Grbavica, mart 1996.
Grbavica, mart 1996, foto: Lt. Stacey Wyzkowski/Wikimedia Commons

Prolog i epilog sumraka čovječanstva

Rat u Ukrajini preobražava čovječanstvo pred našim očima. Mislili smo da je ovakav rat nemoguć u 21. vijeku i da će svijet mirno poći u eru slobode, blistavog napretka, planetarne solidarnosti i izobilja za sve; a nakon jezivih prizora brutalnog razaranja ukrajinskih gradova, bombardiranja civila, žrtava na ulicama, izbjegličkih kolona – jasno je da svijet juri u katastrofu. Iako je svaki sukob drugačiji, skoro sve priče su svuda iste. Ljudi žele da žive u miru i često ne obraćaju pažnju na dinamiku događaja koji vode ka ratu. A, rat kad počne, veoma je teško zaustaviti ga. Onda se ljudi ubijaju jer je to suština rata. Ubijanje. Otkad se rat završio u Sarajevu znao sam da moram kao svjedok rata pričati u teatru i na filmu priču o opsadi Sarajeva. I to iz vizure umjetnika gdje ću imati slobodu da pričam o zajednici koja je trebalo da bude uništena i ubijena, a koja je ustala da odbrani svoj opstanak i svoje vrijednosti, a da u tu priču ne uvlačim politiku i historiju sukoba. Trudio sam se u svojim radovima da prikažem ljudski aspekt i ekstremno univerzalnu stranu tog rata kroz borbu opkoljenih Sarajlija. Na neki način, za mene je Sarajevo mnogo više od mog rodnog grada – to je univerzalna priča o otporu i opstanku. Sa svakom ispaljenom granatom na Kijev kod svih mojih sugrađana bude se bliska sjećanja na opsadu kada smo u četverogodišnjem otporu brutalnom i strateškom teroru, dokazali da se „umijećem življenja“ može pobijediti svako zlo i to svojom hrabrošću, radom, kreacijom, inteligencijom i humanošću. Tokom rata sam kao mladi student režije snimio na desetine sati kadrova granatiranja, redova za vodu, prepunih bolnica, čestih prizora masakra na ulicama, punih mrtvačnica i drugih apokaliptičnih slika nasilja i terora nad civilima Sarajeva. Tako je rat postao najvažnije iskustvo u mojem životu, a bio bih sretan da ga nisam stekao. Samo užas i ništa više. Kad mislim o tom vremenu, sjećam se djece i odraslih koji su ubijeni, sjećam se svih onih koji su unatoč ratu ostali čovječni i sjećam se odlučnosti da živim kao slobodan čovjek.

Svaki sam kadar radio sa uvjerenjem kako je to važno svjedočanstvo o jednom vremenu koje će biti osuđeno i nikada zaboravljeno kako se ne bi ponovilo mom gradu u bilo kojem obliku. Uvijek sam pažljiv kada imam poziv da rediteljski postavim i scenski uobličim neku ratnu priču. Svjestan sam da su nam iskustva različita, kako u mnogim historijskim događajima nema konsenzusa, pa polazim da jezikom umjetnosti možemo tražiti način kako otvoriti dijalog o konfliktnim interpretacijama prošlosti kroz kulturu saosjećanja i empatije. Način i odabir onoga čega se sjećamo određuje i ko smo danas. I to je ona tačka gdje je potrebno intervenisati, nastojeći pronaći one načine memorijalizacije i komemoriranja koji će biti inkluzivni, i koji neće biti zasnovani na hijerarhiji žrtava (vojne, pa civilne, „naše“ žrtve naspram „njihovih“) i koji će prije svega predstavljati opomenu nad destrukcijom ljudskog roda. U svim javnim manifestacijama posvećenim pijetetno sarajevskim godinama užasa nije nikada bilo poziva na mržnju ili osvetu, afirmiše se nepokoreni duh i priziva antifašistički zanos. Očigledno je da svijet nije izvukao ‘pouke’ iz opsade Sarajeva. Mi znamo da nikad niko na dugi rok ne izvuče ‘pouke’, jer vidimo kroz rat u Ukrajini da se historijske matrice ponavljaju. Uvijek na površinu izbije onaj podzemni proces za koji smo mislili da je zauvijek sklonjen. Medijski narativ ruskih agresora o borbi sa „neonacistima“ u Ukrajini identičan je onom o borbi Srba protiv „islamskih fundamentalista“ u BiH. Ratna propaganda o granatiranju sopstvenih civila i žrtvovanju gradova već je viđena prije 30 godina u Sarajevu i do današnjeg dana se uopšte nije oficijelno odmaklo u Srbiji od tog odnosa; jer se krivci ne osjećaju krivim, niti saučesnici misle da su saučestvovali. Za Srbiju je moglo biti ozdravljujuće prihvatiti šta se dogodilo i u kojim razmjerama; to bi omogućilo da se blokada odbijanja istine razbije i da ljudi prodišu, što otvara mogućnost neke budućnosti, a ne statusa zamrznutog konflikta. To stanje omogućuje Dodiku da po nalogu Putina može pokrenuti novi krug nasilja. Svijet je opet pred novim iskušenjem, kako odgovoriti tribalnoj strani historije, borbi između naroda, između država, između etničkih ili vjerskih zajednica. Ono što se sada dešava pred našim očima jeste jedna preduga prehistorija, sastavljena od svih zaslijepljujućih etnocentrizama, od fanatičnih krikova koji se predstavljaju kao „sveti“ državni interes, bilo da su patriotski, komunitarni, kulturni ili ideološki. Biti na strani Ukrajine nije samo etički sud o tim prastarim mehanizmima historije koje oživljava autokratski režim u Rusiji, nego jedini civilizacijski izlaz. Ako ovu bitku ne dobije zapad koji je stao na stranu Ukrajine, to će značiti novo pokretanje ratova protiv Drugoga, sa izvjesnom nuklearnom katastrofom. Putin je lagao svjetsku javnost i nastavlja sa ratom. Međutim, zna da ima moć i spreman je upotrijebiti je, jer zna da drugi nisu spremni da ga prate. To što Putin radi u Ukrajini sada jeste pokušaj da se na neki način rekonstruiše Rusko carstvo. Sam je rekao da je propast Sovjetskog Saveza najveća geopolitička tragedija 20. vijeka. To jeste opsceno i sumanuto, ali jeste njegov stav prema kojem zapad mora biti spreman dati adekvatan odgovor. Ukoliko se ne bude brzo i efikasno djelovalo posljedica može biti da će Ukrajinci platiti ultimativnu cjenu; izgubiti suverenu vlast ili možda biti inkorporirani u rusku državu sa velikim brojem žrtava i egzodusom naroda koji će biti jedna od najvećih tragedija od kraja II svjetskog rata. Svaku okupaciju tuđe države prate brutalnost, šovinizam, zatucanost, ksenofobija kao uobičajeni sindromi rata. Sa svakim ratnim danom povećavaju se mržnja, gorčina, sumnja, nepovjerenje. Neprijateljska srca su puna gorčine i mržnje i kada potpisuju mir, čine to stisnutih zuba i osvetoljubivih osjećanja. Na to računa Dodik kada želi ponovo pokrenuti pakao tri decenije poslije Dejtona. Zna on dobro da jedino vrijeme stabilnog mira može zaliječiti rane i ožiljke.

Peščanik.net, 04.03.2022.

SARAJEVO
UKRAJINA