Da li neko zna ko je Michel Barnier? Dobro, naći će se već neko ko za tog gospodina mora znati po profesionalnoj dužnosti. A koliko je takvih? Imam snažan utisak da velikoj većini to ime ne znači ništa. A bilo bi vjerojatno dobro da znaju o kome je riječ. Gospodin je naime evropski komesar za unutrašnje tržište i financijske usluge. Dakle jedan od onih što nam kroje život. Ja sam doznao za njega sasma slučajno, pročitavši što je o njemu izjavio lord Myners, Paul Myners, britanski financijski sekretar u prijašnjoj (laburističkoj) vladi.
Kad je monsieur Barnier bio u posjeti Londonu, lord Myners ga je vidio kako na hodniku tamošnjeg financijskog ministarstva pažljivo gleda slike na zidovima. “Pomislio sam,” rekao je lord, koji je očito ljubitelj umjetnosti, “da je to čovjek s kojim imam nešto zajedničko – dok nisam ustanovio da je zapravo gledao svoj odsjaj u staklu koje prekriva slike i pri tom popravljao svoju frizuru ili periku. Takav je čovjek za mene neko koga bismo morali držati na sigurnoj udaljenosti.”
Lorda Mynersa pohitao je ukoriti lord Sassoon, aktuelni financijski ministar u Londonu, prebacujući mu da “snižava ravan rasprave”. Pod “raspravom” je vjerojatno mislio na javna prikazivanja zakulisnih međusobnih iznuđivanja kojima onih nekoliko velikih u EU nastoji skrpiti nešto što bi moglo izgledati kao zajednička evropska platforma za rješavanje krize. Mynersov minijaturni portret Barniera dakako nije bez podloge ili pozadine. Općenito, riječ je o tome da je evropskim političarima još najviše zajedničko to da se međusobno ne podnose, da su realni interesi evropskih država konfliktni i da je njihova zajednica imaginarna. Budući da se te imaginarne zajednice još nisu spremni odreći, realnim interesima što ih promiču nedostaje legitimnost i moraju ih promicati svako za sebe po više ili manje krivim putevima ili pak međusobnom trgovinom iza zatvorenih vrata. Specifičnije, riječ je o tome da u engleskim očima Barnier promiče “galsku agendu”.
Kad imamo posla s politikom koja je sasvim odvojena od naših interesa, htijenja, očekivanja i nadzora, dakako da ćemo se uzrujavati ako se u toj politici počnu pokazivati pukotine ili ako političari odbace diplomatske rukavice. No ono što je za mene u Mynersovoj izjavi najdragocjenije jeste njegovo prikazivanje Barnierja kao samodopadnog, uobraženog muškarca koji ne vidi ono što je dragocjeno, ono što ima vrijednost, što je na koncu značajno, što se računa. On naime samo hvata svoju sliku i u nesavladivoj brizi za svoj izgled ostavlja čak utisak da ne uređuje svoju frizuru nego periku. Ništa od toga nije zabranjeno, no najbolji utisak ne ostavlja. Myners je sa slasnom pakošću naslikao ništicu od čovjeka. Kad vidimo da takvi ljudi cirkuliraju s jednog evropskog komesarijata na drugi (Barnier je već bio komesar za regionalnu politiku), možemo dakako pomisliti da za te službe nisu nužne nikakve silne stručne kvalifikacije. I takvi nam ljudi vladaju. Vladanje tih anonimnih nikogovića postaje sve više autokratsko, sve više diktatorsko.
Pod pritiskom amorfne smjese vlada najmoćnijih evropskih država, briselskih evrokrata i tako zvanih financijskih tržišta, odstranjene su izabrane vlade u dvjema južnjačkim evropskim državama i postavljene dvije neizabrane. Možda bismo mogli to postignuće pohvaliti, jer su nas, a Grke i Italijane posebno, poštedjeli skupog cirkusa s izborima. Ako to postane precedens i ako izbore, koji ionako gube svoje značenje, u EU ukinu, mogli bismo nešto uštedjeti i ne bismo trebali do kraja uništiti zdravstvo, školstvo i još kakvu javnu službu te isisati narod. No to je prilično šokantno. Po konvencionalnoj mudrosti to je kraj demokracije. U evropskoj demokraciji to je napredak pri spašavanju zajedničke valute i zadovoljavanju financijskih tržišta. Ona patetična rečenica da je dobro naroda najviši zakon, Salus populi suprema lex, uistinu je zastarjela. Najviši zakon je financijski salus, a narod predstavlja dobro za dosizanje tog cilja. Po narodu treba gaziti da se nekuda dođe.
Kad su postavili onog bankara u Grčkoj, u Americi je neko rekao da čak Papandreu sada izgleda kao Lincoln. (A tamo je to kompliment.) Ujedno na različitim koncima bez konca recitiraju pohvale tehnokratima. Tehnokrati bi imali biti ljudi koji su postavljeni na kormilo Grčke i Italije i tehnokrati bi imali biti ti koji vladaju stručno, a ne politički – i to bi imalo biti dobro. To će ponavljati toliko dugo da ćemo početi vjerovati. Međutim, pristati na ideju da je tehnokratska vlada nepolitička vlada, ne znači drugo do odreći se rasprave o politici takve vlade, prihvatiti oktroiranu depolitizaciju i odreći se uvjeta mogućnosti da imamo neku riječ pri uređivanju javnih stvari.
Nema nepolitičke vlade. Vlada – svaka, bilo koja vlada – po definiciji je politička. Hipotetski možemo predstavljati da je mafija nepolitička, čisto poslovna organizacija. Ali u onom trenutku kada mafija dođe na vlast, ona postaje politička i imamo mafijsku politiku. Isto je s tehnokratima: ako stupe u vladu, postaju političari. I kad postanu političari, ne mogu biti neutralni. Kao što ne može biti nepolitičke vlade, ne može biti ni politički neutralne vlade. Želja evrokrata pri forsiranju tehnokratske formule jeste suspendiranje političke rasprave, otvorenog artikuliranja političkih interesa koji se suprotstavljaju njihovom političkom interesu. Tehnokracija po zamislima evrokrata jeste oblik diktature. (I u Sloveniji, gdje još imamo izbore, kandidati koji nude nešto nadpolitičko, tehnokratsko – na pamet mi padaju Zoran Janković i Gregor Virant – po logici su stvari potencijalni diktatori. Vjerojatno ne toliko suvereni diktatori kao što su to vršioci evrodiktature.)
Što je politika tehnokrata? Zovu je politika reformi. Govoriti o reformama u tom kontekstu je za mene jednako besmisleno kao govoriti o nepolitičkim tehnokratskim vladama. Reforma ima dva značenja, od kojih je jedno više prisutno u engleskom, neslužbenom jeziku političara evra, nego u našem jeziku. Riječ označava poboljšanje čovjeka ili popravljanje slabosti, popravak grešaka, napuštanje zloupotreba itd. U drugom značenju reforma je promjena na bolje. “Reforme” što ih nameću evrokrati i koje su dio globalnih “reformnih mjera”, pomoću kojih bismo se trebali “izbaviti iz krize”, upravo su suprotne od promjena na bolje, ukidanja grešaka i zloupotreba itd. One su očajan, ujedno sistematski pokušaj da se spasi sistem koji je producirao krizu, one su radikalizacija tog sistema, onoga što je u njemu neodrživo i što je najviše naopako. Zato će ih biti moguće ostvariti samo diktaturom.
Dnevnik.si, 19.11.2011.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 19.11.2011.
