Za Sarajevo se s pravom kaže da je u dobrom smislu neuništiv grad, brzo se regenerira, vitalan je i ima atmosferu koja zna biti zavodljiva i šarmantna, ali i nepodnošljivo okrutna. Svaki grad se mijenja baš poput nas samih u određenim društvenim i historijskim okolnostima. Uostalom, bila je to sudbina svih većih ex yu centara nakon dramatičnog raspada zajedničke države. I dalje volim sarajevski ironični pogled na sebe, kao i skeptičan pogled na svijet. Zato sam se valjda i odredio da provedem život u njemu. Sarajevo je za mnoge sudbinski i mitski grad gdje je, po Eriku Hobsbaumu, započelo XX stoljeće, a onda se tamo i završilo u najdužoj vojnoj opsadi moderne historije. Ono što nam se dešavalo u Sarajevu od 1992. do 1995. ima svoje sudske presude i činjenice, i ostaće trajna sramota za sve koji su glavu gurali od toga, prvenstveno mislim na one koji su mogli spriječiti toliki broj žrtava, a nisu to učinili. Međutim, tri decenije nakon rata u svakom izbornom ciklusu za političke potrebe pokreću se teme koje nemaju nikakve veze sa karakterom lokalnih izbora. U deficitu političkih ideja, programa i vizije kako učiniti lokalni život kvalitetnim najbolje je u pomoć pozvati ratne priče.
Naravno da se traumatična prošlost grada ne može prosto otkačiti jednim rezom. Ona je tu i pratiće nove generacije koje će morati kroz odgovornu „kulturu sjećanja“ pronaći put za afirmaciju politika mira i povjerenja, dijaloga i otvorenosti. Toga su itekako svijesni na ovim po mnogo čemu specifičnim izborima oni koji žele promijeniti jednu od najvažnijih osobina svakog Sarajlije – koja se ne stiče samo rođenjem ili mjestom stanovanja već i kulturom života u gradu – da su senzibilitet i intuicija za različitost bogatstvo jedne sredine, odlika metropole. Godinama mnogi centri moći uz dominantno vladajuću i najodgovorniju bošnjačku partiju SDA žele promijeniti takav način života, a samim tim fizionomiju i duh grada. SDA po oprobanom receptu pred svake izbore podsjeća svoje glasače i simpatizere na emotivne priče o otporu Sarajlija u ratu, postavljajući pitanje o tome gdje je i ko bio kada je bilo najteže. Do sada im je to polazilo za rukom, jer kako se mi prema prošlosti odnosimo danas i ovdje i na koji način to utječe na naša politička razmišljanja vidljivo je po rezultatima skoro svih opštih i lokalnih izbora. To drži desne političke opcije godinama na vlasti, a i ljevica kada je pravila mali rezultatski iskorak morala je dokazivati svoj „ratni patriotizam“.
Za sve narode na Balkanu je potrebna jedna vrsta radikalnog redefiniranja onoga što nam se nameće kao neka vrsta kolektivnog identiteta, najčešće nacionalnog i vjerskog. Što se prije dovedu u pitanje dominantni politički narativi, termini i jezik kojim se operira u javnosti svuda oko nas prije ćemo izaći iz lavirinta. Njih prosto treba kritički iščitati.
Koliko god se nacionalisti trude da pokažu kako čuvena i hvaljena višenacionalnost predratnog Sarajeva jeste bila laž i propaganda, a ne stvarnost, čak ih i ratne činjenice demantuju. To nije bila fraza, nego život. Sa prvim danima rata respektabilan broj Srba i Hrvata, a ne samo Bošnjaka, odlučili su da svojim znanjem i obrazovanjem, moralom i etikom, stanu na stranu slabijeg i da izaberu pravednu stranu rata. Znali su da se mora braniti pravo na život i vjekovna tradicija suživota. U takvim zlim vremenima oni koji imaju urođeno osjećanje pravde i dobro srce nisu imali izbora, imperativno su branili svoj politički i ljudski credo: principijelnu solidarnost sa nemoćnim. I dok su mnogi išli za svojim nagonom vođeni filozofijom da je „bolje biti sa svojim narodom na pogrešnoj strani, nego sa njegovim dušmanima na pravoj“ bilo je i pobunjenika, odvažnih i hrabrih koji nisu pristali da budu u krdu fanatičnih nacionalista i ubica. I dok je većina orgijala u srpskom nacionalizmu, paleći gradove, protjerujući nesrpske civile, sa nama su ostali i mnogi sugrađani Srbi, pokazujući da „svi ne mogu biti isti“, da je svako generalizovanje glupost, a podjela na Mi (moj narod) i Oni (njihov narod), historijski netačna i falsifikat. Mnogi od njih su nosili čak i bosanske uniforme kao moralnu i intelektualnu lekciju svim onima koji ne priznaju da samo postoje dobri i loši ljudi, a ne dobri i loši narodi.
Neki od njih koji su skoro kao tinejdžeri ’92 stali u odbranu vrijednosti Sarajeva kao multietničkog i kosmopolitskog grada, danas to čine kroz politički angažman. Tako je koalicioni savez „sarajevske četvorke“ (partije koje imaju programsku platformu Socijaldemokratske partije BiH (SDP), Naroda i pravde (NiP), Naše stranke (NS) i Nezavisne bosanskohercegovačke liste (NBL) istakao zajedničke kandidate poput Srđana Mandića za načelnika opštine Centar u glavnom gradu BiH. Besprijekorna profesionalna karijera, političko iskustvo i rezultat, kao i menadžerske sposobnosti daju objektivnu prednost ovom kandidatu, ali ono što razoružava SDA-ovske „patriote“ jeste to da on ima i status pripadnika Armije BiH. Razulareni anonimni botovi pokušavaju sedmicama diskreditirati Srđana radi njegovog imena, vadeći iz konteksta njegove izjave, dovodeći u pitanje njegovu lojalnost prema BiH. Istina je da se njegov protukandidat iz SDA, umirovljeni general Ajnadžić (opterećen mnogim netransparentnim aferama i izraženom samovoljom) distancirao od gnusnih uvreda koje su zatrpale socijalne mreže. Međutim, pravi politički skandal je napravio drugi umirovljeni general, predsjednik Kantonalnog odbora SDA Fikret Pljevljak, koji je na predizbornom skupu svoje stranke kao kandidat za načelnika opštine Ilidža govorio o stavovima Peđe Kojovića, predsjednika Naše stranke, u kontekstu građanske Bosne i Hercegovine, odnosno stradanju Sarajeva i BiH tokom ratne agresije:
„On je taj koji zagovara građansku BiH ili je, kaže, neće biti. Ama Boga mi nisi je ti ni stvarao, a biće je dok je god ovoga naroda, dobrog, Bošnja, sa svojim dobrim komšijama. Bit će Bosne i Hercegovine, ali tebe neće biti, siguran budi“, bila je poruka u videu koji je objavljen na društvenim mrežama.
Što se tiče SDA radikala i promotera ovako ekstremno agresivnog diskursa, za takvo njihovo ponašanje ima više razloga. Prije svega, krajnje uprošćena vizija svijeta koja ljude dijeli na „nas“ i „njih“, na Bošnjake i Srbe, što odgovara trenutnom obrazovnom profilu ove stranke. Govor mržnje je jedino što oni znaju i najbolje razumiju. Nažalost, nije ovo bio samo nasrtaj na lični integritet, činilo se to i ranije mnogim drugima koji ne pripadaju većinskom stanovništvu. To je nasrtaj na kulturno i društveno biće Sarajeva kao glavnog grada BiH. Ko misli živjeti u gradu u kojem kako kaže general Pljevljak neće biti nekog Peđe ili sutra Srđana, Igora i drugih znanih i neznanih Sarajlija koji imaju i druge identitete osim etničkih? Naposljetku to zadire i u pravne konstitucije grada Sarajeva kao i njegovu tradiciju na koju se ta ista SDA uvijek poziva kada treba turistički mahati multikulturalnošću grada. Apsurd je da ovakvi napadi dolaze od političke stranke koja godinama sebe politički definira kao državotvornu. Sarajlije imaju jedinstvenu priliku da na predstojećim izborima kazne sve one partije i pojedince koji proizvode naracije tipa „dali smo Hrvatima ili Srbima ovo ili ono – oni se osjećaju ugodno u našem gradu“. Ne samo što je to historijski netačno, nekulturno i necivilizovano već je rodno mjesto većinskog bošnjačkog nacionalizma kome se radi budućnosti Sarajeva i evropske perspektive BiH mora stati u kraj. To je podjednako razarajuće kao secesionističko-segregacijske politike SNSD-a i HDZ-a koja vidi smisao politike u tri odvojena nacionalna grunta. Sarajevo ima šansu da taj trend zaustavi, na isti onaj dostojanstven način zbog kojeg se uvijek volio i poštovao duh ovog grada.
Peščanik.net, 11.11.2020.
SARAJEVO