Sumornu potvrdu opšteg antropološkog pesimizma, naročito kada su u pitanju tekovine prosvetiteljstva i ljudska racionalnost, daje činjenica da su se očekivanom trijumfalizmu domaćih fašista i kriptofašista zbog krize u Evropskoj uniji pridružili i pojedini intelektualci sa levice za koje bi se razuman čovek mogao nadati da znaju i bolje. Tako u Peščaniku od 02.12.2011. Svetlana Slapšak, gotovo identičnim rečima kao pre koji dan Slobodan Antonić u jednom od svojih neprebrojivo beskonačno mnogo medijskih nastupa, lansira tiradu protiv evropskih institucija, sa posebnim simpatijama za jednu dinastiju trogeneracijskih vladara. Ne, nije reč o Dragom Vođi, Kim Džong Ilu i njegovom ocu i sinu, kako bi neko neobavešten mogao pomisliti, već o grčkoj levičarskoj dinastiji Papandreu. Sa naročitom ljubavlju se naglašava “U odgovorno razmišljanje računam i Papandreuovu [unuk] ideju da se napravi referendum… to što je Papandreu najavio referendum, da bi ga naredni dan skinuli evropski administratori… mislim da je to jedan neverovatno lep gest… neverovatno demokratski gest.”

Rečima besmrtnog Kurta Vonegata: tako mu je to. U originalu, So it goes.

Ostavimo na stranu druge bizarnosti iz diskursa gđe Slapšak – poput uvreda prema kancelarki Merkel koje smo do sad slušali uglavnom od nerekonstruisanih radikala, odbrane Štazijevih doušnika među istočnonemačkom inteligencijom, hvalospeva Grcima koji “hladnokrvno” ne daju svoju 16. platu (poslušati sjajno izlaganje Miše Brkića u Peščaniku od 25. novembra), ili Dragoljuba-Milanovića-dostojne izjave da je Velika Britanija odgovorna za probleme sa terorističko-teokratskim režimom u Teheranu, uključujući valjda i do sad neotkrivenu levičarsku verziju mita o Markalama: Britanci su sami spalili svoju ambasadu u toj nadasve demokratskoj i tolerantnoj zemlji. Slatkorečiva odbrana referenduma, koja se ovih dana poput onoga što je istaknuti sociolog Majkl Barkun u svojoj sjajnoj knjizi Kultura zavere nazvao “fuzionom paranojom”, čuje i od vlasti i od opozicije (čast izuzecima), i sa levice i sa desnice, i od Slapšakove i od Antonića/Vukadinovića, ne zaslužuje da bude nekritički prećutana. Lavina primitivnog populizma koja je ionako odavno potopila ostatke Titanika srpske prosvetiteljske misli ima sad novi fokus: idolatriju referenduma. Da li je, dakle, održavanje referenduma lep gest i vrhunac demokratije, a njegovo neodržavanje “tehnokratska zavera” “prekoatlantskih banaka”?

Kad bi to bilo tako, moralo bi biti i da su evropski državnici koji su u praksi pokazali sklonost raspisivanju referenduma u najmanju ruku divni ljudi i istaknuti demokrati. Istorija 20. veka međutim pokazuje da su u Evropi referendumskom odlučivanju najskloniji bili… Benito Musolini i Adolf Hitler! Pored toga što nije voleo alkohol i cigarete, a voleo je životinje, firer (A.H., ne onaj novosadski) je voleo i referendume. Te ih je često i rado organizovao. Te o prisajedinjenju vekovnih ognjišta vaskolikog germanstva, te o zabadanju prsta u oko tzv. međunarodnoj zajednici, oličenoj u to doba u zloglasnom Društvu naroda, te o posebno proširenim ovlašćenjima za samog sebe. Mada demokratski zagovornici referenduma možda to ne bi očekivali, A. H. je imao fenomenalan uspeh na svim referendumima koje je raspisao. Nije silazio ispod 96%. Izlaznost je bila, rečnikom beogradskih neodžibera, maksimalnabrate. Sve u svemu model demokratije.

Tako mu je to.

Ajnštajn je odavno rekao: “Sve treba da bude najjednostavnije moguće, ali nikako jednostavnije od toga.” Ova duboka misao je domaćim demagozima, kako na levici, tako i na desnici, potpuno neprihvatljiva. Referendumom se složenost realnog života (politike, prava, kulture, strategije) veštački svodi na potpuno lažnu jednostavnost, laku za manipulaciju. Da ili ne, 0 ili 1, crno ili belo, noć ili dan, izdajnici ili domoljubi. Takav infantilni pogled na svet, “kako mali Perica zamišlja” se ne toleriše ni u jednoj ozbiljnoj sferi ljudske delatnosti – osim u politici gde se orvelovskom alhemijom transformiše u nekakav Mont Everest demokratije. Jeste li za pripajanje demilitarizovane Rajnske oblasti matici velikog nemačkog Rajha? DAAAAA! (obavezno praćeno pretećim navijačkim hučanjem) Jeste li za dolazak stranih posmatrača koji bi da vršljaju po Svetoj Srpskoj Zemlji Kosovu? NEEEEE! Jeste li za slobodnu, nezavisnu/neovisnu, bogatu, lepu i suverenu državu <popuniti po potrebi>? DAAAAA! Jeste li za izlazak velikog nemačkog Rajha iz dekadentnog, jevrejskog i antinemačkog Društva naroda? DAAAAA! Jeste li da prvo pobedi Milošević na izborima, pa da tek onda Milošević donese ustav? DAAAAA! Jeste li za Evropski Ustav koji bi proklamovao univerzalne ljudske i kulturne vrednosti, a ugrozio vaše sitne privilegije zasnovane na nacionalizmu, malograđanštini, licemerju i slabom znanju stranih jezika? NEEEEE! Jeste li za povratak mrskog kralja sklonog seksualnim nastranostima, koga je ionako vojna hunta dovoljno oblatila, pa mi ne moramo da se mnogo oko toga trudimo? NEEEEEE! Jeste li za ujedinjenje sa našom voljenom braćom u <popuniti po potrebi>? DAAAAA! Jeste li da se prljavim imigrantima dozvoli da grade svoje terorističke minarete pod maskom kulturnih prava? NEEEEE! Jeste li za 16. i 17. platu godišnje, da se ne plaća porez, da smo mi narod najstariji, kao i da se dugovi otplaćuju tek 32. u mesecu? DAAAAA! Jeste li za podizanje gasnih komora/gulaga za niže rase/neprijatelje naroda/izdajnike? DAAAAA! Ups, ova dva poslednja se doduše nisu održala; eto teškog udarca demokratiji širom poznatog svemira…

Tako mu je to.

Ima li šta prostije? Sve kao u onoj staroj, „kralja Peru o banderu, hoćemo Tita – narod se pita!” Smatrati da je populistički cirkus koji se u sredinama bez slobodnih medija, bez vladavine prava, i bez većine funkcionalno pismenih obično protura pod firmom referenduma – doista demokratija podjednako je besmisleno kao smatrati i da je demokratska odluka kongresa američke savezne države Indijane iz 1897. godine kojom se utvrđuje da je broj pi jednak 3,2. I ona je bila proceduralno besprekorno donesena. Iz nje je, čudesno ali istinito, proisticalo da je kvadratura kruga lako rešiva! Nije baš referendumski, ali je demokratski – i gle čuda, utvrdili bi analitičari, kako na levici, tako i na desnici, kako Slapšakova, tako i Antonić: opet je bilo nekih “stručnjaka” ili “tehnokrata” (u konkretnom slučaju jedan nastavnik matematike) koji su osporili ovu demokratsku odluku, pa su čak svojim antinarodnim manipulacijama uspeli da je brzo obore. Broj pi se, protiv demokratske volje legitimno izabranih narodnih predstavnika, vratio na svoju transcendentnu iracionalnu – u tehničkom smislu, ne u onom smislu u kome su iracionalni Slapšakova i Antonić – vrednost od pi = 3,14159265… Ali su neke pouke izvučene: bizarnosti slične demokratskoj odluci da je pi = 3,2 ponovo su viđene mnogo puta u prošlom i ovom veku; recimo one koje se nalaze u referendumski donetom srbijanskom Ustavu sa sve preambulom.

Da je uoči sramnog 11. avgusta 1999. godine u Srbiji bio održan referendum u povodu pomračenja Sunca, očigledno je da bi se velika većina biračkog tela izjasnila protiv ovog nebeskog fenomena. Verovatno bi pala i njegova ustavna zabrana. Možda bi većina bila i veća od one koja se samo koju godinu ranije onako gromopucatelno izjasnila protiv međunarodnih posmatračkih misija na Kosovu. Baš sam se tu skoro sa prijateljem prisetio kako smo tih dana jednu predivnu prirodnu pojavu kao što je totalno pomračenje Sunca koju su ljudi posmatrali hiljadama godina, bukvalno od Talesa iz Mileta (koji, iako Grk, nije štrajkovao zbog male 16. plate), uspeli da pretvorimo u medijsko-propagandni eksperiment u ispiranju mozga i masovnoj histeriji. Zaključili smo da je isti populistički obrazac magijskog i anti-racionalnog koji se sadržao u tada u medijima beskonačno ponavljanoj mantri kako je pomračenje opasno po zdravlje ljudi danas prisutan u mantri Kosovo je Srbija. Slušajući diskurs samozvanih branilaca demokratije i 16. plate od “zlih” evropskih tehnokrata, američkih imperijalista i ostatka halucinantnih ala i bauka, ne mogu se oteti utisku da u potpuno istu kategoriju spada paranoična mantra kapitalizam je u krizi.

A tajna zagovornika suludih socijalnih eksperimenata koji bi, kao bajagi, trebalo da zamene liberalni kapitalizam je veoma jednostavna, gotovo u Ajnštajnovom smislu: nakon klanice 5 dolazi klanica 6. Ta jednostavna istina se, naravno, krije kroz promovisanje teorija zavere i licemernu brigu za evropsku sirotinju.

Tako mu je to.

 
Peščanik.net, 04.12.2011.