Beauty Expired in LA, Vicky Moon

Beauty Expired in LA, Vicky Moon

Nije teško prisetiti se panike[1] koju je svojedobno sejala inflacija, pa stagflacija, pa deflacija, da bismo došli do stanja kada brojni vrhunski ekonomisti smatraju da je u povratku inflaciji spas od krize u kojoj smo zaglibljeni već šest godina. Situacija je naizgled paradoksalna, budući da inflacija nikada nije donela dobra građanima. Međutim, jeste pomogla političkim elitama da lakše saniraju globalne račune, prebacujući najveći deo gubitaka na pleća zaposlenih i penzionera (čija se primanja obezvređuju), štediša (čiji ulozi sve manje vrede u čvrstoj valuti), stranih investitora (umanjujući efekte njihovih uloga), ali uspeva da stvori lažnu sliku uspeha merenog sve većim iznosima, sve bezvrednijeg novca[2] . Jedina korist od inflacije je nesumnjivo povećanje zainteresovanosti nacionalne industrije da izvozi, i to što više. Dakle, ako je danas inflacija postala spas, onda je svetska ekonomija baš debelo zaribala.

O inflaciji je reč zato što su prvo Japan, pa zatim i SAD sa najviših mesta pokazali sklonost da odvrnu slavine svojih centralnih banaka, koje su bar dve decenije (posle krize 1991. u Japanu) bile zavrnute za realnu ekonomiju. Guverner japanske centralne banke, Haruhiko Kuroda, prihvatio je tzv. „abenomiju“ – ekonomsku doktrinu premijera Šinza Abe, da nakon više od dve decenije stagnacije pokuša da Japan pokrene inflacijom, odnosno rastom cena. Naime, Japan je od početka godine, uprkos tendencijama obuzdavanja, ipak zabeležio deflaciju od 0,7 odsto, što nacionalnoj ekonomiji nikako ne pogoduje, jer guši izvoz koji je njen temeljni stub. Japan je dakle otvoreno objavio da će „fabrikovati inflaciju“ štampajući jene i otkupljujući njima obveznice ritmom od 70 milijardi mesečno te time obarati vrednost jena. Operaciju olakšava i to što japanske državne obveznice ne donose više bukvalno nikakvu kamatu, pa će otkup ići sa lakoćom. Valja reći da su Amerikanci, preciznije „guverner“ Bernanki, izmislili „Qe“ (quantitative easing), a Japanci su mu samo dodali jedno „Super“ i oblikovali ga kao manje obuzdano baratanje emisijom novca.

Kopernikanska revolucija „abenomije“ dobila je podršku MMF-a, čime se ruše tradicionalne doktrine stabilnosti. Vrednost jena je već oborena za 22 odsto, što preti da izazove valutni rat velikih razmera. Azija pamti krizu iz 1997, koja je počela spekulacijom sa tajlandskim novcem (inicirao ju je Soros) i koja se nastavila preko jena i rublje čitavim prostorom juga i istoka Azije. Sada je inflacija već zahvatila Hongkong i Singapur, a martovski podaci pokazuju da i Kina ima tendencije rasta, uz verovatnoću da će je tokom godine ipak obuzdati na 3,5 odsto, uz nešto usporeniji rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) od 7,5 odsto. Upravo bi to slabljenje rasta ekonomske aktivnosti lako moglo da bude razlog za dopingovanje inflacijom.

Američko posezanje u emisiju novca ima drugačije modalitete budući da je orijentisano prevashodno na smanjenje tereta akumuliranih dugova, jer američka ekonomija ipak beleži rast. Alan Grinspan, „guverner“ FED (Federalne rezerve sa funkcijom centralne banke), je detronizacijom dolara pomogao tadašnjem predsedniku Klintonu da zabeleži neponovljene ekonomske uspehe povećanja izvoza uz smanjenje deficita i duga. Klinton je imao sreću da na predsedničkom mestu ne doživi eksploziju tog balona. Od tada je Amerika još energičnije krenula manje dogmatski da se ophodi sa dolarom i finansijama uopšte. Rezultat je njena nedostižna dužnička pozicija u svetu od 16.734 miljarde dolara (mart 2013), koje je nakrmila najvećim delom od Ronalda Regana, pa nadalje. Ne obazirući se na režanje republikanskih pitbul terijera, FED štampa čak 85 milijardi dolara mesečno. Dakako nije samo štamparija pomogla Americi da se izvlači iz krize, da tri godine za redom uz oscilacije beleži industrijski rast i sledstveno tome porast zaposlenosti.

Obama je 10. aprila prezentovao svoj nacrt budžeta za 2014, koji je dijametralno suprotan evropskim shvatanjima i merama za izlazak iz krize. Naime, EU deluje kao Amerika u doba Tomasa Džefersona, koji je 1801. godine za ministra finansija postavio tada najčuveniju američku škrticu, bogataša Alberta Galatina, i omogućio mu da drakonskim merama štednje državni dug od 100 svede na 45 miliona dolara, dakle na manje od polovine. Nema sumnje da nemački ministar finansija, Volfgang Šojble, sanja isti san, ali se istorija, kako ono beše, ponavlja kao farsa. Dakle, Obama je proklamovao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da ubrza oporavak ekonomije i nadasve da obezbedi posao za sve. Zatim će, to sad već spada u maštanje, rastuće bogatstvo omogućiti da se sprovedu strukturalne reforme koje reduciraju tendenciju rasta socijalne potrošnje. Onda će smanjivati nagomilani deficit i dug, ali ne naglo nego tokom čitave decenije. Tokom te decenije biće povećani doprinosi za zdravstvo i povećani porezi za one sa dohotkom preko milion dolara. Traži da mu se odobri zaduživanje od 300 milijardi dolara tokom naredne decenije, kojima će pokrenuti javne radove i ekspanziju predškolskih ustanova, dodajući namenski za taj posao oprezivanje cigareta od 94 centa po kutiji. Ovo navodim kao kuriozitet i lako predvidivo buktanje crnog tržišta „trave“, budući da je već 9 država u SAD donelo propise o legalizovanju marihuane „u istraživačke svrhe“, koja tom porezu ne bi podlegala. Ali za temu inflacije koja je predmet ovog teksta, bitno je da promenama CPI (consumer price index) Obama namerava da bude samo manje darežljiv, ali ne i da se odrekne inflacije kao alatke koja može da bude korisna, sve dok se ne otme kontroli.

Logično je očekivati da klizanje dolara i jena doprinese rastu kursa evra. Međutim, evro nikada nije uspeo da postane čvrst svetski novac, pre svega zato što ni Evropska unije nije čvrsta država. Moglo bi se desiti da privuče deo onih koji beže od inflacije, ali ne u meri koja bi bila prava alternativa. Sem toga, jačaju težnje da se i evro malo pusti niz vodu, tim pre što će postati nemoguće izvoziti iz EU ukoliko evro još ojača. Uprkos svim paranojama oko propasti evra, valja imati u vidu da je evro startovao sa paritetom od 1:1 sa dolarom, a da već godinama ima vredost za oko 30 odsto veću. Gerhard Šreder je za vreme svoje vlade sproveo u Nemačkoj reforme finansijskog kresanja i time utemeljivanja socijalnog blagostanja, što je nedostižna stvarna prednost Nemačke. Konzervativnom politikom ona pokušava da tu prednost što duže očuva, pa i na štetu drugih članica EU. Odnosi sa Francuskom postaju sve klimaviji, iako te dve zemlje predstavljaju, kao kod Lorenca Berninija, dva stuba (Evrope) tesno upletena u jedan. Nemački ministar finansija Šojble ne odustaje od svoje teze da se „rezanjem deficita vraća poverenje, a poverenje će pokrenuti rast“. Lepa maštarija, mada možda još manje uverljiva nego ona Obamina da će bogatstvo omogućiti veće poreske prihode.

Sad dolazi deo kojega se gotovo plašim. Sve češće me saznanja o najnovijim ekonomskim i posebno finansijskim tendencijama, a iščačkavanje toga polako postaje strast, dovode u nedoumicu radi li se o manipulaciji (solucionizam), prevarama (hedge fondovi), obmanama (subprime krediti), laganju (rejting agencije), podvalama (180 varijanti „sigurne“ štednje), zloupotrebi (falsifikovanje zlata volframom), opsenama (neodrživo visoke kamate), beskrupuloznosti (private equity – novi varvari)… ili me je vreme pregazilo pa nisam više u stanju da uočim u kom smeru je budućnost. Evo o čemu je ovoga puta reč: inflacija neminovno vodi želji onih koji imaju novca da mu potraže utočište u nečem stabilnom, pa bilo da je to čvrst novac, zlato[3] , nakit, umetnine, nekretnine[4] … a najnovija, brzorastuća finansijska genijalnost ili prevara, videćemo, zove se „bitcoin“ (digitalni novac).

Nastao je kao digitalna igrica još 2009. godine, a izmislio ju je Satoši Nakamoto – opet sajber klopka, jer takva ličnost ne postoji i uprkos istraživanjima čitavih timova, zaključak je da se radi verovatno o grupi sajber i finansijskih stručnjaka koji se kriju iza tog imena. Budući vrlo komplikovana privukla je kompjutersku elitu, prvo onu iz Silikonske doline, a onda se proširila dobrim delom sveta. U drugoj fazi, otkrivši mogućnost komercijalizacije, nje su se dokopali veterani venture (visokog rizika) kapitala i bilo je potrebno, sem posedovanja vrhunskih kompjutera, imati i novca za ulaganje. Polazna investicija je softver zvani „miner“ (rudar, kopač) 0.8.0, koji omogućava pristup transakcijama. Zatim se preko Mt.Gox berze (bitkoina) treba upustiti u transakcije. Ne bih se upuštao u pojedinosti, jer uprkos upornom „kopanju“ nisam u stanju da tvrdim da sam baš sve razumeo. Novaca za igranje nemam, a to je jedini pravi razlog da se čovek motiviše da pronikne u čari ove, po svemu sudeći, skupe i opasne igre.

Zašto jedna naizgled izmotacija doživljava da bude ozbiljno shvaćena? Prvo, zato što mnogi naizgled infantilni finansijski „proizvodi“ i „tehnologije“ uspevaju da pokrenu mase ljudi koji poseduju novac, te da razbuktaju biznis do obima koji se meri milijardama i dožive svoj vrhunac eksplodirajući kao „balon“. Dakako, nije takva sudbina svih „proizvoda“, odnosno kraj nije uvek tragičan, jer bi igra brzo prestala da privlači. Prelaz sa video zanimacije na biznis odigrao se upečatljivo tek tokom prošle godine, i danas je obim operacija sa bitkoinima vredan oko 2 milijarde dolara. Naime, iskovana je i moneta, ali je njena funkcija beznačajna, služi više kao suvenir. Vrednost tih kovanica puštenih u promet je 11 miliona dolara, a maksimum je, prema limitima softvera, 21 milion bitkoina. Budući da se operacije obavljaju isključivo preko kompjutera, fizičko postojanje novca je nepotrebno. Privlačna snaga bitkoina je u njegovoj anonimnosti – nijedan poreski ili policijski sistem za sada nema načina da kontroliše operacije. Digitalni novac je sem toga pogodan za posedovanje (nije kabast kao zlato), siguran je od krađe (postoji dominantno u vidu algoritama), nemoguć je za falsifikovanje. Sem toga, kako stručnjaci tvrde, nije moguć bankrot, navodno je ulog uvek naplativ, samo su oscilacije veće nego kod bilo koje druge valute. Okvirna vrednost bitkoina je na početku meseca bila 48 dolara, međutim za ovo vreme postojanja doživljavao je gubitak vrednosti od 23 odsto i rast od 60 odsto u roku od samo jedne sedmice. Dakle, idealna izmišljotina za hazardere. „Najveća opasnost po taj novac – kako tvrdi Metju Bišop, urednik Ekonomista – je eventualna zajednička akcija vodećih država u svetu da mu se stane na put. Međutim, šta ako neka suverena država reši da se opredeli za takav novac?“

Bitkoin nije jedina „kriptomoneta“. Postoje i druge, među kojima su „litecoins“ i „PPCoin“ najpoznatije, ali je obim njihovih operacija mali: prva 38, a druga 4 miliona dolara. Piter Rodriges, profesor sa Virginia’s Business School, smatra da je implozija bitkoina ipak moguća, ali je to sudbina svakog novca, samo što drugi novac spasavaju države, a iza bitkoina ne stoji nikakva centralna banka. „Podjednake su mogućnosti i da uspe, a tada bi promene u sferi finansija, trgovine, platnog prometa bile revolucionarne i dovele do stvaranja virtualne ekonomije“. Šta god da to znači, očito je uzbudljivo.

Za nagli skok operacija sa bitkoinima najzaslužnija je Argentina. Inflaciona stopa u toj zemlji je zvanično 11 odsto. Čak i tako ona prekoračuje granicu tolerancije od 10 odsto, posle koje kontrolisanje postaje sve teže. MMF međutim smatra da je realna inflacija bar dvostruko veća. Zbog neobuzdanog poskupljenja, cene osnovnih namirnica su zaleđene. Crne slutnje su uveliko pokrenule štediše da traže utočište za svoj novac. Dolar ima tendencije da i sam počne intenzivno da kliza, evro ne nudi preveliko poverenje, jen već deklarisano srlja u inflaciju, pa su Argentinci odjednom otkrili da postoji bitkoin, koji čak, kako se tvrdi (matematički) ne može da propadne. Ko to tvrdi ne zna se, jer je sve anonimno, sve je u svemoćnim kompjuterima. Ako kojim slučajem počne stampedo ulagača, počeće enormno naduvavanje bitkoina sve dok uprkos matematici, softveru i anonimnim manipulatorima, ne eksplodira kao oni pretis lonci napunjeni dinamitom u Bostonu. A retke su eksplozije bez žrtava. Muka sa novcem je u tome što kad ga čovek stekne, uglavnom ne zna šta bi sa njim dok mu ga drugi ne preotmu. Evo Mt.Gox (berza bitkoina) nudi otkupljivanje pezosa po „pravednijoj“ ceni od oficijelne – za 8,4 odsto višoj i bliskoj crnom kursu. Zvuči lepo i opasno, pa baca senku na ljupku zaveru i komoditet obavljanja transakcije samo uz pomoć kompjutera, bez dilera i bilo kakve kontrole toka kapitala. Sam s kompjuterom u četiri zida. Sajber erotika.

Priča je po sebi zanimljiva, ali ostaje pitanje u čemu je za nas njen značaj veći od puke znatiželje. Mi smo doživeli inflaciju koja je ušla u ljudsku istoriju[5] i većina nas je nekako preživela. Budući da smo mala zemlja, da bi za naš dinar, ako ga bacite negde na ulici u inostranstvu mogli jedino da platite kaznu zbog zagađivanja, te da se u so pretvorimo ne bismo osolili svetske finansije – mi ne možemo ništa. Može, međutim, svetska inflacija da nam pomuti teško namaknute račune, da nam dodatno obezvredi i plate i život. A to nije malo. Biće tako sve dok jednom neka buduća generacija ne shvati da je pametnije deliti sudbinu evra nego Kosovske Mitrovice.

Peščanik.net, 19.04.2013.

———–    

  1. Naslov teksta je preuzet sa krajputaša kod Arilja.
  2. Prvi, a možda i jedini put u svetu 1985. godine italijanski sindikati su glasali na referendumu da se ne primeni tzv. “scala mobile”, tj. automatsko povećanje plata za iznos rasta troškova života, pod uslovom da se inflacija obuzda. Bilo im je jasno da je inflacija ta koja im obezvređuje plate više nego što im ugovor sa poslodavcima i državom može nadoknaditi.
  3. Zlato je 16. aprila iznebuha zabeležilo pad kotacije za 288 dolaza po unci, što, ako se nastavi, može dovesti do bežanja i od njega.
  4. Dugotrajno inflatorno postojanje italijanske lire dovelo je do bekstva u kupovinu nekretnina, kako bi se očuvala vrednost ušteđevine. Posle pristupanja evru i svih promena, još uvek u proseku 100 italijanskih porodica poseduje 142 stana. Čak 44 odsto stanova je „na raspolaganju“, a samo 36 odsto porodica nema nikakav drugi oblik nekretnine sem jednog stana.
  5. Januara 1994. godine dostigla je vrhunac stopom od 313,563.558 odsto prema knjizi „Ekonomija destrukcije“ Mlađana Dinkića. Ko savlada sadašnju odbojnost prema autoru neće se pokajati dok čita ovu knjigu publicističkih ambicija.

The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)