Prizivanje dobrote, ignorisanje nasilja

Da li je rani Solženjicin skrojio duhovni šinjel za poznog Vladimira Putina?

Solženjicin veruje u “ruskog čoveka”. Umetnuta u kontekst kritičke refleksije o književnom tekstu, “vera” je čudan pojam. U noveli Jedan dan Ivana Denisoviča i dužoj pripovetci Matrjonino domaćinstvo (A. Solženjicin:Pripovetke, SKZ, 1971.) ovaj pojam ne označava ono što označava kod Dostojevskog, nešto eksplicitno i sa krupnim ideološkim pretenzijama. Pod “verom” podrazumevamo stanje pripovedne svesti, jedan neotklonjiv bekgraund teksta, kao i preklapanje smisonosne energije koju delo emituje i naše hermeneutičke uobrazilje. “Ruski čovek” je manje zagonetan pojam. To je sovjetski građanin, produkt socijalnog i nacionalnog inženjeringa koji se izvodio dobrom polovinom 20.-og veka. Ivan Denisovič je običan čovek, zatvorenik sa desetogodišnjom kaznom u Sibiru, Matrjona – stanovnica jednog ruskog sela u poznijim godinama, oboje u Rusiji pod sovjetskom vlašću.


Misija okovanog Prometeja

Kada pominjem “veru u ruskog čoveka” kod Solženjicina, pre svega mislim na antejski vitalizam osoba skromnih intelektualnih kapaciteta i nesavršenih karaktera. Zamišljeni su da budu grubi i samoživi na jedan elementaran način, posvećeni biologiji opstanka, tj. održanju života samog, u prvom redu svog i svojih karnalno bližnjih. Ali uz tu nesavršenost ide neka vrsta iskonske dobrote oličene u sklonosti da se nekome u nevolji pomogne bez obzira na rizik. Gotovo nagonsko delovanje u opštem interesu predstavlja samo središte Solženjicinove vere u “ruskog čoveka”. Kod Ivana Denisoviča filantropska sklonost i zidarsko majstorstvo umešno su maskirani psihološkom motivacijom: Denisovičeva veština predstavljena je kao održavanje profesionalne kondicije. On aktivno učestvuje u kolektivnom radnom entuzijazmu, što je tegoban i jedino mogući način da se životu u uslovima ekstremne klime i logoraškog režima prida smisao nečeg korisnog i uzvišenog. Graditeljsko samopotvrđivanje Ivana Denisoviča ima dodirnu tačku sa temom oportunizma umetnika koji podređuje moral otpora energiji stvaranja jer mu je delo važnije od stvarnosti a poriv za umetničkim savršenstvom ultimativni motiv. Naravno, nasuprot Pekićevim junacima (recimo, Megalosu Mastorasu ili Kir Simeonu Njagu), Denisoviču je jedino važno da njegov udarnički rad na termoelektrani nije besmislen već da svoju svrhu nalazi u solidnosti građevine. Ako je već u Gulagu prinuđen da radi, on teži korisnom poslu koji će obavljati ne samo bez zabušavanja, već uz takmičarsku volju kojom se u moralnom smislu ponižava brutalni logorski režim. Paradoksalno, rad (pod prinudom) oslobađa, jer je slobodno prihvaćen, jer je jedini prostor slobode i samoafirmacije humaniteta pojedinca. Za razliku od ikonografije i mitologije udarničkog “pregalaštva”, Ivan Denisovič je Solženjicinov “ruski čovek” kome su apsurd i destrukcija prirodno strani, i koji i rad pod kundacima i psovkama, u ritama i uz mršavo sledovanje dobrovoljno odabire jer služi čoveku. Solženjicinov “ruski čovek” tako je metonimija unutrašnjeg otpora čoveka neprijateljskim silama koje ga degradiraju i suštinske čovekove privrženosti smislu i dobru koje može lično proizvesti, ili im barem pridoneti.


Sakralizovana represija

Matrjona je pravednica koja nesrećno strada i čija je požrtvovanost nagrađena nezahvalnošću: za njeno imanje otimaju se sebični i osioni naslednici. Ona pripada ovom tipu Solženjicinove “vere u ruskog čoveka” time što i pod prinudom i svojom voljom nešto korisno radi, jednako kod komšinica u bašti kao i na kolhoznom dobru. Kod Solženjicina nije u prvom planu sentiment jednog Mihajla Lalića ili Šolohova o metafizicipuste zemlje, čija obrada je nepisana a sveta norma za svakog zemljodelca. Za Solženjicina je rad nezavisno od konteksta u kojem se ostvaruje i uprkos činejnici čemu posledice tog rada primarno služe (sovjetskoj neo-robovlasničkoj ekonomiji), vid svojevrsne religiozne službe dobru, odnosno dobro po sebi. Ako napravimo korak dalje, vidimo da je beatifikacija rada u uslovima represije ne način da se rad potvrdi, već da se represija marginalizuje. Instinktivnost stvaranja kao kod humanog emituje snagu čoveka koju zlo neće okrnjiti. Ali snaga neće umanjiti zlo, jer o njemu, u čijem se okruženju razvija, nimalo ne vodi računa. Nevolja nastaje upravo u tome: Solženjicin iz prve faze, iz faze ovih dveju pripovetki iz 60-ih godina, dakle mnogo pre svetačkog povratka u otadžbinu, sam pojam “ruskog čoveka” ispunjava delatnom snagom i radnim samoostvarenjem i neizbežno vezuje uz uslove represije. On nastoji da od nevolje (istorijski položaj Rusa) načini vrlinu (neuništivost ruskog čoveka i njegovu posvećenost dobru). Time od metafizički postuliranih uzora proizvodi mit o ruskom čoveku, narativ čija je nepromenljiva komponenta nasilje vlasti nad građanima i život u društvu koje ne poznaje individualne slobode. Time stižemo i do mogućnosti političke instrumentalizacije takvog mita, za koju Solženjicin snosi posrednu odgovornost kao intelektualac koji zov mita stavlja ispred kritičke refleksije. Nije više važno u kakvim se uslovima živi, jedino je važno da će “ruski čovek” preživeti i one najgore; poenta je da je “ruski čovek”, takav kakav je, neuništiv, smislotvoran, Dobar, sam po sebi garantija svake vrline. Njegova snaga i njegova izdržljivost, spremnost na žrtvu, biološki prezir prema životu kojim raspolaže sav je posvećen Ideji ili Državi, što je sve dobra osnova za istorijsko-metafizičku misiju koju “ruski čovek” (još uvek) ima da obavi. Samim tim “ruski čovek” je podrška ideološkom isijavanju Istine sa Istoka, iz Trećeg Rima i kremaljskog bratoljubnog gospodarstva, kao zaštita svim srodnim dušama diljem globa.

Nije zanemarljivo to što Solženjicin za svoje junake odabire tzv. ljude iz naroda: zanatliju-zidara i ženu sa sela, domaćicu koja se bavi poljoprivredom. Time se opseg pojma “ruski čovek” kao laso obavija oko najširih i tzv. najnižih socijalnih slojeva naroda, zapravo oko samog naroda. Svi ostali likovi u ove dve priče nisu kopije Ivana Denisoviča i Matrjone. Naprotiv, Denisovič i Matrjona su izuzeci, tragični i podsticajni, u isto vreme uzoriti modeli i ponajbolji primerci “ruskog čoveka”. Odlika ovih ranih Solženjicinovih priča je što se mogu čitati van koordinata po(r)uka i modela, posebno pripovest o Ivanu Denisoviču koja je dosledno i uspešno podređena suženoj percepcije naslovnog junaka.Na neki način ova rana pripovedna faza Aleksandra Solženjicina trasira buduću transformaciju samizdatskog disidenta i prognanika u počveničkog gurua i pronositelja ruske ideje tla i vere.

 
Danas, Beton br.31, 30.10.2007.

Peščanik.net, 31.10.2007.