Kako smo i očekivali, ‘referendum’ u četiri općine sjevernog Kosova savršeno je ‘uspio’. Toga smo se i’ plašili. Izašlo je preko 70 posto birača s pravom glasa; 99 i nešto glasalo je – naravno – protiv prihvaćanja nadležnosti kosovske vlasti u njihovim općinama. Svega 69 birača glasalo je za. Sve to zvuči nekako kobno poznato: imali smo mi, hvala najljepša, takovih referenduma i ranije, da vas ne podsjećam, znamo kako je sve to svršilo
Referendum je čudna beštija, barem u nas. Švicarci, koji su to izmislili, na referendume izlaze po pitanjima nadasve životnim i praktičnim, na kantonalnoj ili općinskoj razini. Uprte svoje puščetine marke SIG, čime dokazuju glasačko pravo, zaokruže što žele (ponekad i pedesetak opcija), odu na piće, pa na ručak i mirna Švicarska. Ne sjećam se da je ijedan švicarski referendum ikada imao 99 posto glasova za bilo koju opciju; dobro, možda za uskraćivanje prava glasa ženskinju, ali i to je na kraju sređeno.
Suvišna pitanja
Naši referendumi nalik su na banke: banka daje kredit samo onome tko je u stanju dokazati da kredit ne treba. Naši referendumi raspisuju se tek kada je ishod (99 posto za našu stvar) sasvim izvjestan, pak je referendum sasvim razvidno suvišan. Evo, molim: Milošević Slobodan (sjećate ga se) raspisao je 1998. referendum sa pitanjem – hoćete li da strana čizma ikada zgazi na svetu srpsku zemlju? Naravno da je 99,9999999999 izašlih glasača reklo odlučno i povijesno ‘NE!’. Onda je Milošević naredne godine potpisao bezuvjetnu kapitulaciju u onom šatoru kod Kumanova, kod birtije Europa. Da se sada ne prisjećamo još nekih referenduma po Hrvatskoj i BiH sa 99,9999999 postotno podržanim političkim opcijama. Ukratko, kada skoro svi izađu na neki referendum, a 99 i više postotaka bude ‘za’ ili ‘protiv’, kako su ih već dresirali – tu neki vrag nije u redu i to neće dobro svršiti. To je zato što se referendum, kao što smo rekli, raspisuje tek kada smo sigurni u ishod, ali i zato što je referendumsko pitanje jasno i nedvosmisleno. Pitanje, u uopćenom obliku, mutatis mutandis, uvijek je jedno te isto i svodi se na ovaj izbor:
A: Ja sam vitez, domoljub, patriota, nacionalno svjestan i odgovoran, častan i pošten čovjek, otac obitelji, vjernik i uopće uzor- Srbin, Hrvat, Bošnjak, Slovenec, Kosovar, Montenegrin, Makedonac; (zaokružiti vlastitu pripadnost).
B: Ja sam izdajnik, špijun, remetilački faktor, anacionalni sumnjivi tip, bezbožnik, vehabija, komunjara, golo govno i – ukratko – pizdun.
Zaokružite A ili B, inače je listić nevažeći i automatski se vaš glas pribraja većini.
Mužnja jarca u sito
Takav je bio i ovaj sjevernokosovski ‘referendum’. Kao prvo, bio je suvišan: svi dobro znaju da sjevernokosovski Srbi za Prištinu ne žele ni čuti, a da što misle o kosovskim Albancima možete sa sigurnošću nagađati. Pitanje je bilo prema tome bespredmetno, ali pokvareno: prihvaćate li ili ne kosovsku vlast? Stvarna svrha ovog ‘referenduma’, međutim, nikakve veze sa Kosovom nema. Stvarna svrha je podvala desno-nacionalističke srbijanske oporbe pred svibanjske opće izbore. Stvarnih posljedica iz tog ‘referenduma’ biti neće, niti može: on je protuustavan i nelegalan u smislu srbijanskih pozitivnih zakona; ne priznaju ga ni međunarodni organi na Kosovu i drugdje, a tek Priština… Drugim riječima, oni muzu jarca u sito, a sa namjerom da Borisu Tadiću skuhaju predizbornu ljutu čorbu koju će on – kakav je već – pokusati samo tako, uz grimasu.
Kao politički manevar, taj je ‘referendum’ prozirna, ali uspješna podvala; uspješna zato što vladajuća koalicija nije u stanju nazvati stvari svojim imenom; zato što se želi umiliti nacionalistima, a ne vlastitim glasačima, pa nije u stanju jasno i odlučno reći da o kakovoj je podvali riječ sa tim ‘referendumom’. To je taj slučaj koalicije ekstremnog centra u politici: hoćemo sve i svakoga uz nas, a izgubit ćemo i sve i svakoga upravo stoga. Vladajuća koalicija koja sebi priušti da ju protivnik izradi na tako jeftin način kakav je ovaj blesavi ‘referendum’ nije drugo niti zaslužila. To je kao onaj pučkoškolski trik: jesi li mami priznao da si homoseksualac? Pa sad ti odgovori sa ‘da’ ili ‘ne’.
Izgubljeni kosovski boj
Tako, eto, četiri općine na sjeveru Kosova drže ostatak Republike Srbije kao taoca, a sve po crti ‘nacionalnog interesa’, uz oslanjanje na onaj blesavi Koštuničin Ustav iz 2006. u kojem piše da je ‘Kosovo sastavni deo Srbije’ poput kletve Lazareve (‘Ko ne došo u boj na Kosovo’ itd.), Ustav za koji su i sami glasali i podržali ga, praf im budi sada, a lijepo smo im govorili… Sada Šešeljevi radikali, Koštuničina Demokratska stranka Srbije i – sasvim izvjesno – Nikolićeva Srpska napredna stranka drže Srbe na sjeveru Kosova u svojim hladnim i ljepljivim prstićima, kao što su Slobo Milošević i Vojo Šešelj držali one nesretne Srbe u Hrvatskoj i Bosni 1990. i 1991. Obećavaju im rusku pomoć – kao i tada – a Njegova Ekscelencija Konuzin, Aleksandar Vasiljevič, veleposlanik Rusije, još dopunski druka tu priču sasvim otvoreno, i kršeći sve diplomatske dobre običaje daje jasnu potporu Kremlja nacionalističkoj desnici u Srbiji.
Ovaj će blesavi ‘referendum’ svoj stvarni značaj za srbijansku politiku pokazati uskoro, čim predizborna kampanja uhvati pravi zamah: oporba će vladajućoj koaliciji vješati o nos rezultate kao ‘volju naroda’ o koju su se Tadić i njegovi oglušili svojim stidljivim protivljenjima i neartikuliranim upozorenjima da ‘to nije dobro’ za Srbiju. Opet će se Srbija ugruvati na krivoj i besmislenoj temi, ovaj puta nepostojećeg Kosova, kao što se ugruvala sa nepostojećom ‘Velikom Srbijom’.
T-portal, 18.02.2012.
Peščanik.net, 18.02.2012.
