Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

O knjizi

Prvo bih rekla nekoliko reči o samoj knjizi. Vojin Dimitrijević nije napisao mnogo knjiga, pogotovu ne onih debelih kupusara. Njegove knjige su kratke, sažete i vrhunske. Što se tiče Strahovlade, ta knjiga je verovatno Vojinov biser. Napisana je odličnim jezikom i stilom. Zabavna je, poučna i informativna. I što je najlepše, ova knjiga mnogo liči na Vojina u prirodnom izdanju. Njena briljantnost potiče lično od njega, ne kao profesora i stručnjaka, nego od njegove intelektualne izuzetnosti i široke erudicije. Ko ga je poznavao, znao je da on nije podnosio gnjavatore i neznalice. U knjizi ćete prepoznati dve važne Vojinove osobine: od njega ste uvek mogli mnogo da učite i da se odlično zabavljate.

Knjigu karakteriše čvrsta logika, što se ogleda u njenoj kompoziciji i rasporedu poglavlja. Ona jeste posvećena detaljnoj analizi i opisu vladavine strahom tj. državnim terorom i njegovim brojnim tehnikama i manipulacijama. Ali da bi se moglo raspravljati o sistemskom državnom teroru, bilo je potrebno definisati minimum ljudskih prava čije kršenje omogućava vladavinu strahom. Suština takve vlade je ignorisanje zakonitosti i proizvoljno kažnjavanje ljudi sa svrhom zastrašivanja.

Inspiracija za nastanak ove knjige je dvostruka. S jedne strane, to su katastrofe totalitarnih režima 20. veka i jezivi Drugi svetski rat sa milionskim ljudskim žrtvama, a s druge, to je uspostavljanje novog svetskog poretka posle rata u kome centralno mesto zauzima međunarodno pravo ljudskih prava. Prava čoveka i građanina su postala prioritet. To nažalost ne znači da su nestale vladavine strahom, čiji je cilj bio i ostao zastrašivanje i ućutkivanje građana.

Ako bih morala staviti i neku primedbu ovoj knjizi, ona bi se odnosila na izostanak domaćeg konteksta, to jest elemenata strahovladarske prakse u našoj zemlji. A bilo ih je poprilično. Dovoljno je da pomenem Goli otok, ili montirano suđenje Šestorici koje se odvijalo 1984. godine, kada je knjiga pisana. No, tu primedbu je Vojin predvideo. U drugom, neizmenjenom izdanju ove knjige 1997. godine, on duhovito kaže: „Napisao sam je kako sam umeo i smeo. Danas se zna i sme više“. Zato je nije prepravljao, jer je Strahovlada u originalu svedok jednog vremena.

Aktuelnost Strahovlade

Vojinova Strahovlada je uspela da sačuva aktuelnost za razumevanje savremenih autoritarizama, pa i ovog koji danas vlada u Srbiji. Ona u tome uspeva zbog širokog okvira koji mu je omogućio metod uopštavanja, to jest identifikovanja zajedničkih svojstava različitih vladavina strahom i strepnjom. To je omogućilo široki obuhvat, od krvoločnih totalitarizama do „mekših“ strahovlada koje karakterišu brojna današnja društva, uključujući i naše.

O mekšim i parcijalnim autoritarnim sistemima se danas mnogo piše. Nazivaju se „novim autoritarizmom“, jer su neke od zemalja koje ih praktikuju već prošle kroz proces demokratizacije, kao što je to slučaj sa nekim bivšim zemljama realnog socijalizma. Primeri su Orbanova Mađarska, Putinova Rusija, Vučićeva Srbija, Makedonija Gruevskog, Erdoganova Turska, a ima ih još. Za sve te današnje autoritarizme karakteristično je da su ispražnjeni od bilo kakve ideologije. Zato njih promašuje stara i odsečna podela na demokratske i autoritarne režime. Glavni teoretičar novog autoritarizma Ivan Krastev kaže da se ti sistemi nalaze na ničijoj zemlji, zapravo tačno između ta dva polarizovana sistema. Oni se više ne oslanjaju na silu i golo nasilje, niti iza sebe ostavljaju milionske žrtve kao što su to činili Staljin, Hitler ili Mao Cedung, već su njihove metode nadzora, kontrole i otklanjanja političkih protivnika prilagođene dobu globalnih medija, novim tehnikama propagande, lobiranju, medijskoj manipulaciji i informacionim tehnikama za prikupljanje podataka i prisluškivanje praktično celokupnog stanovništva. Krastev ističe da otvorene granice Rusije koje omogućuju ljudima da napuste tu zemlju i slobodno putuju predstavlja glavni faktor održavanja Putinovog autoritarizma. A to je i glavni razlog za otpornost tog režima na promene. Podizanje glasa i angažman protiv vlasti je rizičan a i dugotrajan proces, pa je lakše otići u Nemačku, nego od Rusije stvarati Nemačku. On još navodi podatak da je dva miliona demokratski orijentisanih ruskih građana trajno napustilo svoju zemlju. Stari Staljinov totalitarizam je bio zatvoren, pa postoji priča da se Staljin jako bojao od „kadrova“ koji su videli Zapad. Po povratku u Rusiju bi se samo zbog toga našli u Gulagu.

Vojinova Strahovlada prepoznaje današnje soft fist autoritarizme ili autoritarizme meke pesnice, koje Krastev naziva i „vegetarijanskim“. On kaže da su to terorski sistemi koji uspevaju da se održe u „razumnim granicama“, a da je zastrašivanje upravljeno na sve one koji bi svojim postupcima mogli da ugroze režim. Režim mahom pritiska i proganja političke protivnike i kritičare (političke stranke, sindikate, nevladine organizacije itd), dok neke delove stanovništva ostavlja na miru da se bore sa svakodnevnim problemima preživljavanja.

U opisu „modernih“ autokrata zaista se lako prepoznaje stanje novog tipa terora koji karakteriše i našu zemlju. Citiraću o tome neke nove autore čiji se tekstovi mogu naći na Peščaniku. Oni kažu da novi autokrati najviše koriste propagandu, cenzuru i razne informacione trikove kako bi povećali svoj rejting koji je jedino važan za ubeđivanje građana da od njih boljih nema. Oni grade neodređenu odbojnost prema Zapadu; služe se kooptiranjem potencijalnih kritičara davanjem materijalnih nagrada i položaja, naročito ako dolaze iz suprotnog tabora; podmićuju vlasnike medija ugovorima za reklame i podstiču prorežimske investitore da kupuju važne medije. Oni imaju vlast nad internetom, unajmljuju čitave vojske botova, čiji je zadatak da preplavljuju internet stranice prorežimskim komentarima. Pominju se i lobisti kao što je Tony Bler, koji radi za diktatore, a koga je iznajmio i premijer Vučić. Ova slika je skoro kompletna; nedostaju samo još neke kockice koje su specifičan izum Vučićeve radikalske mašte. Režim u Srbiji se uglavnom oslanja na metod ugrožavanja dostojanstva ličnosti, tako što se odabrane žrtve, po pravilu politički protivnici, bacaju u organizovana medijska blatišta, u kojima se danima obavlja moralna destrukcija ličnosti od kojih režim zazire. Formirani su i posebni timovi koji nadziru i beleže kritičare Aleksandra Vučića, što više nego ubedljivo demonstrira famozna izložba „Necenzurisane laži“.

Vojinova knjiga je aktuelna i u najneposrednijem smislu. Dok je čitate, gotovo svaka njena rečenica, a naročito detaljno opisivanje metoda državnog terora, izaziva niz asocijacija, kao da su vam te situacije poznate iz lične spoznaje i prakse države u kojoj živite, od Titovog vremena, preko onog Miloševićevog, do režima Aleksandra Vučića. Imala sam utisak da brojni obrasci manipulacije i zastrašivanja o kojima piše Vojin zvuče poznato i doživljeno, kao na primer to da busanje u grudi „mnogo smo jaki“ obavezno prati žalopojka „mnogo smo ugroženi“ spoljašnjim i unutrašnjim neprijateljima. Naročito su važni i prepoznatljivi opisi rada „političke policije“ koja se često skriva iza neformalnih i kriminalnih grupa, što traje do dana današnjeg. Takvo skriveno i neformalno delovanje signalizira da se režim u Srbiji nije odrekao nasilja. To se vidi u korišćenju kriminalnih i navijačkih organizacija za određene državne poslove. Neke neformalne formacije čiji je cilj zastrašivanje građana pojavljuju se na lokalnim izborima na kojima treba obezbediti pobedu vladajućoj stranci. Najdramatičniji slučaj delovanja neregularnih formacija čija su lica bila sakrivena fantomkama, dogodio se prilikom nelegalnog i kriminalnog rušenja Savamale. Do sada niko nije odgovarao za ovo zlodelo i suspenziju državnih organa koja još uvek traje. Za terorski sistem u Srbiji pre bih rekla da se u njega usadila nekažnjivost i suspenzija rada državnih organa i nezavisnih institucija, nego proizvoljno kažnjavanje nevinih ljudi. Mada je to ista pojava koja potiče od nepoštovanja zakonitosti i vladavine prava.

Ovo je prilika da uz pomoć Vojinove Strahovlade odgovorimo na važno pitanje koje se često postavlja: zašto je tako teško odupreti se sistemu „mekog“ državnog terora, koji bar do sada nije primenio zamašnije nasilje? Pritom jeste široko primenio uterivanje straha gubitkom radnih mesta i poslova, javnim izlaganjem ruglu, prozivkama pojedinaca i brojnim sličnim pritiscima, što nije bez rizika. Pa ipak, kako je moguće da se zastrašivanje sa najvišeg mesta relativno mirno i gotovo ćutke podnosi.

Odgovor po Vojinovom receptu je sledeći: ako je cilj državnog terora održavanje što šireg kruga ljudi u stanju pasivnosti i pomirenosti sa stanjem i poretkom, onda je izostanak značajnijeg otpora očekivan. Naime, državni teror ima tu osobinu da „razdrobljuje društvo u gomilu pojedinaca, koji su konačna meta terora“. Psihološki, podvrgnutost nasilju je individualna, a samo nasilje nema nikakvu integrativnu moć. Naprotiv ono deluje dezintegrativno, polarizujući društvo na one koji su pošteđeni i na one koji su podvrgnuti represiji, ili im ona preti. Takva podela se sve više zapaža i u našem društvu. Reč je o polarizaciji na masu dezorijentisanih i osiromašenih građana koji su u većini, i onih koji su protivnici autoritarne i destruktivne vlasti, koji su u manjini, a i sami podložni dezorganizaciji i nekomunikativnosti.

Kao što ste mogli primetiti, teško se opraštam od Vojinove knjige. Ona je pravi mali rudnik svih tipova strahovlade i različitih obrazaca njihovog delovanja; ona ih zahvata toliko široko da je Vojin pokrio i prošlost, a kao što vidimo i sadašnjost.

Preuzmite knjigu Vojina Dimitrijevića „Strahovlada – Ogled o ljudskim pravima i državnom teroru“ (izdanje na srpskom i engleskom jeziku)

CZKD, 08.10.2016.

Peščanik.net, 09.10.2016.

Srodni linkovi:

VIDEO – Promocija knjige + transkript

Vesna Rakić-Vodinelić – Slovo na promociji

Vesna Rakić-Vodinelić – Predgovor knjige

Odlomak iz knjige

FABRIKA KNJIGA – Vojin Dimitrijević

Vojin Dimitrijević na Peščaniku

PEŠČANIK KNJIGE


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)