Vlak ulazi u Chambery.
U Chamberyu sam presjeo na manji, crveni električni vlak za Chamonix. Huk planinske rijeke čuje se kroz zatvorene prozore dok vlak vijuga alpskim dolinama u sumrak ispod još suncem osvijetljenih bijelih vrhova. U kupeu je svijetlo dosta slabo, a i oči me već bole od višesatnog čitanja. Na početku vagona je automat za kavu, pijem bijelu kavu, umačem kockice čokolade, zavaljen u sjedište dremuckam i mislim o razgovorima na večeri kod Nikole i France.1 To je bilo prije samo dva dana, Desanka i ja smo došli autobusom s Port Royal na Montparnasse, kad smo prelazili trg ispod Tour Montparnasse, vitkog, preko 200 metara visokog crnog nebodera, valjda jedinog u centru Pariza, sreli smo Stanka Cerovića2 i njegovu suprugu koji su također išli kod Nikole. Znao sam da će doći ali slučajni susret na ulici sve nas je razveselio i upali smo bučni i nasmijani u dvorište stare zgrade obrasle bršljanom u kojoj je novi Nikolin stan. Diskusije su, naravno, počele već za večerom, zabrinutost i političke prognoze izmjenjivale su se s interesantnim „insajderskim“ pričama. Stanko je pričao kako je tekao posjet Vuka Draškovića3 Védrineu. Tokom pregovora u Rambouilletu Vuk Drašković, novopostavljeni potpredsjednik SRJ zadužen za vanjske poslove, posjetio je francuskog ministra vanjskih poslova Huberta Védrinea. Drašković je Védrineu na široko raspredao o povijesnim francusko-srpskim vezama, o bratstvu po oružju iz Prvog svjetskog rata, a Védrine je Draškoviću kratko odgovorio da je trenutačni predsjednik Francuske Jacques Chirac, a ne Georges Clemenceau4 i da bi Srbija, ako želi dobre odnose s Francuskom, trebala napraviti konstruktivne korake prema postizanju sporazuma. Nekako u isto vrijeme i Srbi i Albanci su organizirali demonstracije u Parizu. Albanci su nosili transparente „We love USA“, a Srbi, s druge strane Place de la République (Trg Republike), vikali su „Dole Amerika“, „Dole Francuska“. Stanko i Nikola raspravljali su o sve većim napetostima unutar Crne Gore; krajem veljače u Parizu je bila delegacija s Kosova, u delegaciji su bili Momčilo Trajković iz „Srpskog pokreta otpora“, episkop raško-prizrenski Artemije i svećenik Sava Janjić iz manastira Dečani, ali i crnogorski mitropolit Amfilohije Radović. Amfilohije je istaknuti predstavnik radikalnog dijela Pravoslavne crkve, početkom devedesetih zagovarao je najžešći srpski nacionalizam, posebno u Crnoj Gori, ni Stanko ni Nikola ne mogu ga smislit, blisko je surađivao i podržavao Radovana Karadžića i ovaj mu je, od svih mogućih odličja Republike Srpske, dodijelio orden Njegoša. Dok je o tome pričao Nikola se ljutio i smijao u isti čas.
Delegacija je došla protestirati protiv sastava srpskog tima za pregovore u Rambouilletu; prema riječima episkopa Artemija pregovarači nisu predstavljali Srbe na Kosovu nego „jednu familiju“, aluzija na Miloševića i njegovu suprugu Mirjanu Marković koja je na čelu stranke JUL. Desanka i ja pričamo im kako smo Trajkovića i Artemija vidjeli na Svesrpskom crkveno-narodnom saboru u centru „Boro i Ramiz“ u Prištini, a Savu Janjića u Dečanima i kako nam je ostavio izuzetno dobar dojam.
Usporavanje i zaustavljanje vlaka u Chamonixu trgnulo me je iz poludrijemeža. Izlazim; cesta ispred stanice je očišćena ali gomile snijega su sa strane i smrznutog snijega ima na pločnicima. U Chamonixu sam bio prije 24 godine na povratku s uspona na Mont Blanc. Gledam poznate šiljke Aiguille du Midi i prosjek gondole koja se iz središta Chamonixa penje na taj vrh na 3.800 metara. Vrhovi iza, Mont Blanc du Tacul i Mont Maudit pokriveni su oblakom, desno, na pola u oblaku, izdiže se put crnog neba obli vrh Mont Blanca. Stojim i sjećam se uspona.
Moju kći i društvo iz GSS-a nalazim u velikoj kući s puno višekrevetnih ali skučenih apartmana. Ovo im je bio drugi dan skijanja, posvuda se suše „pancerice“, skijaške hlače i vjetrovke, čarape vise sa širma od lampe; kuhaju sami i podgrijavaju mi lonac sa sarmom koju su donijeli još iz Zagreba.
Slijedeći dan, poslije cjelodnevnog skijanja, većina odlazi na pivo u neke od lokalnih barova i kavana, prepunih mladih ljudi i bučne glazbe, a na zidovima su veliki televizijski ekrani na kojima se vrte skijaške akrobacije i nevjerojatne slike skijanja van skijaških staza.
Sam sam u sobi i nastavljam sređivati materijal iz kuverte „Rambouillet“.
Članci opisuju dolazak Milana Milutinovića, predsjednika Srbije, u Rambouillet, zabrinutost organizatora konferencije pasivnošću srpske delegacije i odlaskom Christophera Hilla u Beograd na razgovor s Miloševićem, burnu reakciju kosovske delegacije, produženje pregovora i dolazak Madeleine Albright…
Fotografija prikazuje Milana Milutinovića okruženog novinarima pored jezera ispred dvorca, u podnaslovu je njegova izjava: „Albanska strana neće ni da se rukuje u prolazu, a kamoli da razgovara, a mi smo spremni i da ih poljubimo“. Na pitanje da li očekuje da NATO bombardira Srbiju, odgovara: „Pitajte Havijera Solanu. Ja nisam Havijer, ja se zovem Milan“.
Milutinovića nisam nikad sreo ali poznavao sam njegove kolege s fakulteta i, kasnije, s posla. Početkom šezdesetih bio je jedan od najboljih studenata Pravnog fakulteta u Beogradu, završio je s prosjekom 10, smatran je vrlo obrazovanom i uglađenom osobom, odnosno ambicioznim štreberom, razmaženim maminim sinom, „šminkerom“, u ono je vrijeme vozio, i stukao, fiću abartha, ovisno na što bi pojedini poznanik stavio naglasak. Za vrijeme uspona Miloševića u partijskoj hijerarhiji Saveza komunista Srbije bio je predsjednik partijske organizacije općine Vračar i Miloševićev čovjek u njegovom prvotnom napadu na Memorandum SANU5 zbog srpskog nacionalizma. Kasnije, kad su Miloševićevi stavovi postali bliski najradikalnijim nacionalističkim stavovima iznesenim u Memorandumu, a njihovo nasilno ostvarivanje, jer obično s ostvarivanjem takvih stavova drugačije ne ide, pokazalo svu njihovu zloćudnost, Milutinović nije bio čovjek koji bi napustio „ekipu koja pobjeđuje“ zbog moralnih dilema.
Centralni problem ovih pregovora su dva zahtjeva na kojima Kontaktna skupina inzistira:
– Kosovo ostaje unutar SRJ s velikim stupnjem autonomije, a UÇK će se rasformirati i prestati postojat kao vojska;
– srpske vojne i policijske snage se uglavnom povlače s Kosova, osim jedinica na granici i nešto temeljne policije, a mir i provedbu sporazuma osiguravaju međunarodne oružane snage koje će biti stacionirane na Kosovu.
Prvi zahtjev je gotovo neprihvatljiv za kosovsku delegaciju, posebno za predstavnike UÇK, drugi za srpsku delegaciju, jer je tako odlučio Milošević, a Milutinović, kad bi i htio, tu ne može ništa promijeniti. Već i iz novinskih članaka očigledno je gdje se odluke srpske delegacije donose i Christopher Hill odlazi, zajedno s jednim članom srpske delegacije, u Beograd razgovarati s Miloševićem. Iako je Hill kod Miloševića i kao predstavnik Kontaktne skupine i kao predstavnik USA, razgovori nisu imali nekog učinka osim što je kosovska delegacija to doživjela kao kršenje dogovora da nema napuštanja Rambouilleta dok traje konferencija. Kao kompenzacija dozvoljeno je da Thaçi ode na Kosovo na konzultacije s zapovjednicima UÇK.
Rok za završetak pregovora, 20. veljače, došao je i prošao, obje delegacije odbijaju potpisati ponuđeni sporazum. Organizatori konferencije produljuju pregovore do 23. veljače. U Pariz dolazi državna tajnica USA Madeleine Albright i pokušava uvjeriti predstavnike obiju strana da potpišu sporazum. Srpska strana prihvaća autonomiju Kosova, status sličan onome koji je Kosovo imalo prije 1989., ali ne i povlačenje srpske vojske i policije i nikako ne prisutnost stranih trupa za očuvanje mira i provedbu sporazuma na Kosovu. Prema pisanju Herald Tribunea u kosovskoj delegaciji su svi pristali potpisati taj „Privremeni sporazum o miru i samoupravi“, osim Hashima Thaçia. Na kraju je odlučeno da su pregovori završeni, da obje strane imaju još dvadesetak dana da predlože izmjene samo tehničkih detalja sporazuma, o suštini se više neće diskutirati, novi sastanak, isključivo s ciljem potpisivanja sporazuma, zakazan je za 15. ožujak.
Još malo čitam i gledam fotografije.
Ispred donje stanice žičare za Aiguille du Midi stižemo oko 8.30. Red za žičaru proteže se dobrano preko širokog betonskog platoa ispred ulaznih vrata zgrade, djelomično pokrivenog ledom boje betona. Stojimo svi zajedno u redu i hrvatski, kojim sad razgovara desetak ljudi, miješa se s francuskim, engleskim, njemačkim…
„Kad ste vi došli sinoć? Čuo sam vas kroz polusan“.
„Malo iza ponoći“, kaže Iskra. „Nešto sam ti zaboravila reči za doručkom. Bile su ponoćne vijesti u baru. Nisam razumjela što je spiker govorio ali bile su slike Miloševića i onog Amerikanca s okruglim očalama, vidjela sam da ti imaš njegovu sliku među onim tvojim izrescima iz novina“. „Holbruk?“
„Je, tako se zove. Izgleda da je bio u Beogradu kod Miloševića. To je bila prva vijest, spiker je bio dosta uzbuđen, a i ljudi u baru su se utišali da čuju“.
„Ma pokazivali su i nekakve avione“, kaže Kalpić, momak iz GSS-a koji stoji pored nas. „Ja mislim da oni sve dogovore, a ovo je predstava za javnost“.
Okrene se prema meni i napravi grimasu na licu: „Mislite da bu oni zbombali Miloševića?“
„Ne znam. Karadžića su zbombali“.
„Je, ali on je zbriso, kao nigdje ga nema, a obična raja je najebala. Milošević jebe te Šipce već deset godina, ali Amerima se jebe za Kosovo. Nema nafte“.
„Kalpić, ti ne nosiš skije?“, pita ga Iskra.
„Ne, oblačno je i jaki vjetar. Vi se mislite spuštat?“
„A, vidjet ćemo. Za svaki slučaj“.
„Ako se ne vidi, zajebano je. Ima krevisa.“6
Kabina žičare se dupkom puni, Iskra i ja stojimo u pancericama i sa skijama, stisnuti uz stjenku kabine i gledamo kroz prozore od debele plastike. Kabina kreće s trzajem, počinje ubrzavati, juri prvo pored vrhova borova, a onda uz stijenu gotovo vertikalno, sve skupa diže nas 2.750 metara u visinu. Vrata gondole se otvaraju i po prostoriji se širi oblak ljudi kao da je bio komprimiran u gondoli. Nikad nisam bio na gornjoj stanici; kad smo prije puno godina išli na Mont Blanc, došli smo s talijanske strane preko Vallee Blanche (Bijele doline), do planinarske kuće Cosmique koja je s druge strane i malo ispod te šiljaste „Južne igle“.7
Vrh čine dvije granitne stijene razdvojene desetak metara širokom i stotinjak metara dubokom pukotinom. Na stijeni okrenutoj prema Chamonixu sagrađena je gornja stanica gondole i restoran, u drugoj stijeni izbušene su prostorije meteorološke stanice s karakterističnim metalnim tornjem koji izgleda kao svemirska raketa, na vrhu stijene. Prelazimo preko drvenog mosta čije debele grede se tresu pod udarima vjetra. Ulaz u stražnju stijenu je poput ulaza u pećinu; polumračna prostorija golih zidova na kojima su pričvršćeni debeli kablovi, metalna vrata lifta obrubljena nepravilno izrezanom stijenom, u kutu željezne spiralne stepenice penju se nekud prema gore. S mobitela zovem roditelje u Zagreb; moj otac je kao mladić bio po brdima oko Chamonixa, a mislim da je prije desetak godina bio i na Aiguille du Midi. Dok prelazimo natrag preko mosta na telefon se javlja moja mama, od šuma vjetra ne razumije tko zove. Držim se za ogradu mosta i vičem u mobitel: „Mama, mama, ja sam, Zoran“. Pored nas prolazi par Talijana, gledaju nas i jedan pokazuje provaliju ispod mosta i kaže: „Aaa, mama mia“.
Vraćamo se na dolaznu stanicu gondole, uzimamo skije, izlazimo kroz staklena vrata do pola zametena snijegom. Put se strmo spušta od stanice gondole prema hrptu stijene i dalje, prema platou. Vjetar tjera oblake oko nas i nosi sitne kristaliće snijega. Iskra je dobra skijašica ali ovo je divlja planina i nisam siguran da je pametno voditi je po ovom vjetru i oblacima. Okrećem se i pitam: „Možeš? Idemo?“
„Mogu, mogu. Idemo!“
Sami se spuštamo kroz duboki snijeg koji je potpuno prekrio stepenice; držimo se za debelo, smrznuto uže, put ide preko uskog hrpta s provalijama na obje strane. Na dnu stavljamo skije i krećemo preko prostrane i ne previše strme padine. Vjetar je ovdje slabiji, a vidljivost postaje bolja. Spuštamo se niz zapadni dio Vallee Blanche, ispred nas u daljini pojavljuju se tri točkice. Na mjestu gdje treba skrenuti lijevo sustižemo troje ljudi; učitelji skijanja i alpski vodiči iz Češke. Malo razgovaramo i nastavljamo skijati po pršiću. Ugodan je osjećaj da se nismo jedini uputili taj dan na spuštanje u Chamonix na skijama. Držimo se više lijevo, ispod stijena, jedan dio puta je strm i uzak ali vodi do prelaska hrpta na pravom mjestu, ispod nas se otvara ogromno prostranstvo Mer de Glace (More leda), uglavnom blaga nizbrdica dugačka desetak kilometara. Oblaci su se razišli, granulo je sunce, jurimo preko zasljepljujućeg bijelog prostranstva, opipljiv osjećaj slobode, fućkam i podsjećam se da treba biti na oprezu kada izgleda da je sve teško prošlo, pazim na moguće pukotine u ledu. Mer de Glace je najveći glečer u Alpama, debeo je sto do dvjesto metara pa to može biti i dubina pukotina. Skačemo preko nekih malih „hupsera“, zaustavljamo se i vičemo od veselja. Razvedrilo se i pejzaž koji nas okružuje je čaroban, karakteristični šiljak Drusa i oštar hrbat Grandes Jorassesa visoko u plavom nebu. Skijamo dalje; lijevo se pojavljuje mala gondola, spušta se s gornje stanice vlaka koji se penje pomoću zupčanika po strmoj pruzi od Chamonixa i vozi turiste do podnožja Mer de Glace. Pred nama se široka padina blago spušta, upravo zove. Ta padina završava s provalijom; skrećemo lijevo, dolazimo ispod brežuljaka, tu je utabani put prema gore, skidamo skije i penjemo se. Na vrhu je par drvenih stolova i klupica. Smijemo se, skidamo „pance“, gledamo na ogromna snježna prostranstva preko kojih smo prošli, s druge strane uzdiže se šiljasti vrh Les Drusa, vadimo sendviče, trenutak kojem bi oboje voljeli reći da stane. Držimo noge na klupi, zadovoljno žvaćemo i svako malo nam pogled odluta put golemih planina nadvitih nad Mer de Glace.
„Šta misliš“, pita me Iskra, „’oće li NATO napast Miloševića? Je li Francuska u NATO-u?“
„Nije. Izašla je negdje polovicom šezdesetih, u doba de Gola. Sjećam se jedne karikature iz tog vremena, valjda u Timeu. Nacrtan je američki vojnik kako odlazi iz Francuske, a ispod je tekst – Ako me trebate zovite na broj 14-18 39-45. Ali u ’Plavim šljemovima’, u UNPROFOR-u u Hrvatskoj i Bosni, Francuska je bila prisutna s najvećim brojem vojnika od svih zemalja. A da li će, što bi Kalpić rek’o, zbombati Miloševića, ne znam. Pregovori sa srpskom stranom u Parizu su propali, Albanci su potpisali. To je bilo prošli tjedan, baš sam se vratio u Pariz“.
„Gdje su bili pregovori?“
„U jednoj palači u ulici Kleber“.
„Podsjeti me gdje je to“.
„Kleber ide od Etuala, od Ark de Triomf, na Trokadero, izlazi točno pored onog kafića u kojem znamo sjediti kad idemo na Trokadero i do Ajfelovog tornja“.
„Znam taj kafić“.
„E, pa to ti je Kafe Kleber, baš je na uglu. Palača gdje su bili pregovori je u toj ulici samo prema Etualu. Inače, ta zgrada nema baš neku reputaciju za uspješne pregovore; u njoj su vođeni dugi i neuspješni pregovori između Kisindžera i delegacije Sjevernog Vijetnama. Poslije su za to Kisindžer i šef vijetnamske delegacije, zaboravio sam kak’ se zvao,8 dobili Nobelovu nagradu za mir“.
„Sjećaš se toga?“
„Pa pregovora i Nobelove nagrade se sjećam, da su pregovori bili baš u toj zgradi nisam znao, ali o tome sad pišu sve novine“.
„Zašto Milošević nije potpisao? On je bio na pregovorima?“
„A-a, ni u Rambujeu ni u Parizu. Kad su se delegacije razišle prije mjesec dana u Rambujeu, rezultat je izgledao neriješen. Srpska delegacija je pristajala, bar na riječima, da se na Kosovu uspostavi autonomija kakva je postojala prije raspada Jugoslavije. Ja ne vjerujem da je tu Milošević bio iskren, ali čak i da je, trenutak kad se to moglo napraviti je prošao. Možda prije godinu dana, možda čak i prije pola godine, sada, poslije svih tih oružanih sukoba, s ojačanom UČeKa, ova… to je kratica na albanskom od Oslobodilačka vojska Kosova… Dolje se ne može postići ni primirje a kamoli mir bez prisustva jakih međunarodnih oružanih snaga, nešto kao eSFOR u BeiHa. U albanskoj delegaciji dio koji predstavlja UČeKa nije htio pristati na razoružanje UČeKa i na ostajanje Kosova kao autonomne pokrajine u SRJ, a to praktički znači u Srbiji. Zadnji dan u Rambuje je došla Medlin Olbrajt, pregovori su produženi za tri dana, ona je pokušavala uvjeriti Hasima Tačija… on je kao bio šef delegacije, da albanska strana potpiše i da je to jedini način da međunarodna zajednica pritisne Miloševića. U novinama su pisali kako su ti pregovori bili frustrirajući za Medlin Olbrajt, ministrica vanjskih poslova najveće sile na svijetu ne može uvjeriti nekog anonimnog dripca, Tači je par godina stariji od tebe, šta je u očiglednom interesu Albanaca na Kosovu. Tako su pregovori u Rambujeu završili neuspjehom, ili polovičnim uspjehom, obje delegacije su se vratile kući na dodatne konzultacije. Šta je to kuća, tu je sve zbrkano. Dio srpske delegacije se vratio u Beograd, dio na Kosovo, dio albanske u Prištinu, a dio od UČeKa valjda na teritorij koji UČeKa kontrolira, sigurno ne u Prištinu koju kontrolira srpska vojska i policija. Dogovoreno je da se za tri tjedna nađu u Parizu sa odlukom – da ili ne, potpiši ili ostavi, nikakvi daljnji pregovori“.
„Zašto je to bilo tako teško prihvatit’? Koliko sam razumila Kosovo dobiva autonomiju kakvu je imalo nekad, međunarodne snage osiguravaju mir, a Kosovo ostaje u sastavu Srbije…“
„Zapravo Jugoslavije, ali imaš pravo, to se svelo na Srbiju i Crnu Goru, s tim da su Crnogorci prije par dana izjavili, kad je ova intervencija NATO-a postala ozbiljna mogućnost, da oni ne žele da se teritorij Crne Gore koristi u sukobu s NATO-m. To mi se čini kao prva ozbiljna pukotina „između dva oka u glavi“, tako su Srbiju i Crnu Goru nazivali Miloševićevi pristalice u Srbiji i Crnoj Gori u doba „Antibirokratske revolucije“, kad su shebali Jugoslaviju“.
„Ali ne bi li ovim sporazumom i jedni i drugi dobili ono što su htjeli, dobro, dobar dio onog što su htjeli?“
„Bi, i izgleda da su Albanci to uvidjeli. A sigurno im nije bilo lako. UČeKa se s oružjem bori za nezavisno Kosovo i imaju rastuću podršku na terenu. Sad se razoružati i pristati na nekakvu autonomiju u okviru praktički Srbije, njima mora izgledati kao poraz. I to za pregovaračkim stolom. Uz to, to je, na određeni način, pobjeda ove umjerene Rugovine strane, a mnogi u UČeKa ne mogu se odlučiti da li više mrze Miloševića ili Rugovu.
Zašto Milošević nije pristao, jer samo se o tome radilo, srpski pregovarački tim bio je na daljinski, ne znam. To da dođu međunarodne snage na Kosovo, to je zapravo vrlo slično kao eSFOR u BeiHa i jedini način da se situacija dolje smiri i, vjerojatno, spriječi eskalacija u rat u cijelom području. Pri tome su Amerikanci inzistirali da njihov kontingent snaga koje bi došle na Kosovo bude najmanji, da to uglavnom preuzmu države EU, a i Rusija. Možda je Milošević uvjeren da su prijetnje vojnom intervencijom samo zastrašivanje. Da zemlje NATO-a nemaju nekog pravog interesa na Kosovu, previše su nesložne za jednu takvu akciju, a da je u svemu i Rusija koja je tradicionalni prijatelj Srbije i Crne Gore. U svakom slučaju, srpska delegacija vratila se u Pariz ne s mandatom da potpiše sporazum ili s manjim tehničkim dodacima, nego s prijedlogom da pregovori praktički ponovno počnu i to s pozicija mnogo dalje od kompromisnih rješenja koja su već bila postignuta u Rambujeu. To je bio prilično hladan tuš za zemlje Kontaktne skupine.
Čak su i Rusi kritizirali takav izraz, zapravo, prezira prema njihovim naporima da se nađe mirno rješenje. S druge strane, albanska delegacija je došla s porukom da će joj biti čast potpisati sporazum u prisutnosti predstavnika Kontaktne skupine. Potpisali su sporazum o razoružanju UČeKa, o ostajanju Kosova unutar SRJ ali i o dolasku jakih međunarodnih snaga koje će osiguravati mir i nadgledati provedbu sporazuma. Tako su lopticu prebacili u dvorište Kontaktne skupine i sad su oni u direktnom konfliktu s Miloševićem. Mislim da je to najrazumnije što su mogli, baš zato nisam vjerovao da će to uspjeti napraviti; kad se nacionalne zastave razviju razumna rješenja ne kotiraju visoko“.
„Šta oni mogu sada Miloševiću?“
„Ja se nadam da će ga pritisnuti svim mogućim sankcijama. Ali od ekonomskih sankcija strada običan svijet, a političari i vojna vrhuška zadnji. Prije koji dan je bilo u novinama da je Vilijam Voker došao u Hag i sastao se s tužiteljicom Haškog suda. Voker je šef evropskih monitora na Kosovu, bio je u selu Račak neposredno nakon što je neka srpska jedinica streljala tamo 45 seljaka, civila, nazvao je to ratnim zločinom i prozvao Miloševića. Očito Miloševiću prijete podizanjem optužnice protiv njega“.
„Ne misliš li da bi Milošević izgubio podršku, da bi ljudi brzo osjetili da žive sve gore i vidjeli da ih je ovaj posvadio s cijelim svijetom?“
„Za početak idemo obući pancerice, sad su mi noge taman, a poslije u hladne pancerice…“ Obuvamo skijaške cipele i oblačimo vindjakne na kojima smo sjedili. Dajem Iskri ruksak da sjedne na njega; u džepu ruksaka nalazim još jednu gurabiju, dijelimo ju na pola.
„Neki dan sam razgovarao u Parizu sa Stankom Cerovićem, sjećaš ga se?“
„Da, jednom je bio na večeri kod Dese“.
„Je, sad smo bili kod Nikole. On je godinama kritizirao Miloševićevu politiku preko eReFIja. Stanko se boji da bi vojna intervencija radikalizirala Srbiju, svi bi stali iza Miloševića, a on bi sukob iskoristio za etničko čišćenje Kosova od Albanaca. Stanko je to usporedio s Tuđmanovim iskorištavanjem „Oluje“ da etnički očisti Krajinu od Srba“.
„To bi se moglo dogoditi?“
„Pa, je jedna od mogućnosti. Tih mogućnosti zapravo nema previše. Čovjek povlači analogiju sa sličnim situacijama, ako su rubni uvjeti slični, a Miloševićeva netrpeljivost prema pobunjenim Albancima nije manja nego što je bila Tuđmanova netrpeljivost prema pobunjenim Srbima; nije nelogično očekivati sličan razvoj događaja. Ali ima još previše nepoznanica. ‘Oće li NATO uopće intervenirati? Ako intervenira, da li samo s avionima ili i sa vojskom?“
Sjena vrhova borova pala je na klupu gdje smo sjedili i to se odmah osjetilo.
„Ovdje je jako dobro al’ sam se već pomalo ukočio od sjedenja. ‘Oćemo polako? Moramo još kroz tu šumu doskijati do dolje“. Ustajemo; par puta se rastežem i dodirujem dlanovima vrhove pancerica.
Staza krivuda kroz borovu šumu, na dva mjesta prelazi usku prugu vlaka, prolazi pored kuća na brežuljcima iznad Chamonixa i vodi nas do donje stanice vlaka.
Po povratku u apartman kuhamo kasni ručak i pričamo s prijateljima o spuštanju s Aiguille du Midi, a onda se malo zavlačimo u krevete. Navečer, kad smo se spremali izaći na šetnju i pivo, u sobu upada Iskrina prijateljica Ana i s vrata kaže: „Sad su javili da je NATO bombardirao Srbiju!“
Peščanik.net, 29.06.2024.
Srodni linkovi:
Zoran Pusić – Kosovo, studeni 1998. (2. dio)
Zoran Pusić – Kosovo, studeni 1998. (1. dio)
KOSOVO________________
- Nikola Petrović Njegoš, francuski arhitekt, aktivist i suosnivač organizacija za pomoć razvoju civilnog društva u zemljama nastalim na području bivše Jugoslavije, inače praunuk zadnjeg crnogorskog kralja Nikole, od 2012. službeno princ prijestolonasljednik Crne Gore i njen ambasador za kulturu. France, njegova supruga iz Maroka.
- Dugogodišnji urednik programa na srpsko-hrvatskom jeziku na RFI (Radio France International).
- Osnivač jedne od prvih opozicijskih stranaka u Srbiji, Srpske narodne obnove (1989), zajedno sa Šešeljem, s kojim se ubrzo posvadio. Osniva novu stranku, Srpski pokret obnove, koja postaje najjača opozicijska stranka. S godinama je ublažio svoju radikalno desnu nacionalističku retoriku.
- Predsjednik francuske Vlade u doba Prvog svjetskog rata.
- Dokument Srpske akademije nauka i umetnosti, neautorizirano objavljen u beogradskim novinama (Večernje novosti) u rujnu 1986. Govori o diskriminaciji Srba u tadašnjoj Jugoslaviji, ugroženosti Srba posebno na Kosovu i u Hrvatskoj i njihovoj razjedinjenosti, za što je odgovorna politika Saveza komunista i, posebno, Tito. Kad se pojavio, Memorandum je oštro kritiziran od Saveza komunista, naročito u Srbiji, a i od strane mnogih obrazovanih ljudi u Jugoslaviji.
- Iskrivljeno od francuskog crevasse (krevas) – pukotina.
- Aiguille du Midi – Južna igla.
- Le Duc Tho i Henry Kissinger vodili su u Parizu pregovore oko okončanja rata u Vijetnamu od 1968. do 1973. i za potpisivanje sporazuma dobili Nobelovu nagradu za mir 1973. Le Duc Tho je odbio nagradu jer „u stvarnosti mir nije postignut“.
