Pejzaž – sa izborima

Na stepeništu, na hodnicima, na ulicama nagomilalo se smeće. Aktivisti najrazličitijih provenijencija danonoćno pune poštanske sandučiće. Spremačica ne stiže da pomete razbacane stranačke letke, flajere, dronjave plakate. Silazim na ulicu, na fasadi zgrade gradske policijske uprave još uvek se prpoši grafit „Naši – 1389”, pretpostavljao sam da će ga bar do početka „izborne tišine” prekrečiti, ali to nije učinjeno, što je donekle i razumljivo, i policajci imaju čega (ili koga) da se boje. Odlazim na poštu, pokretne stepenice podzemnog prolaza ne rade. Postoji i za to racionalno objašnjenje, nadležni su preokupirani izborima. Na pošti je upravo počela pauza, i kad su se službenici najzad pojavili na šalterima, upitao sam ih zašto na „obaveštenju o prispeću pošiljke” nije navedeno kad su pauze za ručak i užinu. To nije u njihovoj nadležnosti, ali mogu da se žalim, glasi odgovor uz upozorenje da treba da platim. Knjige ne podležu carini, usuđujem se da primetim, na šta poštanski službenik trijumfalno saopštava: nema carine, ali carina naplaćuje manipulativne troškove. Ne plaćam prvi put te manipulativne troškove, ali ovo podmuklo, manipulantno uzimanje para me je sad iznerviralo. Plaćam porez, carinici se plaćaju iz budžeta, i sad nemaju ništa pametnije da rade nego da u eri slobodnog protoka misli i ideja prelistavaju knjige. Ali nema druge, platiti se mora. S knjigom u torbi polazim u Beograd na lekarski pregled. Primećujem da me putovanja sve više zamaraju. Na iskrpljenom, tandrkavom, džombastom „autoputu” pokušavam da prekratim vreme čitajući novine. U listu Danas (12. mart 2014.) predsednik srpskog pokreta živopisnog naziva Dveri govori o ciljevima svoje partije. Srbija treba da sledi put kojim se kreće Putin. Debelo je zakasnio, s ovom parolom ne može da računa na bilo kakav dobitak. Nije primetio, da Putin već ima bezbroj sledbenika, o Putinu sanja svaki antidemokratski političar širom istočno-srednje Evrope. Novost je da ovaj pokret ekstremnih desničara i na Viktora Orbana gleda kao na uzor koji treba slediti. A potom i nešto smešno: Boris Tadić grdi Ivicu Dačića a Ivica Dačić grdi Borisa Tadića. Iz sećanja mi izranja fotografija na kojoj se ova dvojica grle i ljube u ime nacionalnog jedinstva. Iznalazim na internetu ovu fotografiju – zaista se ljube. A evo i još nekih fotografija: Tadić u prisnom društvu lidera Saveza vojvođanskih Mađara u jednom kafeu u Subotici. I još jedna: Tadić i Đilas – zagrljeni. Eto, primam i to k znanju.

Razvod politike i života

U poštanskom sandučetu političke reklame, komercijalne reklame i – računi. Političari obećavaju srećniju budućnost, trgovci mame simboličnim snižavanjima cena, popustima po raznim osnovama, a računi su sve zamašniji. Koga god sretnem („bez obzira na nacionalnu, versku ili stranačku pripadnost”), žali se na pristigle račune. Uistinu me i ne zanima toliko šta kažu stranke, više me zanima šta se događa u društvu. Razišli se politika i život, i sve je očiglednije da u ljudima raste nezadovoljstvo, sve glasnije govore o nepravdi i traže žrtvenog jarca. To se odnosi kako na članove i simpatizere vladajućih, tako i na pristalice opozicionih stranaka, kao i na one koji ne žele da znaju ni za jedne, ni za druge. I izbori, odnosno, kampanje stavljaju akcenat baš na to: naći zgodnog žrtvenog jarca. Izbori deluju i kao kolektivni sedativ, malo nam lakne, jer se rešavanje problema odlaže, dobijamo nešto na vremenu. Zato su izbori u Srbiji toliko česti. Zapravo od 2000. godine živimo „na odloženo”, a sve to vreme se gomilaju kamate političkih dugova načinjenih u devedesetim. Ne zavidim pobednicima izbora, sasvim je moguće da će oni biti sledeći žrtveni jarci.

Talambasi

Niče je zabeležio ovu rečenicu o partijskim piscima: „Udaranje u talambase, s kojim se mladi pisci, u službi jedne partije, samodopadljivo oglašavaju, u ušima onih koji ne pripadaju partiji, zvuči kao zveketanje lanaca, i pobuđuje u njima više sažaljenja, nego divljenja.” Danas, bome, svakako treba dodati i to, da ne bude zabune, da je reč o zveketu zlatnih lanaca.

Šta bi rekao Đinđić?

Sinoć sam čitao Brehtove pesme. Mladi pozorišni reditelji su ponovo otkrili Brehtove drame, ali mladi pesnici još ne poznaju njegovu poeziju. Mada bi za to bilo dosta razloga, samo nema smelosti i nadahnuća. „Evo tu su ovi koji nemaju dileme, koji nikad ne sumnjaju, / Probavni trakt im funkcioniše sjajno, sudovi su im nepogrešivi, / Ne veruju činjenicama već jedino sebi. / Bude li potrebno, i činjenice će verovati njima”, pisao je Breht. Živimo u razdoblju trijumfa propagande: činjenice slepo veruju u lidere. Pre ponoći uključujem televizor, reporteri izveštavaju da je Srpska napredna stranka apsolutna pobednica izbora. Nisam iznenađen, jer je opozicija sama sebi zabijala golove, sama je urušavala sebe. U stranačkim kancelarijama ljudi se bogate, goje, ulenje, vlast nagriza njihov moralni kapital, a ideje polako uvenu. Nema više pozvanosti, svesti, postoje samo partijski zadaci. Bilo je previše onih koji su verovali da se duša stranke može sačuvati i bez ideja. Možda njena pesnica, ali ne i duša. Bilo je previše narcizma, preteranog samopouzdanja, previše kompromisa, premalo doslednosti, previše karijerista. Gubitnici mogu da se uteše činjenicom da je većina karijerista već ranije pohrlila u tabor pobednika. Jedino me zanima šta bi na sve to rekao Đinđić? Ne bi me čudilo ako bi nagrdio svoje naslednike jer su olako, neodgovorno protraćili pobunjeničku ideju. Nekadašnji pobunjenici su postali funkcioneri. Vidim na televizijskom ekranu kako naprednjaci otvaraju boce šampanjca, svetlucaju visoke, vitke čaše. Jutros, vraćajući se iz samoposluge zaustavljam pogled na naslovnim stranicama novina. Trijumf, pobeda – obznanjuju krupnim slovima tabloidi. Srpska napredna stranka slavi, osvojila je apsolutnu vlast. Socijalistička partija Srbije takođe slavi, sačuvala je drugo mesto. Savez vojvođanskih Mađara jednako slavi, prema podacima republičke izborne komisije osvojio je 75.248 glasova i šest mesta u parlamentu. U Srbiji živi približno 200 hiljada građana mađarske nacionalnosti s pravom glasa. Prema do sada obelodanjenim podacima oko sto hiljada vojvođanskih Mađara je primilo mađarsko državljanstvo.

Autonomija.info, 21.03.2014.

Peščanik.net, 22.03.2014.