Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Šef je bio ljut na sednici GO SNS, ali on je uvek takav, naročito kada treba javnosti poslati sliku pravedničkog gneva, bilo da se obračunava sa opozicionim medijima, tajkunima, kriminalom ili sa mangupima iz svojih redova. Budući da je rešio sve ostale probleme, ostali su mu još samo mangupi, čije se smaknuće mesecima podgrevalo u medijima, i to po sistemu „trešenja gore“. Prisluškivanja, zloupotrebe, paktiranje sa kriminalcima, pronevere, sve to da bi se na kraju ispostavilo samo poslovično „rađanje miša“, odnosno ostavka Nebojše Stefanovića na mesto predsednika beogradskog obora SNS-a. Zar je preko 1.800 prisluškivanja predsednika spalo samo na to da se Vučić i Stefanović dogovore o njegovom mirnom povlačenju? Izgleda da jeste, jer je čitava medijska priprema bila tek deo spina o konačnom obračunu sa Neprijateljem. A neprijatelja uistinu nema, bar ne za Aleksandra Vučića, jer su svi, i tajkuni, i kriminalci, kao i većina opozicionih stranka pod kontrolom, ili imaju dobre izglede da nastave da traju u profitabilnoj simbiozi, u nadi da će jednog dana doći do one tačke „vrenja“, kada će se opozicioni materijal pretopiti u naprednjačku leguru. I to se ne radi preko Akademije za mlade SNS lidere, odakle se generiše medijska oluja endemske političke gluposti, već putem jednostavne aproprijacije onih političkih elemenata koji su dovoljno narasli na lokalu, imaju široki koalicioni potencijal i nisu se kompromitovali bunga-bunga žurkama. Aleksandar Šapić, dosadašnji predsednik Opštine Novi Beograd i lider Srpskog patriotskog saveza (SPAS), upravo je takav kadar.

Šapićevo konačno pretapanje dogodilo se na poslednjoj sednici GO SNS, kada je zajedno sa svojim SPAS-om primljen u veliku porodicu koja ga je oberučke prihvatila. Zaboravljene su sve one trzavice sa lokala, budžetske inspekcije, tvitovi Nebojše Krstića koji ga je svojevremeno optuživao za proneveru para u fondaciji, jednostavno je došlo vreme da se ratne sekire zakopaju i pogleda u „ono od čega se živi“. A živi se od Beograda, u kome je SNS za devet godina napravio opšti haos, pravni, arhitektonski, saobraćajni, kulturološki, politički, haos iz kog je ironično izrasla Kula Beograd, kao simbol uspona jedne autoritarne vlasti. „Svetla“ tačka ostao je donekle Novi Beograd pod upravom Aleksandra Šapića, koji se nametnuo kao solidni komunalni servis građana, te promoter raznih olakšica na lokalu, besplatnih škola jezika i izleta, nalik Palminim, samo sa manje pratećih gluposti. On politiku ne shvata kao sukob ideja i programa, već kao praktično rešavanje komunalnih problema. Izbore vidi kao priredbu ili neku vrstu poljoprivrednog sajma komunalnih inovacija. Do izvesne granice, to je dobra šifra za funkcionisanje na lokalu. Odnekle, međutim, to postaje opasna igra jer pretpostavlja kompromisnu saradnju sa svim mogućim igračima na sceni, kao i spremnost da se zažmuri na različite kriminalne radnje koje se sprovode s druge strane opštinske ograde. Tako je Šapić sve vreme prihvatao nelegalnu igru SNS-a da bi naposletku postao deo vladajućeg tima.

Ovaj politički transfer je u stvari početak pripreme naprednjaka za beogradske izbore. SNS više nije imala aduta, jer su Mali, Vesić, Stefanović i ostali fantomi potpuno potrošeni, dok kod građana izazivaju samo averziju. Vučić je zarad iskoraka iz beogradskog SNS gliba čak odlučio da odbaci i jedan razuman komentar svoje zamenice Marije Obradović, koja se pobunila protiv „muškog“ projektovanja platforme za izbore u Beogradu. Njeno skretanje pažnje na to da bi nosilac beogradske kampanje trebalo da bude žena, ostalo je bez podrške Vučića i stranačkih odbora koji su listom, po komandi lidera, glasali kako za smenu Stefanovića tako i za ujedinjenje sa SPAS-om. Neki izvori tvrde da je i sama Marija Obradović bila na meti pojedinih odbora, koji su se zalagali za njenu smenu. U tom smislu, racionalno planiranje u Vučićevoj stranci ne prolazi. Sasvim je moguće da Obradović neće još dugo biti na tom mestu na kojem se sada nalazi, i da će u nekom narednom periodu morati da ponudi svoju ostavku na stranačke funkcije onako kako je to učinio Nebojša Stefanović.

Ulazak Šapića u SNS, dobijanje visokih funkcija kao i pozadinski dogovor da upravo on bude kandidat naprednjaka za gradonačelnika Beograda, predstavlja trenutak ozbiljne fuzije ali i transformacije koja će se sada odvijati i po horizontali, onako kako je izvršena u vertikalnom reorganizovanju (ulazak u GO SNS). Tu je i pitanje glasača koji su do sada podržavali Šapića i njegov Patriotski savez. Vučićeva predizborna računica nije bez osnova, jer će mnogi glasači, naročito oni starije dobi, ostati verni Šapiću, dok bi se oni mlađi i neodlučni mogli sačuvati uz SNS ili možda čak pridobiti novi u kampanji sa novim liderskim licem vladajuće stranke. Šapić je džoker koji bi naprednjacima mogao doneti sigurnu pobedu u prestonici, jer sve gluposti koje nam je SNS priredila biće skrajnute sa odlazećim vesićima i stefanovićima. Slučaj rušenja u Savamali polako se amortizuje kadrovskim izmenama, tako da Šapić ne donosi samo nove birače SNS-u već suspenduje i mesta sporenja na kojima je opozicija radila godinama. Zato je njegov prelazak u SNS, isto tako žestok udar na opoziciju, koja bi morala što hitnije da se reorganizuje i donese svoju predizbornu platformu za Beograd. Naime, Vučić je ovim manevrom, kao genetskim inženjeringom, „izmislio“ nekompromitovanog naprednjaka, koji će mu pomoći da u trci za novi krug vlasti preuzme mnoge opozicione narative, upravo onako kao što je to učinio ranije sa kadrovima DS-a, koji sada neminovno odlaze na političko smetlište. Ovakva vrsta aproprijacije jedan je od najopasnijih mehanizama Vučićeve politike, jer se njome obezbeđuju produžetak vlasti bar za još jedan izborni ciklus, dok opozicija mora da „revidira“ svoj odnos prema „novoj“ političkoj realnosti. Nije dovoljno reći, ovo smo očekivali, sada će nam biti lakše, što se ovih dana moglo čuti od nekih predstavnika opozicije. Naprotiv, ništa neće biti lakše nakon Šapićevog prelaska u SNS. Dok većina glasača shvati šta se zapravo dogodilo u pozadini, moglo bi se dogoditi da opozicija izgubi ionako malu prednost koju je imala kod jednog dela biračkog tela u Beogradu.

Peščanik.net, 31.05.2021.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)