Od komunista su jedino gori antikomunisti.

O pokojniku sve najlepše

Smrt 44. Patrijarha SPC Pavla, čoveka koji je na taj položaj došao 1990, dok je njegov prethodnik, Patrijarh German, još uvek bio živ; čoveka koga je pokojni Ž. Ražnatović Arkan nazvao svojim „vrhovnim komandantom“; a čiju je izjavu „Budimo ljudi, što neko reče… iako smo Srbi“ Radio B92 godinama imao kao deo najave svojih vesti, izazvala je poplavu snažnih osećanja i reakcija vlasti u Republici Srbiji. Svi su pozvani da odaju poštu i odu na sahranu 19. novembra (i to u zemlji u kojoj je proglašena epidemija smrtonosnog „novog gripa“), škole i fakulteti neće raditi (što se, inače, nije dogodilo kada za sahranu ubijenog srpskog premijera Zorana Đinđića 2003), a poslodavcima je naloženo („preporučeno“) da svim zaposlenima koji žele da idu na sahranu omoguće plaćeno odsustvo.

Naravno, najviše državne počasti se ovih dana upućuju čoveku koji je čitavog svog života javno odbijao sve svetovne počasti, i čija se skromnost javno hvali (naslov jednog nekrologa: „Odlazak skromnog poštenjaka koji se nije ophodio karijerizmom“),[1] što čitavu ovu grandioznu situaciju čini pomalo paradoksalnom i prilično uvredljivom. Jer, ako svi najviši državni zvaničnici toliko hvale skromnost, suzdržanost i duhovnost preminulog Patrijarha, kako to da posle njegove smrti prave svetovni spektakl? Da li u savremenoj srpskoj kulturi ima ikakvih naznaka da se poštuju želje pokojnika?

Posebno je zanimljiv „slučaj“ kablovskih operatera, koji su (oni kažu, rekla im RRA, dok RRA kaže, ništa nismo rekli – posebno ne koji će se kanali isključivati) tokom trodnevne žalosti (16-18. novembar, mada ju je gradonačelnik Beograda Dragan Đilas – koji je karijeru počeo na istom onom Radiju B92 pomenutom u prethodnom pasusu – za svaki slučaj produžio za još jedan dan, makar u Beogradu) jednostavno isključili određene kablovske kanale. Među isključenima su i Fashion Channel, ali i bosanskohercegovačka OBN, kao i oba kanala hrvatske državne televizije, HRT1 i HRT2.[2] Ovim se država (preko kablovskih operatera – jer će samo neko jako glup ili jako naivan verovati da se odluke o tome šta će se pustiti u etar a šta ne stvarno donose od strane ovih nesrećnih operatera) direktno umešala u privatne živote svojih građana, određujući šta ko, i u kojoj meri, sme da gleda ili sluša u sopstvenom domu.

Nadrealnost čitave situacije pomalo podseća na prizore „lude apsane“ koju je svojevremeno opisao Bogdanović (1986: 356). Konačno, o brizi za lik i delo pokojnog Patrijarha Pavla govori i činjenica da je pre nekoliko godina, kada su Večernje novosti objavile njegovu biografiju u impozantnom tiražu od 30.000 primeraka, ista, bez ikakve sudske zabrane, potpuno povučena iz prodaje za samo nekoliko dana – stepen represivne efikasnosti o kome bi nekadašnje komunističke vlasti mogle samo da sanjaju.

Rituali nekad i sad

Ako je život oko nas doista tako prost da se zbog toga i ne treba uznemiravati, onda je, razume se, svima nama dovoljan i jedan veoma uprošćen partijski jezik.
Bogdan Bogdanović (1988: 17)

Budući da je otvoreni i ponekad prilično histerični antikomunizam važna karakteristika savremenog srpskog društva (Dubravka Stojanović 2009), poređenje sa vremenima koje makar moja generacija pamti (kasne 1970-e, 1980-e) se sâmo nameće.

Što se tiče ritualnog oproštaja (sahrane), tu su prisutni gotovo identični mehanizmi koji su primenjivani u vreme mitinga na Ušću juna 1988, koji je trebalo da simbolički označi trijumf „antibirokratske revolucije“ i Slobodana Miloševića – preporuka da se zatvore škole, da se ne ide na posao, organizovan prevoz, da građani (tada „radni ljudi i građani“) masovno dođu na mesto održavanja rituala. U stvari, za mene i moju generaciju, i miting na Ušću je predstavljao sahranu – sahranu ideje suživota i određene normalnosti, za koju smo verovali da može prevladati rastuće nacionalističko ludilo.

Što se tiče različitih komentara, kao i napisa u novinama (kad je pokojnik bio mlad, itd), sve to neodoljivo podseća na vreme kada je umro Josip Broz Tito 1980. Razlika je u tome što je Josip Broz bio predsednik države, pa je višednevna žalost nekako imala smisla. Današnja Srbija, i pored himne i grba, ipak (ili još uvek?) nije teokratska država. Napisi u novinama („kad su Tita Jožom zvali“) nekada su bili deo čitave jedne mitologije, koja samu sebe već nije shvatala previše ozbiljno. Takođe, bitno je različit bio princip organizacije javnih i masovnih rituala – u vreme samoupravnog socijalizma, čitav grad nije bio blokiran, a „zli“ komunisti bar se nisu bavili zalaženjem u privatnost svojih podanika.[3]

Naravno, osnovna svrha rituala uvek je u tome da se oni ponavljaju (Peirano 2003), pa je tako i ritualizovano ponavljanje obrazaca velikih sahrana želja da se podanici uvere u to da njihovi vladari (u našem slučaju, srpski političari) nepogrešivo znaju šta treba da rade, pa da su, ako treba, i u stalnoj komunikaciji sa duhovnim svetom. Samo tako se može objasniti ovakva navala pobožnih izraza i gestova ljudi koji su donedavno bili komunisti – i to ne samo na rečima, već i formalno, sa partijskim knjižicama. Ovaj povratak duhovnosti je, naravno, samo pragmatična potreba da se vlast učvrsti, i to u vreme kada je Voždovac ono što je nekada bio Prozor[4] – takozvani „obični ljudi“ će se, kao i toliko puta do sada, verovatno pokazati daleko inteligentnijima nego što to njihovi politički predstavnici misle.

U ime svih nas…

Potreba vlasti u Srbiji da mobilizuju mase nije ništa novo – kao što sam pomenuo, obrazac korišćen u događajima koje opisujem već je uspešno iskoristio Slobodan Milošević 1988. Mada je obrazac sličan, postoje određene razlike.

Pre svega, srpski komunisti su 1988. ipak verovali da grade nešto bolje, nešto što će omogućiti život „svih Srba u jednoj državi“ (što se na kraju i dogodilo, samo što je ta država ispala Srbija). Danas je ostanak na vlasti daleko prozaičniji (i praktičniji) cilj. Naravno, nekadašnji idealizam je verovatno doprineo i tome da političke izjave iz 1980-ih danas deluju daleko realnije – one zaista izgledaju tako kao da su oni koji su ih pisali ili izgovarali verovali u njih, a ne, kao danas, kao da je nekoliko stručnjaka za marketing pokušalo da spoji političku propagandu sa skečevima iz Letećeg cirkusa Montija Pajtona. Zato današnji pokušaji ljudi koji navodno preziru komunizam, a potpuno su unutar komunističkog načina razmišljanja ne mogu delovati preterano ozbiljno – u najboljem slučaju, oni predstavljaju parodije parodija, tako da uglavnom izazivaju kombinaciju smeha i sažaljenja.

Ako se tome doda i nesporna činjenica (za sve čije sećanje doseže nekoliko decenija unazad, a posebno u vreme Titove sahrane) da su u ono vreme organizatori masovnih rituala bili daleko veštiji i spretniji, današnji antikomunisti deluju još tužnije i jadnije. Paradoksalno, represivni kapacitet komunista na vlasti tokom 1970-ih i 1980-ih nikada nije bio toliko izražen kao danas – na primer, danas medije u Srbiji nije potrebno kontrolisati, niti im nešto treba posebno zabranjivati. Snaći će se oni sami u lavirintima autocenzure. A ako zatreba, tu su kablovski operateri, za svaki slučaj.

Reference

Bogdanović, Bogdan, 1986, Krug na četiri ćoška, Beograd, Nolit,
Bogdanović, Bogdan, 1988, Mrtvouzice. Mentalne zamke staljinizma, Zagreb, Antun Cesarec,
Peirano, Mariza G. S, 2003, Rituais ontem e hoje, Rio de Janeiro, Jorge Zahar,
Stojanović, Dubravka, 2009, Revizije istorije Drugog svetskog rata u današnjoj Srbiji; tekst pročitan na AAASS, Boston.

Peščanik.net, 19.11.2009.

———–    

  1. Tekst Denisa Kuljiša objavljen u Jutarnjem listu, 16.11.2009, str. 28-29.
  2. Inače, po konvencijama Saveta Evrope čiji je potpisnik, Srbija je dužna da omogući gledanje programa susednih država. Izgleda da je problem sa programima HRT-a u tome što njihovi novinari objektivno izveštavaju o događanjima u Srbiji – čak i u segmentima od samo po nekoliko minuta u ponekom večernjem Dnevniku, ovo remeti blaženu medijsku sliku koja vlada u Srbiji.
  3. Zanimljivo bi bilo uporediti mnogobrojne izjave Predsednika Republike Srbije, Borisa Tadića, na teme od epidemije gripa, korupcije, ekonomske situacije, spoljne politike, pa sve do masovnih hapšenja članova „organizovanih kriminalnih grupa“, sa nekadašnjim izjavama Predsedništva CK SKJ. Struktura izjava je gotovo identična, pa makar trenutni predsednik Srbije ni izbliza ne poseduje represivnu moć koju je nekada imao najviši organ državne partije – Srbija ipak nije ni Francuska, ni Belorusija (mada bi mnogi to želeli), pa čak ni Rusija. Pa ipak, gotovo savršena korelacija moći i novca u Srbiji znači da se sve ove izjave (ma koliko smešno delovale) prenose sa savršenom ozbiljnošću, jer se vlasnici medija boje da bi, u suprotnom, ostali bez reklama, prihoda, a (po novom Zakonu o informisanju) možda i bez sâmih medija.
  4. Nekada je bilo „Prozor mora pasti“, a danas: Voždovac mora biti demokratski… koliko god vrtića moralo da se otvori do tada. A šta će se posle događati sa gradonačelnikom koji je već, po mišljenju vrha stranke, postao previše uticajan, ostaje da se vidi.