Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Najveći deo ove godine prošao je u zatišju kada je reč o novim zakonskim rešenjima u oblasti rada i socijalne politike, sve do najnovije epizode realitija „Narodna skupština“, u kojoj su naprednjaci izveli pokaznu vežbu o tome šta znači fingirati parlamentarnu demokratiju ili, možda bi to trebalo reći jasnije i preciznije – kako izgleda kada država punim gasom propada u autoritarno stanje. Ovaj tekst međutim nije o podvalama naprednjaka i njihovim vašarsko-skupštinskim trikovima. U senci usvajanja budžeta i skandala oko konačnog ućutkivanja svakog različitog mišljenja, čak i ovom ustavno i formalno gledano najvišem i najznačajnijem organu vlasti ostalo je usvajanje niza drugih zakona o kojima se praktično nije ni raspravljalo. Među njima su se našli, ni manje ni više, izmene Zakona o radu, Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, kao i donošenje novih Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom i Zakona o zaposlenima u javnim službama. Dakle, u potpunoj tišini – poslaničkoj, stručnoj, sindikalnoj, opštenarodnoj, izmenjeni su osnovni zakon koji uređuje radne odnose, dva veoma važna zakona iz oblasti socijalnog osiguranja i socijalne zaštite, kao i zakon koji uređuje javne službe koje obuhvataju nekoliko izuzetno važnih sistema u javnom sektoru – obrazovanje, nauku, socijalne radnike, zdravstvo, i druge.

Vlada Republike Srbije nastavila je u 2017. istu pogubnu politiku koja je praktično uobličena još pre pet godina (u nekim segmentima naslanjajući se na politiku koja je bila aktuelna i pre toga). Temeljno uništavanje radničkih prava i ponižavanje radnika na radu i na tržištu rada, uz davanje prednosti (bilo kakvom) kapitalu nekritičkim forsiranjem stranih „investitora“, u ovoj godini zaokruženo je donošenjem Zakona o dualnom obrazovanju, kojim se deca još od najranijeg doba uče da budu jeftina radna snaga, lišena osnovnih radnih prava i bez ikakve perspektive na tržištu rada, osim rada za minimalac u uslovima koji se rapidno približavaju onima koji postoje u aktuelnim eksploatatorskim radnim režimima pojedinih azijskih zemalja.

Vlada nas je potom u oktobru iznenadila (mada ne previše) i potpuno neustavnom Uredbom o utvrđivanju posebnih prava pravosudnih funkcionera i zaposlenih u pravosudnim organima i Upravi za izvršenje krivičnih sankcija sa teritorije Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija. Uredbom se određenim zaposlenima sa teritorije Kosova uvodi pravo na takozvanu „posebnu penziju“, koja do sada nije bila poznata u pravnom sistemu Republike Srbije. Ovaj propis je neustavan i nezakonit iz više razloga. Sporno je ovlašćenje Vlade Republike Srbije da ga donese, odnosno ustavni i zakonski osnov (navedeni ustavni i zakonski osnovi u samom propisu su besmisleni – Vlada se poziva na član Ustava koji joj daje ovlašćenje da donosi podzakonske akte, a kao zakonski osnov naveden je odgovarajući član Zakona o vladi – nijedan od ta dva osnova ne daje ovlašćenje Vladi da uredbama menja zakone, kao ni da uvodi prava i obaveze; takvo ovlašćenje Vlada ni ne poseduje prema važećem Ustavu). Potom, ovim aktom se menja Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, što je neustavno činiti podzakonskim aktom. Dalje, uvođenje prava na penziju određenim kategorijama lica samo prema njihovom radnom mestu (funkcijama) i geografskoj odrednici, predstavlja očigledan primer neposredne diskriminacije. Nezakonit je i diskriminišući i način utvrđivanja visine „posebne penzije“ koja se ovom Uredbom uvodi, iako zakonski propisi takav pravni institut ne poznaju. Iako skandalozna, Uredba je izazvala minimalnu medijsku pažnju i praktično prošla bez kritičkog osvrta stručne javnosti. Poseban kuriozitet jeste odredba prema kojoj su sva lica koja ispunjavaju kriterijume za izmišljenu „posebnu penziju“, mogla da podnesu zahtev Fondu PIO u roku od pet dana od dana stupanja Uredbe na snagu! Oročena u svom trajanju na izuzetno kratko vreme ona je praktično već iscrpela svoje važenje, tako da je svaka ocena ustavnosti besmislena. Lica koja su podnela zahteve imaće stečeno pravo na (nezakonitu) penziju do kraja života, i to u značajno većem iznosu od mnogih radnika koji su ceo svoj radni vek vredno ulagali u isti Fond PIO.

Konačno, kada smo već mogli pomisliti da smo u 2017. godini ipak mogli proći i značajno gore kada je reč o ekonomskim i socijalnim pravima građana Srbije, u decembru je usvojen niz zakona koji se tiču oblasti radnog i socijalnog prava.

Izmene i dopune Zakona o radu donele su dve zanimljive novine. Jedna se tiče obaveze poslodavca da prijavi zaposlenog pre njegovog stupanja na rad – i to je pozitivno rešenje koje bi u praksi moglo da dovede do još efikasnijeg suzbijanja rada na crno. Druga novina je uvođenje obavezne evidencije prekovremenog rada kod poslodavca. Onako kako je regulisana, teško će doprineti boljem uvidu u ostvareni prekovremeni rad zaposlenih kod onih poslodavaca koji već krše zakon. Bez efikasnih kontrolnih mehanizama, ovim poslodavcima neće biti teško da jednostavno falsifikuju evidencije, ili da ucenjuju zaposlene (kao i do sada) da prekovremeni rad ne prijavljuju, po cenu ostanka na poslu. Najčudnije je međutim što se zakonopisci nisu prihvatili značajno ozbiljnijeg posla koji je u direktnoj povezanosti sa ovim kršenjima radnih prava zaposlenih – a to je osnaživanje položaja inspektora rada. Inspekcija rada je i dalje samo miš na steroidima, nikako lav koji nam je potreban da bi zaposleni zaista mogli da vide učinke njihovog delovanja. Oni se odista neće primetiti dok god inspekcija rada ne dobije značajno bolje formulisana i šire postavljena ovlašćenja, kao i dok se koruptivni potencijal odredbi o delovanju inspektora rada ne suzbije uvođenjem direktne i efikasne unutrašnje i spoljne kontrole.

U ovu priču uklapa se i donošenje novog Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom. Uveliko najavljivan kao čudo koje će izazvati demografski oporavak Srbije na srednji i duži rok, može se okarakterisati samo kao klasična podvala građanima od strane vlasti.

Najpre treba reći da proširenje prava na naknadu za vreme porodiljskog odsustva i odsustva radi nege deteta i na lica koja su uplaćivala doprinose a nisu se nalazila u radnom odnosu, nije nikakav poklon države majkama u Srbiji, već obaveza prema međunarodnim instrumentima koje je Srbija prihvatila (konkretno, prema Konvenciji 183 Međunarodne organizacije rada o zaštiti materinstva koju smo prihvatili još 2010. godine). Novac koji se dobija za ovo vreme dolazi iz zdravstvenog fonda u koji te trudnice ulažu (i ulagaće i za vreme, i nakon trudnoće i porođaja). Pokušaj usaglašavanja zakonodavstva u Srbiji sa Konvencijom 183 je međutim nedovoljan i traljav. Istina, sada smo se usaglasili sa Konvencijom 183 u pogledu nekih oblika radnog angažovanja žena, ali su van vidokruga i dalje ostale žene u izuzetno širokoj kategoriji „pomažući članovi domaćinstva ili preduzetničke radnje“, koje svoj (neplaćeni) posao obavljaju u krugu porodice i za koji ne dobijaju niti jednu beneficiju, pa ni socijalno osiguranje ni naknadu za vreme porodiljskog odsustva, iako ulažu rad i doprinose zaradi domaćinstva u celini. Ovde je takođe – kao i u mnogim drugim slučajevima – primenjen jeftin naprednjački trik „u šarenom omotu podvalim ti zarđalu kantu“. Iako je krug nosilaca prava na naknadu proširen, sam iznos naknade je drastično smanjen, tako da će država u konačnoj računici verovatno uštedeti na trudnicama i porodiljama. Dosadašnje rešenje predviđalo je da će se kao iznos naknade utvrditi 12-omesečni prosek zarada na koji su plaćani doprinosi za zdravstveno osiguranje. Novo rešenje u zakonu međutim predviđa da će se uzimati 18-omesečni prosek i da će se u mesecima kada nije bilo uplata – jednostavno računati nula dinara. Posebno bezobrazno rešenje je da će tako dobijeni iznos biti bruto naknada, dakle neto naknada će biti umanjena za skoro još polovinu. Na jednostavnom primeru se može pokazati koliko su korisnici ovog prava oštećeni primenom novih zakonskih pravila. Ako se uzme da je trudnica imala primanja (osnovicu za uplatu doprinosa) od 40.000 dinara mesečno i da je bila zaposlena 12 meseci neprekidno pre početka korišćenja porodiljskog odsustva, ona će prema starom zakonskom rešenju dobijati naknadu u iznosu od 40.000 dinara. Prema novom rešenju će se međutim primeniti formula 12 x 40.000 : 18 = 26.666 dinara, i to u bruto iznosu – što automatski znači da će primati naknadu u visini minimalne zarade.

Posebno su međutim bezobzirna dva elementa ovoga rešenja.

Prvi je da zaposlena koja je imala manje do šest uplata zarade ili druge naknade na koju se plaćaju doprinosi (drugim rečima, radila je kraće od šest meseci) pre početka korišćenja porodiljskog odsustva, neće imati donje ograničenje iznosa koji će primati. U našem primeru, ako je primala 40.000 dinara tokom pet meseci, formula će dati iznos od 5 x 40.000 : 18 = 11.111 dinara, što će u neto iznosu biti neverovatnih 6-7.000 dinara mesečno. Na osnovicu od 40.000 dinara zaposleni mesečno plaća poreze i doprinose (PIO, zdravstveno i za slučaj nezaposlenosti) u ukupnom iznosu od oko 17.000 dinara, što znači da zaposlena iz našeg primera za pet meseci rada zapravo uplati državi onoliko novca koliko će joj država vratiti u 12 meseci porodiljskog odsustva i odsustva radi nege deteta. Kako se to zaposlenoj isplati i da li se na ovaj način forsira rad na crno, kada zaposleni može više uštedeti ako sam odvaja novac sa strane nego što će mu država pomoći? Zamislite trudnicu koja pre trudnoće radi više od deset godina, kakva je tek tu razlika u davanjima…

Drugi bezobrazluk odnosi se na formulaciju perioda koji ulazi u 18 meseci proseka. U članu 13. Zakona piše da se za osnovicu za obračun naknade zarade koristi period „za poslednjih 18 meseci koji prethode prvom mesecu otpočinjanja odsustva zbog komplikacija u vezi sa održavanjem trudnoće, ili porodiljskog odsustva, ukoliko nije korišćeno odsustvo zbog komplikacija u vezi sa održavanjem trudnoće“. Da ostavimo po strani činjenicu da se koristi opisni institut „komplikacija“, gde smo svedoci ograničenosti pravničko-stilskih dometa i preciznosti normiranja aktuelnih zakonopisaca. Ali činjenica da se u lošiji položaj stavlja trudnica koja ima rizičnu trudnoću, samo zbog činjenice da se radi o rizičnoj trudnoći koja uzrokuje njenu privremenu sprečenost da radi („komplikaciju“, frojdovska omaška) duboko je nemoralna i poražavajuća. Tako će žena koja održava rizičnu trudnoću morati da ima 18 meseci rada pre trenutka kada joj se rizična trudnoća utvrdi. Vreme koje provede privremeno sprečena za rad nakon toga kako bi sačuvala život i zdravlje svog nerođenog deteta i u toku kojeg će se uredno uplaćivati porezi i doprinosi, prema ovom zakonskom rešenju za državu ne postoji. Najžalosnije od svega je to što je neki mali aparatčik (a još manja duša) verovatno ponosan na ovo rešenje, jer se njime staje na kraj „trudničkoj mafiji“ o kojoj je vladajuća struktura svojevremeno govorila sa mnogo neskrivene mržnje.1 Umesto da se disciplinuje zdravstveni sistem i ustanove mehanizmi kontrole i – daleko bilo – odgovornost za eventualne zloupotrebe u ovakvim situacijama, daleko lakše je bilo jednostavno poniziti trudnice.

I tako se neizbežno stiže do zaključka da se, uz svu „dobru volju“ koju je država pokazala, na ovaj način i dalje krši Konvencija 183 koja izričito predviđa da naknada koju trudnica ili porodilja prima, ne može biti niža od dve trećine njenih prethodnih primanja. Može se reći da je ovo zakonsko rešenje u potpunosti na tragu svih prethodnih, odnosno da posmatra naknadu za vreme porodiljskog odsustva i odsustva radi nege deteta kao trošak države a ne kao vraćanje dela sredstava osiguranici koji je sama zaposlena uplatila u prethodnom periodu (naravno, po principu solidarnosti koji je karakterističan za sve vrste socijalnog osiguranja). Na ovaj način je naknada u očima države „nužno zlo“ koje treba našminkati tako da izgleda što lepše, a da istovremeno stvara što manje troškove. Prava priroda ovog prava je međutim sasvim drugačija i tu se pokazuje osnovno nerazumevanje čitavog problema (odnosno loša namera zakonopisaca na vlasti, koji zasigurno sasvim dobro razumeju prirodu socijalnog osiguranja ali je tumače isključivo na štetu građana). To nije pravo iz socijalnog osiguranja i ne može se tako posmatrati – a posmatra se kroz zakonske tekstove godinama unazad. U pitanju je specifična mera socijalne zaštite, koja bi morala da pripada svim trudnicama, porodiljama i roditeljima, bez obzira na ostvareni staž i visinu uplaćenih doprinosa. Samo tako će svrha ovog prava biti u potpunosti ostvarena – sve ostalo je prazna (predizborna?) priča koja neće imati nikakvog stvarnog efekta.

Konačno, Zakon o zaposlenima u javnim službama, o kojem je već pisano definitivno je pokazao u kojem pravcu će ići dalje razrušavanje države, privatizacija njenih funkcija i samim tim činjenje različitih osnovnih usluga nedostupnim građanima. Usvajanje ovog zakona je pokazalo i impotentnost sindikata, koji se nisu ni oglasili tim povodom, a kamoli izveli na ulicu par stotina hiljada ljudi koje ovaj propis direktno pogađa i još par stotina koji bi se sigurno solidarisali sa njima, znajući da njegova primena na duži rok znači odumiranje nekih socijalnih funkcija države. Sramotna je i bezobzirna izjava predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije Ljubisava Orbovića, koji je sa pozicije predsedavajućeg Socijalno-ekonomskog saveta izrazio žaljenje što ovo telo nije dalo pozitivnu ocenu ovog zakona, i naglasio da se to desilo samo zbog negativnog stava jednog manjeg broja sindikata. Uz takve „sindikalce“, radnicima zaista nisu potrebni gori neprijatelji.

Šta nam sve ove novine govore? Najmanje dve stvari. Najpre, Srbija je zemlja u kojoj ne postoji briga za zaposlene, još manja za socijalno ugrožene grupe. Nema jasne vizije razvoja socijalne politike, osim da se što više uštedi. Nema racionalnog opravdanja za aktuelnu politiku zapošljavanja, koja forsira prekarne oblike rada na najjednostavnijim zanimanjima bez reinvesticija, inovacija, stručnog usavršavanja zaposlenih. Obe ove činjenice se dokazuju iz godine u godinu. Zato je 2017. godina još jedna u nizu kada su razum, solidarnost, hrabrost, kapitulirali pred naletom bahatosti, nestručnosti i korupcije. ONI neće ništa promeniti u godinama koje dolaze i možda neobičan ali surovo realan podatak o našem trenutnom stanju jeste reklama banaka koje ovih dana plasiraju gotovinske kredite za – kupovinu novogodišnjih poklona. Ostaje samo da se MI menjamo, ili nas ubrzo neće biti. Kako kaže pesnik: „Mogli su biti giganti, al’ sve su više migranti“. Na nama je odluka do kada će takvo stanje trajati. Ako se pogleda broj građana koji ovih dana protestuju povodom svega što je predmet gornjih redova (a njihov ukupan broj je – okruglo nula) čini se da smo sasvim zadovoljni svojim životima i da nam nije dovoljno loše da poželimo da pređemo na stranu građanskog otpora stvarima koje nas duhovno ponižavaju i fizički i materijalno uništavaju. Hajde da čvrsto odlučimo da u narednoj godini to promenimo.

Peščanik.net, 20.12.2017.


________________

  1. „Trudnička mafija“ je izraz koji je vlast proklamovala predstavivši javnosti trudnice kao prevarantkinje koje sebi uvećavaju zaradu (zanimljiva konstrukcija) pre početka korišćenja trudničkog bolovanja ili porodiljskog odsustva, kako bi sebi uvećale iznos kasnijih naknada. Na ovom pitanju je Republički fond zdravstvenog osiguranja (RFZO) dotakao moralno dno, uvođenjem prakse konstatovanja fingiranih zarada trudnica.
The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)