o tom životnom pitanju?“, grmeo je on.

U koga bi tačno pucali u tom trenutku i u naredna tri dana, koliko je trajao lov na neuhvatljivu braću, to ih izgleda nije mnogo brinulo. Kao da su se ponadali da će se žitelji Bostona i drugih američkih gradova, koji se obično namrgode kad pomisle na duge redove na sajmovima oružja i nepoverljivo gledaju na ljude koji gomilaju puške i municiju, konačno prizvati pameti i naoružati se do zuba. Kao što su govornici jedan za drugim objašnjavali, vrhunsko dostignuće osnivača naše države bilo je pravo na nošenje oružja, u odnosu na koje je svako drugo ustavom garantovano pravo manje važno. Ovako Lapjer objašnjava smisao i istoriju Drugog amandmana:

Mi smo potomci onih patriota koji su se otrgli od kralja Džordža da žive svoj život kao slobodni ljudi. A sloboda nigde ne živi kao u našem Drugom amandmanu, koji nam garantuje pravo da posedujemo vatreno oružje i da branimo sebe, svoju porodicu i svoju otadžbinu. Bez te slobode, mi zapravo nismo slobodni… Danas Amerikanci više nego ikad ranije razumeju principe Drugog amandmana, slobodu koju nam on kao pojedincima pruža da preuzmemo odgovornost za sopstvenu bezbednost, zaštitu i opstanak. Zamislite da živite u velikom gradu gde se posedovanje oružja strogo reguliše i sputava. Zamislite da vas probudi policija koja vas telefonom obaveštava da se napolju odvija teroristički napad i naređuje vam da ostanete u kući. Naravno, govorim o Bostonu. Gde su građani bili zatočeni u svojim sopstvenim kućama – a teroristi sa bombama i puškama šetaju napolju. Uplašeni građani, kojima je naređeno da ne mrdaju, koji nemaju mogućnost da brane sebe i svoju porodicu od nekog ko bi mogao da im provali vrata.

Drugim rečima, od terorista, provalnika i svakog drugog ko želi da nam naudi neće nas zaštititi vojska i policija, nego naši sugrađani koji mašu oružjem. Zaboravite zvanje policije. Samo se potrudite da imate dovoljno razorno oružje koje može da potuče zlikovce, a ako treba i pandure i „barabe u čizmama“, kako službenike državnih organa nazivaju u krugovima NRA, ukoliko probaju da vam provale u kuću i konfiskuju vam arsenal. Naravno, u ovom govoru se ne spominje ko je zaslužan za identifikovanje dvojice bombaša, pa zatim ubistvo jednog i hapšenje drugog.

Sledeći premisu da je čovek utoliko bezbedniji ukoliko ima više oružja, država kakvu Lapjer i njegovi sledbenici zamišljaju je država u kojoj će organi reda biti zamenjeni osvetnicima iz našeg sokaka. Imajući u vidu da u SAD na svakih sat vremena troje ljudi strada od metka a skoro sedmoro biva ranjeno, mogućnost da se oružje kupuje kao žvakaća guma ili slatkiš ne bi nam samo umanjilo bezbednost, nego bi i ubrzalo prestanak svake sličnosti sa civilizovanim društvom i vratilo nas u varvarstvo.

Sve naizgled logične argumente koje slušamo o našem pravu da se naoružamo – ne samo lovačkim puškama i vojnim oružjem, nego i dum-dum mecima, zabranjenim u ratovanju Ženevskom konvencijom a pre nje čak i Haškom konvencijom 1899 – pobio je pre više od dvadeset godina bivši vrhovni sudija Voren Berger, konzervativni republikanac, koji ih je nazvao „jednom od najvećih prevara moga vremena, ponavljam ‘prevara’, koje su nad američkim građanima izvršile interesne grupe“. I pored toga, argumente o pravu na posedovanje oružja ozbiljno shvataju milioni Amerikanaca i naši mediji, koji ili veruju ili se prave da veruju kako se radi o principijelnim i iskrenim naporima čestitih ljudi da zaštite slobode koje su nam zaveštali osnivači ove države.

Ništa ne može biti dalje od istine. Svaka rasprava o uticaju NRA i drugih oružanih lobista trebalo bi da jasno pokaže kako je njihov glavni zadatak da unaprede posao za 1.200 proizvođača oružja u ovoj zemlji. Oružje, što bi trebalo da bude jasno i poslednjem idiotu, ne proizvode slobodoljubivi patrioti, nego ljudi kojima je privatni profit važniji od javnog dobra. Zato su protiv provere potencijalnih kupaca oružja koju podržava 90 posto Amerikanaca. Sprečavanje kriminalaca i mentalno obolelih ljudi da kupuju oružje umanjilo bi im zaradu. Znajući da prodaja vatrenog oružja raste i da im se sef puni posle svake masovne pucnjave na televiziji, proizvođači angažuju prevarante poput Lapjera da potpiruju strah, mržnju i neznanje povodljivih Amerikanaca i da se potrude da ne dođe do bilo kakvih zabrana. A neki u Kongresu idu još dalje od njega: senator Rend Pol nedavno je upozorio svoje birače da su se „Obama i njegovi anti-oružani drugari“ udružili sa Ujedinjenim nacijama u kovanju tajne „zavere protiv ustava“. Kako nas podseća nedavno propali skromni predlog za proveru kupaca u Senatu, danas su u SAD želje proizvođača oružja bitnije od želja naroda.

Kako mi se čini, jedina prepreka njihovom snu o neograničenom gomilanju oružja u privatnim rukama jeste rastući nadzoni aparat države. Pošto naša država više nema ni pravnih ni tehničkih problema da prati naše telefonske razgovore, mejlove i kretanje, da li će jednog dana moći da nadzire 310 miliona komada oružja, koliko ih je već u prometu, i mnoge druge koji će tek da se proizvedu?

Ne treba biti vidovit da bi se predvidelo kako će pre ili kasnije ovo oružje biti upotrebljeno za rešavanja političkih razmirica u našoj ionako oštro polarizovanoj zemlji. Kao neko ko je do šeste godine već navikao da sluša praštanje pušaka, eksplozije i jauke, i da gleda mrtve i ranjene tokom Drugog svetskog rata, nemačke okupacije i građanskog rata u Jugoslaviji, ja sam rano naučio da je osnovna svrha oružja da ubija ljude. Svako ko vam govori da ćemo, ako imamo gomilu pušaka biti bezbedniji, ili hoće da zaradi na mrtvoj deci ili živi u blaženom neznanju.

NYRBlog, 15.05.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 17.05.2013.

NAŠ TERORIZAM