Nacionalistička groznica, islamistički metež, glasine pune intriga i paranoje prenošene šapatom – takva je bila situacija u Kairu prošlog petka: William Shakespeare ukršten sa Dan Brownom, prava drama, obračun na arapskom.

Nekoliko desetina hiljada ljudi okupilo se u Nasr cityju, najsiromašnijem delu Kaira. Reč je o pristalicama Muslimanskog bratstva. Na transparentima slogani poput „Izdaja predsednika Morsija“, njihovog heroja, „nepravedno svrgnutog od strane vojske“, koji sada poput „mučenika“ trune u istražnom zatvoru. Njihovo rešenje za sve egipatske probleme je religija. „Islam nam pokazuje put“, uzvikuju oni, „Dole sa izdajnicima i vojskom!“. Posebno su besni zbog hapšenja svrgnutog predsednika. Morsiju preti suđenje zbog izdaje zemlje, jer se sastajao sa palestinskim Hamasom „radi vršenja neprijateljskih dela.“ „To ne drži vodu“, smatraju njegove pristalice u Nasr cityju.

U isto vreme više od 100 hiljada demonstranata okupilo se na trgu Tahrir u centru Kaira. Reč je o Morsijevim protivnicima koji bivšeg predsednika optužuju za teške zloupotrebe, a njegovu smenu smatraju kompletiranjem egipatske revolucije. Oni se nadaju novom demokratskom početku i ekonomskom oporavku, pri čemu ih podržavaju snage prošlosti oličene u vojsci, koja je u poslednje četiri decenije osiguravala vladavinu autokrata. Egipatske televizije su u petak na pola sata prekinule svoj program kako bi, po nalogu vojske i prelazne vlade, pozvale na proteste protiv Muslimanskog bratstva. Demonstranti su skandirali: „Vojska i narod su jedno! Islamisti su naša propast!“

Ovih dana se odlučuje o tome da li će u najvažnijoj zemlji arapskog sveta vojska preuzeti sve poluge vlasti ili će prevagu odneti radikalne verske snage ili će možda liberali iz svega ovoga izaći kao pobednici. Međutim, reč je isto tako o nečemu daleko značajnijem. Reč je o izboru koji će uticati na sudbinu budućih generacija i to ne samo na Bliskom istoku: da li o vladi odlučuje ulica ili parlament i institucije izabrani demokratskim putem? Kakvu ulogu će pri tome igrati islamisti? Da li između kurana i demokratije zjapi nepremostivi jaz i da li svi konflikti moraju da se rešavaju nasiljem?

To su pitanja koja muslimani moraju sebi hitno da postave. Ali i zapad mora da zauzme stav o tome da li i kako da utiče na ove procese. Pogled u arapsku prošlost ne daje puno razloga za optimizam.

Prošle su 22 godine od kada je jedna druga izborna kampanja potresala Magreb. Liberali protiv vojske, levičari protiv nacionalista. Godine 1991. u Alžiru je pobedila nova snaga, koja je do tada osporavala i sam smisao izbora. Islamski sveti front (FIS) je u prvom krugu izbora osvojio 47% glasova. Do formiranja vlade nije došlo, vojska je izvršila puč, zapad je na ovu povredu ustava gledao blagonaklono. Radikalno krilo FIS-a je trijumfovalo: „Demokratija znači kompromis, a kompromisa za vernike, koji su vlasnici istine, ne može biti. Naše mesto u društvu je u ilegali odakle ćemo širiti sveto učenje.“ Mnoge vođe FIS-a su uhapšene, ostali su organizovali pokret otpora. Mnogi su se odlučili za terorizam, na koji su generali odgovorili kontraterorom. Više od 100.000 je izgubilo život.

Prošla je godinu i po dana od kada su Muslimansko bratstvo, liberali i levičari, zajedno na trgu Tahrir srušili Mubarakov režim, takođe godinama podržavan od strane vojske. Usedila je demokratska borba za poverenje građana. Mir, pravda, zapošljavanje bile su glavne teme, religija je igrala sporednu ulogu.

Izgledalo je da se Muslimansko bratstvo polako pretvara u „normalnu“ partiju, lišenu ranijih sklonosti ka fundamentalizmu. Nije ni čudo što se odmah oglasio i Aiman al-Sawahiri, egipatski doktor i na početku karijere takođe član Muslimanskog bratstva, kasnije čovek od poverenja Osame Bin Ladena i jedan od vođe Al Quaede. Al-Sawahiri je optužio Muslimansko bratstvo za „izdaju“ zbog prihvatanja „zapadnih pravila igre“. Izgledalo je tada, u junu 2012, da se Sawahiri našao na gubitničkoj strani istorije. Muslimansko bratstvo pobedilo je u drugom krugu izbora, a Mohammed Morsi postao je prvi demokratski izabrani predsednik Egipta. Zapad je apaudirao. Vojska je ostala u kasarnama, razjedinjeni liberali prihvatili su ultra-religioznog predsednika. Barem na početku.

Morsi je po preuzimanju dužnosti obećao da će biti „predsednik svih Egipćana“, ali ono što je usledilo bila je katastrofa. Morsi je naložio pisanje islamističkog ustava, koga je privremeno blokirao najviši državni sud, proganjao je kritički nastrojene novinare, a pre svega je uništio ionako načetu ekonomiju.

Opozicija je izašla na ulice, na godišnjicu dolaska Morsija na vlast stotine hiljada ljudi slilo se na trgove svih većih gradova, 22 miliona ljudi potpisalo je peticiju kojom se od Morsija tražilo da se povuče. Vojska je 3. jula svrgnula predsednika i od tada ga drži na nepoznatom mestu u kućnom pritvoru.

„Nismo imali drugog izbora“, objasnio je nosilac Nobelove nagrade za mir, Mohamed El Baradei, u intervjuu za Spiegel. Kako u Egiptu tako su i na zapadu, mnogi su na vesti o puču reagovali sa oduševljenjem i olakšanjem. Uprkos svim semantičkim akrobacijama liberalno nastrojenih komentatora, koji ove događaje pokušavaju da predstave kao „revoluciju drugi deo“, reč je o puču. To svakome mora da bude jasno.

Sada i islamisti mobilišu svoje pristalice, koje još uvek čine četvrtinu ovog društva. Ko može da izvede više ljudi na ulice, postalo je ključno pitanje egipatske politike. Mase se sa jedne strane nadvikuju sa masama na drugoj strani. Na tviteru je ovaj oblik vladavine već nazvan „streetocracy“ (ulicokratija).

Ponovo se pokazalo da jednu demokratiju ne čine samo slobodni izbori i pravo okupljanja, već pre svega kontrolni mehanizmi unutar funkcionalnih institucija. Ljudi poput Baradeia se nadaju da će se vojska uskoro povući nazad u kasarne, a obećanje generala u vezi sa novim ustavom predstavlja tračak nade. Međutim, oprez nikada nije na odmet.

Krajem prošle nedelje šef vojske Abd al-Fattah al-Sisi pozvao je na velike proteste protiv „terorizma“, pri čemu misli na Muslimansko bratstvo. Možda on time pokušava da opravda donošenje novih zakona o vanrednom stanju? Sisi trenutno uživa podršku domaćih i stranih medija, pri čemu se zaboravlja da je upravo on idejni tvorac zloglasnih provera nevinosti uhapšenih mladih demonstrantkinja tokom protesta 2011. Uz to, nije baš potpuno jasno od koga ovih dana preti najveća opasnost.

Zaista su islamisti posle puča redovno provocirali, napadali policajce i pozivali na ubistva. Međutim, za najveće krvoproliće, kako to potvrđuje opsežno istraživanje Human Rights Watcha i britanskog The Guardiana, odgovorna je vojska. Vojnici su rano ujutro, 8. jula, ispred oficirskog kluba republikanske garde, zapucali i tom prilikom usmrtili 54 demonstranta, među kojima je većina pristalica Muslimanskog bratstva.

Ne bi li smirili strasti vojska i islamisti moraju biti spremni da izađu jedni drugima u susret. Ali za jednu stranu rešenje je islam, a za drugu ona sama. Egipatsku vojsku zanima samo jedno – sigurnost njenog poslovanja. Vojska je bez konkurencije najveća ekonomska sila u Egiptu. Ona kontroliše hotele i benzinske pumpe, a uz to proizvodi većinu robe. Nazamislivo u Nemačkoj, ali stvarnost u Egiptu, gde vojnici pakuju rezance i sastavljaju ekrane. Ko u ovu samoposlugu makar i pokuša da zaviri, ubrzo na sebe navuče njen gnev. Još jedna od činjenica koja potvrđuje ulogu vojske kao države u državi – pripadnici vojske nemaju pravo glasa, oni su iznad svega.

Mislimansko bratstvo je pre država van države. Njima nije dopušteno da zauzimaju položaje u vojsci i policiji, tradicionalno sekularnim institucijama. Većina njih verovatno nikada i nije stigla u demokratiju i ne odustaju od svog maksimalnog zahteva – povratak Mursija na mesto predsednika. Preuzeli su ulogu mučenika, a pri tome ih dodatno ohrabruju grupe bliske al Quaedi, poput somalijskog al-Shabaaba. „Kada će se Muslimansko bratstvo konačno probuditi iz dubokog sna i shvatiti koliko su uzaludni napori za promenom društva kroz institucije?“, kaže se u jednom tweetu al-Shabaaba.

„Islam je odgovor na sva pitanja, oni koji drugačije misle ima ovome da se povinuju.“ Ovakvim totalitarnim zahtevom ne može da se upravlja državom. Ovako shvaćene, religija i demokratija su zaista nespojive – isto kao i vojna vlast i demokratija.

Model, kako se daju pomiriti vera i moderno upravljanje državom, do skora se mogao naslutiti u Turskoj. Islamističko-konzervativna AKP pod Erdoganovim vođstvom pobedila je na nekoliko uzastopnih izbora, ostvarila nezabeležen ekonomski rast i dopuštala donekle slobodnu štampu. Sve dok Erdogan nije odlučio da de facto okonča ovaj eksperiment, tako što je na demonstrante poslao policiju, počeo da proganja novinare i značajno ograničio građanske slobode.

U Iranu je šiitska božja država uništila ekonomiju te zemlje, mule su prezrene kao korumpirane i nekompetentne. U Saudijskoj Arabiji sunitska kraljevska kuća Al Saud, čuvari svetih gradova Meke i Medine, suočava se sa ciničnom omladinom, koja se gnuša raskoši prinčeva. U pojasu Gaze, ljudi sve češće kritički preispituju vlast fundamentalističkog Hamasa.

Nema sumnje, politički islam, na zapadu dugo vremena smatran opasnom kontraideologijom, nalazi se u defanzivi. U Tunisu, rodnom mestu arapskog proleća, nedavno je ubijen i drugi značajni levoliberlani političar, Mohammed Brahmi, protivnik vladajuće islamističke partije Nahda. Da li je ovo bila provokacija radikalnih salafista? Deset hiljada ljudi izašlo je na ulice, najmanje jedan demonstrant je izgubio život. Mnogo toga ukazuje na to da bi egipatski scenario mogao da se ponovi i u Tunisu.

Ovo svakako nije razlog za trijumfalni poklič, jer se tamo gde je islamizam, makar formalno, prihvatio demokratska pravila, sada protiv njega bori nedemokratskim sredstvima. U Alžiru islamistima nisu ni dozvolili da dođu na vlast, a u Egiptu se desio puč. Tragedija je što je do toga došlo, jer to je dodatno osnažilo ultraradikale. Verovatno će to shvatiti i nastrpljivi, svi oni koji su mislili da će „moć ulice“ rasplamsati „drugu revoluciju“. Bilo bi bolje da je Muslimansko bratstvo, po svim anketama ionako vrlo nepopularno, smenjeno na izborima.

„Do sada smo pokazali samo jedno – svaki režim možemo da srušimo“, rekao je jedan od malobrojnih samokritičnih građana na trgu Tahrir. A šta kada i sledeća vlada omane na herkulovom zadatku – zapošljavanju 40% nezaposlenih mladih? Još jedne velike demonstracije, pa onda ponovo puč?

Zapad mora da iznese uslove za dalju saradnju sa egipatskom vojskom: momentalno oslobađanje svih visokih funkcionera Muslimanskog bratstva, transparentni sudski procesi protiv onih koji su pozivali na nasilje, istrage zločina koje je počinila vojska, a posebno masakr od 8. jula. Do ispunjavanja tih uslova trebalo bi obustaviti svu ekonomsku i vojnu pomoć.

Skroman korak u tom pravcu načinila je američka vlada kada je prošle nedelje suspendovala isporuku 4 moderna borbena aviona egipatskoj vojsci. Nemačka vlada zahteva fer tretman prema islamistima. Guido Westerwelle nazvao je puč „teškim udarcem na demokratiju“.

Većinu demonstranta u Egiptu, nevezano kom bloku pripadaju, ne zanima šta misli zapad. Oni su pripadnici jedne duboko podeljene, polarizovane nacije. Ili su verne pristalice Muslimanskog bratstva ili njegovi zakleti protivnici. O Morsijevoj sudbini odlučivaće se uskoro: tužba zbog teških zločina, kućni pritvor ili puštanje na slobodu. Na drugoj strani liberali u neprirodnom savezu sa vojskom sanjaju o pokretanju ekonomije, novim radnim mesitma i boljoj budućnosti.

Najmanje sedam demonstranata ubijeno je u Aleksandriji u noći između petka i subote. „Broj poginulih u Nasr cityju bio je daleko veći“, tvrdi Muslimansko bratstvo. Veliki broj vojnika pokušao je tom prilikom da razdvoji fanatike sa obe strane. Da li će doći do nove eskalacije nasilja, ostaje otvoreno pitanje – ministar unutrašnjih poslova, Mohamed Ibrahim, najavio je razbijanje demonstracija Morsijevih pristalica.

 
Erich Follath, Spiegel, 29.07.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 31.07.2013.