Ruda salame

U našem kvartu munjevito se širila vest da su neke stranke delile salamu, brašno, svinjsku mast i šećer kao nadoknadu za potpise građana neophodne uz podnošenje izborne liste. Komšije se jedni od drugih raspituju, kome treba da se obrate. U ovoj oskudici dobro bi došla ruda salame. I mene su pitali, znam li nešto o salami. Ne, ništa ne znam. Kupio sam nekoliko novina, ali o tome nigde ni jedne reči. Možda je sve to samo patka, izmišljotina, rekao sam komšijama, ali oni su me samo ćutke i s nevericom odmerili. Tako je to danas, ja ne verujem novinama, poznanici ne veruju meni, niko nikome ne veruje, kročili smo u doba kolektivnog nepoverenja. Prelistavam novine, analitičari proučavaju izborne liste, iz toga pokušavaju da dokuče kako će stranke podeliti izborni plen. U datom slučaju, dakako, nije reč o rudi salame.

U ime naroda i partije!

Šezdesetjednogodišnja Radmila Radovanović je ovih dana dobila pismo koje je prouzrokovalo ozbiljne potrese u porodici. U kovertu se nalazilo, naime, članska karta PUPS-a, Partije ujedinjenih penzionera Srbije. Sadržaj ove poštanske pošiljke je veoma ražestio njenog muža, sedamdesettrogodišnjeg Živka Radovanovića. Tako se posvađao sa ženom, da sad oboje razmišljaju o razvodu. Tridesetšest godina su, inače, u braku. Žena, penzionerka, poriče da se upisala u partiju, pa su oboje proverili stvar, ali u udruženju penzionera se ispostavilo da je reč o višegodišnjem članstvu, samo su tek sada stigli da pošalju i člansku kartu. Poturili su im pod nos ženin svojeručni potpis. Žena jednako ne razume šta se desilo. Da, seća se, dobila je, svojevremeno, nekakvu pomoć. Možda će čitava priča jednom da bude rasvetljena, i neće ostati samo na nivou palanačke anegdote, ako se iza nje ne bi prikrivala gruba stvarnost. Partije, naime, unose svakojake razdore u društvo. Izbijaju svađe u porodici, zameće se mržnja među kolegama. Šire se najrazličitije, najneverovatnije intrige. Dolazi do zahlađenja odnosa među prijateljima, član jedne partije bez ikakve griže savesti otpušta sa posla kolegu koji nije član njegove partije. Članovi partija istiskuju stručnjake iz upravnih odbora, i umiruju svoju savest time što je dotični član druge partije ili – što je još gore – nepartijac. Jer baš ti nepartijci stradaju najviše, oni su postali parije javnog života. Ako hoće da opstanu, moraju da postanu „intelektualci u ozračju” ove ili one partije, jer već i sami političari priznaju da i čistačice moraju da se učlane u partiju. Naravno, protagonisti na javnoj sceni ukazuju prstom uvek na drugu partiju, oni sami su dakako nevini, kao novorođena jagnjad. Član partije osuđuje svog ispisnika na ćutanje, čime potpomaže vlastitu afirmaciju, ali to neće da prizna, naravno, nego svoj postupak legitimiše time da deluje u interesu partije. Partijskim intelektualcima je, u ime partije, sve dozvoljeno. U Miloševićevo vreme stupili su u koaliciju sa Miloševićem, a potom su naprosto prevrnuli kabanicu. U jednopartijskom sistemu su odobravali zabrane, progone, hajke, ali njihove partije su im sve to oprostile.

Predizborna obećanja

Prolaze dani i sve više sam ubeđen u to što sam nedavno izložio i u Peščaniku da u Srbiji nisu bitni naredni izbori, nego naredna godina, ona pod brojem 2013. Tada će socijalno nezadovoljstvo da kulminira. Za otprilike godinu dana će prispeti računi i tada ćemo morati da platimo cenu već godinama razuzdane partokratije. Partokratija nije samo moralni i politički problem, nego i politika koja proizvodi i ozbiljne ekonomske štete. Već na početku izborne kampanje nekoliko stranaka je uvidelo da treba u tom smislu nešto preduzeti, i one su potpisale ugovor koji je koncipirao i ponudio dnevni list Blic, a kojim se obavezuju da će, u slučaju da dođu na vlast, ukinuti partijskim kadrovima krcate upravne odbore i umesto njih uspostaviti nezavisne nadzorne organe. Taj „ugovor” su pored drugih potpisale Demokratska stranka, Liberalno demokratska partija, Liga socijaldemokrata Vojvodine, i Socijalistička partija Srbije. Ugovor je javan, objavljen je na naslovnoj stranici Blica, i svaka partija je mogla da ga potpiše. Mnogi sumnjaju da će partije održati reč, jer nije lako odreći se privilegija. Zanimljivo je da Savez vojvođanskih Mađara, koji će učestvovati na izborima, (do sada) nije stavio svoj potpis ispod ovog ugovora, i to je utoliko zanimljivije jer bi se u tom slučaju slovo tog ugovora odnosio i na članove onih upravnih odbora koje je imenovao Nacionalni savet Mađara.

O savesti

Predsednik Mađarske Pal Šmid podneo je ostavku. Filozof Mikloš Tamaš Gašpar u svojoj belešci na sajtu budimpeštanskog nedeljnika HVG piše da je Pal Šmid bio samo „nesrećni gluperda usred svekolikog moralnog haosa”. Ne obara se na bivšeg šefa države. Mikloš Tamaš Gašpar, kao i Janoš Kiš, svojevremeno su mnogo oštrije tražili odlazak Ferenca Đurčanja i Petera Međešija. Ne zanimaju me previše političari-gladijatori, oni rade svoj posao. Utoliko me pre interesuju intelektualci – neka i oni rade svoj posao, čak i ako je, na kratak rok, njihov napor uzaludan. Pada u oči da su ovoga puta i konzervativni intelektualci sa desnice digli glas protiv Šmida. Tako je to u redu, jer u krajnjoj liniji savest nije ni desničarska, ni levičarska, već je jednostavno – savest.

Preveo Arpad Vicko

Autonomija.info, 06.04.2012.

Peščanik.net, 06.04.2012.