Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Nakon masovnih dojava o postavljenim bombama na više stotina lokacija u Beogradu, od kojih većinu čine škole, mediji su objavili da su u vrhu tužilaštva saznali da će ove pretnje „najverovatnije biti okarakterisane kao krivično delo terorizma“. Činjenica da se tužilaštvo brzo oglasilo, pa makar i neformalno, upućuje na mogući rasplet i verovatne zaključke u ovom slučaju.

Nije se teško složiti sa tvrdnjom tužilaštva da se radi o mogućem aktu terorizma, makar o nekom od njegovih oblika propisanih krivičnim zakonodavstvom. Terorizmom se smatra niz radnji – napad, otmica ili uzimanje talaca, uništavanje javnih i infrastrukturnih objekata, otmica sredstava javnog prevoza, upotreba oružja, opasnih materija, ometanje snabdevanja vodom i strujom1 – koje su usmerene na ozbiljno zastrašivanje stanovništva, ili prinudu da Srbija, strana država ili međunarodna organizacija nešto učini ili ne učini.2 Za krivičnu odgovornost nije potrebno da akt terorizma bude izvršen; kažnjiva je i pretnja ovim delom, kao i različiti oblici pripreme terorističkog akta.

Uzmimo da su u nedavnom srpskom slučaju nesporna dva elementa: a) pretnja terorizmom b) to da se ona odnosi na napade na život i telo, uništavanje javnih i infrastrukturnih objekata, upotrebu oružja i ometanje snabdevanja strujom i vodom.

Da su ovi elementi nesporni vidimo iz pisma koje je objavljeno u medijima, kao i iz liste ustanova i objekata kojima su pretnje upućene. Napadači kao da su pismo sastavljali školski, čitajući Krivični zakonik – pa su zapretili svim terorističkim aktima, i to po redu, od tačke 1 do 7 člana 391, stav 1 KZ.

Ono što je u ovom trenutku još uvek sporno jeste sa kojom namerom su upućene pretnje. Kao što smo videli, bez tačno određene namere propisane zakonom, nema ni terorizma.

Građani su u ponedeljak bili opravdano uplašeni. Istovremeno su se instiktivno pitali o prirodi namere napadača. Ko bi i zašto stajao iza mogućeg masovnog napada na decu i javne objekte? Savršeno zaokružen brnabićevski odgovor stigao je juče, samo dan kasnije.

Predsednica Vlade dala je preciznu krivičnopravnu dijagnozu odakle i zašto dolaze dojave o bombama upućenima Srbiji. Ona kaže da su dojave o bombama pritisci iz inostranstva zbog neuvođenja sankcija Rusiji. Međutim, nije jasno kako je predsednica Vlade došla do ovakvog zaključka. Ovakvi zaključci su, usput rečeno, tužilački i sudski posao.

Uzmimo za trenutak i po ko zna koji put da Brnabić ne zna da ovakvim izjavama obavlja tuđi posao i radi nešto zabranjeno. Uzmimo da kao građanka, odnosno predsednica Vlade u tehničkom mandatu, pokušava da shvati šta se događa. Iz kojih izvora i činjenica predsednica Vlade saznaje da pretnje dolaze iz inostranstva, sa namerom da se na Srbiju (odnosno srpske vlasti) izvrši pritisak da uvede sankcije Rusiji?

Taj izvor svakako nisu pisma upućena školama i drugim institucijama, koja su prema mišljenjima stručnjaka ozbiljna, snažno destruktivne sadržine, koja upućuje na doživljaj derealizacije i depersonalizacije na strani autora pisma. Odnosno, ono što vidimo iz pisama jeste da se radi o pokušaju ozbiljnog zastrašivanja stanovništva, kao jedne od mogućih terorističkih namera. Ne pronalazimo tragove namere na koju se poziva predsednica Vlade – da se Srbija prinudi da nešto učini (uvede sankcije Rusiji). Zapravo, u pismima se uopšte ne pominje Srbija.

(Možda je neko shvatio ovaj rascep između sadržaja stotine pisama i interpretacije predsednice Vlade te je juče tokom popodneva na adresu domaćeg tabloida poslao dodatno pismo u kome se kaže da napadači „neće stajati skrštenih ruku dok Rusija kolje narod i uništava zemlju“.)

Trapavo obrazloženje predsednice Vlade i njen ishitreni zaključak bude sumnju da je događaj od ponedeljka ipak skuvan u domaćoj kuhinji. Nije jedini problem u tome što preteća pisma ukazuju na jednu nameru, dok Brnabić u njih učitava nešto sasvim drugo. Testirajući tezu predsednice Vlade otvara se i niz drugih pitanja – primera radi, da li inostranstvo (shvaćeno kao zvanične vlasti drugih zemalja ili međunarodne institucije) imaju druge mehanizme, izuzev zastrašivanja đaka i ostatka stanovništva, da izvrše pritisak na Srbiju da uvede sankcije Rusiji? Sasvim sigurno da imaju. Neki mehanizmi mogu biti suptilni – uskraćivanje međunarodne ili diplomatske saradnje. Drugi mehanizmi mogu biti manje suptilni i uključiti i uvođenje sankcija Srbiji, ukoliko inostranstvo smatra da za tako nešto ima osnova.

Zar ne bi bilo logičnije da inostranstvo, ukoliko želi da Srbiju prinudi da uvede sankcije Rusiji (i to baš izvršenjem terorističkog akta), za zastrašivanje targetira donosioce odluka u Republici Srbiji? Zbog čega bi zastrašivali đake i pučanstvo koji se i ovako ni o čemu ne pitaju (pa čak ni na izborima).

Teorija Ane Brnabić pada u vodu i ako uzmemo u obzir da je inostranstvo u brojnim domaćim dokumentima za borbu protiv terorizma upravo pokretač i garancija borbe protiv terorizma. Manje-više sve što je u Srbiji urađeno na temu zaštite od terorizma urađeno je na inostrani pritisak, u prvom redu Evropske unije. Teško je zamisliti da bi se međunarodni akteri najvišeg ranga – strane zemlje i međunarodne organizacije – bavile pretnjama miniranjem srpskog tropikarijuma. (Predsednica Vlade je izjavila da smatra da pretnje sigurno dolaze iz inostranstva, što pokazuje činjenica da je dojava stigla i u beogradski tropikarijum, za koji većina građana ni ne zna da postoji. To je neka vrsta tragikomične fusnote ovoj terorističkoj priči.)

Analizu možemo svesti i na pitanje – da li su veće šanse da međunarodna zajednica organizuje teroristički akt protiv Srbije (kako bi ova uvela sankcije Rusiji) ili su veće šanse da Srbija fingira pretnje terorističkim napadom za sopstvene dnevnopolitičke potrebe? Neka čitalac na ovo odgovori sam, na osnovu pređašnjeg životnog i političkog iskustva.

Imajući u vidu prethodno rečeno, imamo razloga za sumnju da upravo domaće vlasti, jezikom pomahnitalosti, inače njima dobro poznatim načinom komunikacije, očajnički pokušavaju da zastraše sopstveno stanovništvo. Sve to kako bi opravdale inače nepopularno uvođenje sankcija Rusiji. Jezikom krvoločnog i izgubljenog čoveka („ubijaće vas automobilima, bombama, noževima, svime što vam dođe pod ruku“3) vlasti istovremeno igraju svoj omiljeni sport – šire ksenofobiju. Inostranstvo iz izjave Ane Brnabić sada navodno teroriše našu decu i ugrožava bezbednost.

Možda najvažnija indicija da je čitava stvar smišljena u vrhu vlasti je brzopotezno korišćenje straha kojim napadači prete. Brnabić je uradila upravo to – instrumentalizovala je već stvoreni strah za ciljeve njene političke nomenklature. Vlast mora da uvede sankcije Rusiji, ali istovremeno i da očuva sliku o tome da je na to prinuđena – na primer – međunarodnim terorističkim aktom.

Događaji kojima prisustvujemo očigledno upućuju na povratak pravnim i teorijskim osnovama terora i vladavine strahom. Ovakvu vladavinu nije izmislila Srpska napredna stranka, iako bi volela da je tako. U svojoj knjizi „Strahovlada – ogled o ljudskim pravima i državnom teroru“ iz 1985. Vojin Dimitrijević upućuje poruku aktuelnu i danas:

„Suština strahovlade je u tome da vršenjem nasilja nad žrtvom izazove strah u širem krugu ljudi, kako bi ih učinila nesposobnim da se usprotive, ne samo postojanju vlasti i poretka koji ona nameće i osigurava, nego i svim budućim nalozima koje ona reši da da. Već i zbog toga strah je središnja tema terora, kome je i dao ime. Strah je, međutim, i više od toga, jer se terorskom dinamikom od sredstva postepeno pretvara u cilj. Pored toga i pre toga, on je njegov uzrok.“

U ovoj definiciji je, sasvim moguće, sadržano sve ono što nam se trenutno događa. Razobručena vlast bez ijedne institucije u punom mandatu možda zastrašuje stanovništvo kako bi obezbedila podršku ne samo za ono što radi, već i blanko podršku za ono što će ubuduće uraditi. Strah je postao sve – metod, cilj i uzrok terora. Jer se naše vlasti plaše inostranstva, i istočnog i zapadnog.

U tom smislu, tužilaštvo je pogodilo metu kada je reklo terorizam. Građani Srbije su već dugo žrtve državnog terorizma za koji niko ne odgovara. Upravo zbog toga se tužilaštvu, koje je u srećnom braku sa svim elementima izvršne vlasti, tako lako omakla odgovarajuća karakterizacija dela.

Teško je zamisliti domaće tužilaštvo u pohodu na moćne međunarodne teroriste. Ovom organu pre pristaje oprobana i razrađena uloga saučesnika u državnom teroru. Ovu svoju ulogu tužilaštvo će potvrditi ukoliko interpretacije događaja od ponedeljka prepusti političkim vlastima, a naročito ako Srbija pod velom takvog tumačenja uskoro uvede sankcije Rusiji.

Peščanik.net, 18.05.2022.


________________

  1. Akti terorizma su ovde grupisani samo po najvažnijim oblicima. Detaljno i precizno su regulisani članom 391 Krivičnog zakonika.
  2. Namera može obuhvatati i ozbiljno ugrožavanje ili povredu osnovnih ustavnih, političkih, ekonomskih ili društvenih struktura Srbije, strane države ili međunarodne organizacije, ali ćemo se u ovom tekstu zadržati na zastrašivanju stanovništva i prinudi Srbije da nešto učini ili ne učini, kao najverovatnijim motivima aktuelnih događaja.
  3. Struktura ove rečenice, ako je autentična, je zanimljiva. Napadač upućuje na to da će ubijati neko drugi, ne on (ubijaće vas, ne ubijaćemo vas) i to svime što nama (žrtvama), a ne napadaču, dođe pod ruku.
The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)