O sjedokosom bradonji koji, na izvjestan način, nije onaj Karadžić koji bi trebao platiti za sve nebrojene zločine

Tek sam prije nekoliko godina saznao da je Radovan Karadžić živio u zgradi preko puta moje, Druge, gimnazije. Ne sjećam se, naravno, da sam ga tada viđao. Moji gimnazijski dani su davno bili, ali mi se činilo, nakon što sam saznao da mi je bio takorekuć komšija, da sam morao zapaziti lik koji će postati zloglasan diljem svijeta: velika kockasta glava, siva griva, jake ralje, rupica u bradi, okrutne oči masovnog ubice. To što ga se ne sjećam, što ga nisam zapazio, nije iznenađujuće, pošto sam tek nakon zločina koji su nam svima promijenili živote bio u stanju prepoznati karadžićevštinu u Karadžiću. Radovan je prije rata bio tek neupadljivi građanin grada koji će kasnije pokušati da uništi, u Sarajevu je bio nerazaznatljiv. U svom briljantnom tekstu o Karadžiću, Semezdin Mehmedinović piše kako na samom početku rata lista telefonski imenik Sarajeva i nalazi, osim Radovana, jos dvadeset jednog Karadžića: deset Muslimana, devet Srba i jednog Hrvata.

Prvi put sam čuo za Karadžića kad se iščilio niotkuda i postao glavati čelnik Srpske demokratske stranke. Poslije sam saznao da je bio psihijatar i pjesnik, jedan od onih što su dreždali u kafani Kluba pisaca, gdje su lokali, lupali čaše i gluposti, pičkarali se, potajno blatili jedni druge i recitovali rusku poeziju, podnoseći tako dodatni dokazni materijal za navodno postojanje slavenske duše. Poznavao sam druge Osnivačke očeve SDS-a: Koljević, Leovac i Maksimović su mi bili profesori na Filozofskom fakultetu, Krajišnik je nekad radio s mojom mamom, a Ostojiću, koji je bio lektor na Radio Sarajevu, su me jednom poslali da me oduči od mumlanja. Ali ti su znameniti srpski šatro-intelektualci sada bili puki asteroidi u Karadžićevoj orbiti. Kad bi se u javnosti ukazivali pored Karadžića, upadljivo su odudarali od njegove durmitorske sirovosti. Profesori su bili profesori, pomalo zbunjeni pod paljbom bliceva i novinarskih pitanja, dok se Karadžić prsio i duvao. Bio je zvijezda spektakularnog srpstva, mlatarao je rukama, grmio o antisrpskim nepravdama i srbožderima, obećavao osvetu i spas. Izgledao je intenzivno prisutan i opušten u svojoj bezočnosti, lišen obzira koji su sputavali one kojima je šta svijet kaže bilo pretjerano važno.

Sjećam se SDS-ove konferencije za štampu u proljeće 1991. Karadžić je bio u središnjoj poziciji za stolom, kao Isus na Posljednjoj večeri, glavat i razrogušen, ruku raširenih uzduž ivice stola da izgleda što veći. Pored njega je bio Koljević, nalik na miša s ronilačkom maskom, očigledno mnogo manje važan. Karadžić je pričao osiono, kabadahijski, nezainteresovan za utisak koji je ostavljao na prisutne novinare, kao da im je činio uslugu što im se uopšte obraćao. Pričao je o onoj ili ovoj prijetnji srpskom narodu na koju su svjesni Srbi u SDS-u morali odlučno reagovati, inače je srpski narod “najeb’o”. Nije se, naravno, izvinjavao što je opsovao, pošto je psovanje, rekao je, bilo legitiman način da se izrazi nezadovoljstvo srpskog naroda. Kad je u pitanju opstanak srpstva, nije se moglo fino. Svom tom pristojnom prejebavanju, svoj toj finoći nije bilo mjesta u novoj realnosti koja se gradila isključivo na temeljima apsolutnog srpstva.

Ista ta brutalna odlučnost je bila prisutna u zloglasnom govoru u bosanskohercegovačkoj Skupštini, kada je upozorio da će “muslimanski narod” nestati ako se na referendumu izglasa nezavisnost. Upozorenje je što se njega tiče bila usluga gorespomenutom narodu, kao što je volio reći da je “etničko čišćenje” usluga onima koji su bili čišćeni, pošto će na kraju svi biti svoji na svojemu sa svojima. Karadžić se Skupštini obratio kao gospodar života i smrti i ta uloga je uključivala moralno lažnu dramu kroz koju je prolazio Vladika Danilo u Gorskom vijencu kad se prekontavao da li da pobije “poturice”, pa onda skontao “neka bude što biti ne može”. Genocid je veliki posao, i samo neko s velikom glavom je bio u stanju sve to odraditi – neće mu biti lako, sugerisao je Karadžić, ali radiće ako treba na nestanku, kao Vladika Danilo, sve dok ne bude što biti ne može. Ta uloga srpskog vožda koji donosi velike odluke, za kojeg je genocid epski projekat, nešto što će srpski narod uz gusle opjevati, uloga je u kojoj je Karadžić bio rođen. On se genocidom ovaplotio.

Bez genocida, drugim riječima, Karadžić bi bio niko i ništa. Dok se može pretpostaviti da bi, da nije bilo jugoslovenskih ratova, Milošević i Mladić, koje je predratni sistem formirao i obučio, nastavili svoje karijere i našli načina da napreduju u bilo kojem kontekstu, Karadžićeva karadžićevština je bila moguća samo u kontekstu masovnog ubistva. Nije tako nikakvo čudo da je mirno živio u slobodarskom Beogradu – bez tjelohranitelja, bez đenerala, bez maskirne uniforme, bez cipela krvavih od obilaska očišćenih teritorija, bio je ne samo potpuno neprepoznatljiv nego, u izvjesnom smislu, i nepostojeći. Ni prije ni poslije rata ga nije bilo, ali je u ratu ostvario sve svoje neljudske mogućnosti. Tragična je otud ironija da se Karadžić u trenutku hapšenja bavio zdravim životom – velemajstor smrti je u svom novom životu postao trećerazredni šarlatan. Epski projekat zasnovan na suludim velikosrpskim fantazijama i lažima, zamijenila je alternativna medicina zasnovana na suludim fantazijama i lažima.

Karadžićev novi život bi bio prvorazredan primjer banalnosti zla da nije Republike šumske, te monumentalne karadžićevske tvorevine, koja se poput Radovana ovaplotila genocidom, fantazijama i lažima. Karadžić će ubrzo nestati u udobnim kazamatima Haaga i zapadnoevropskih zatvora, ali će ga se Republika šumska uz gusle prisjećati jer bez njega ne bi postojala. Ali je zato on upravo zbog postojanja Republike šumske prestao da postoji – kad je Dejtonskim sporazumom legitimizirana ta zločinačka tvorevina, Karadžić je postao izlišan i onda je iščezao.

Zbog svega toga, Karadžićevo hapšenje nije dovelo do ushićenja koje sam godinama očekivao. Na izvjestan način, sjedokosi bradonja nije onaj Karadžić koji bi trebao platiti za sve te nebrojene zločine. Nekako je prekasno, trebalo ga je hapsiti i suditi dok je zaista postojao, prije nego što je začeta Republika šumska, ta tvorevina koja može biti legitimna samo u alternativnom svemiru. Zločini će biti naplaćeni tek kad se razgradi ono što je Radovan smrću gradio.

BH Dani, 25.07.2008.

Peščanik.net, 27.07.2008.

SARAJEVO