Nitko zapravo ne zna što se uistinu dogodilo. A priča je poznata. Grigorij Potemkin je bio ministar carice Katarine II. Komandirao je ruskoj vojsci koja je krajem 18. vijeka osvajala Krim. Kad je vojska obavila svoje, novooslobođene teritorije došla je posjetiti carica, dakako s pratnjom, kako je to već primjereno, u kojoj su bili i strani diplomati. Ministar Potemkin je navodno uz obale Dnjepra, uz put po kojem je putovala carica Katarina, postavio lažna sela. Jedni tvrde da je te kulise postavio zato da bi napravio utisak na vladaricu. Drugi pak kažu da Katarinu, s kojom je bio u dobrim odnosima, ne bi ni htio niti mogao prevariti pomoću takvog trika i da je scenografija zapravo bila postavljena za strance.
Što god bila istina, priča koja se očuvala predstavlja klasičnu priču o političkom zavođenju i prevarantstvu, o stvaranju privida ili fasade iza koje nema ništa, o političkoj laži. Ta priča bez vlastite provjerljive istine pripovijeda se kao priča o istini politike i makinacijama vlasti. Nipošto to nije priča o zaostaloj državi. Carica Katarina je bila prosvijećena vladarica koju su najprosvjećenije glave na Zapadu visoko cijenile. Bila je inspiracija filozofima. Ako je priča o Potemkinovim selima priča o politici, onda je to priča o modernoj politici. A to je priča koja još nije privedena svom kraju.
Zanimljiv “remake” Potemkinovog podviga događa se u našem Afganistanu, u onoj dalekoj zemlji u kojoj slovenačka vojska brani našu domovinu. Neću se pitati da li je možda – i ako jeste, u kojem onda pogledu i u kakvoj mjeri – slovenačka vojska nešto potemkinovsko. Moje središnje pitanje nije niti kako su utemeljenja, tumačenja i opravdavanja za slovensku vojnu prisutnost u državi s kojom nemamo nikakvih neriješenih pitanja, a kamoli casus belli, potemkinovska konstrukcija. Pogledati i gledati treba što rade arhitekti i voditelji tog rata. (Značenje slovenačkog djelovanja u Afganistanu je prije svega u tome da smo navukli na sebe neizbrisivu nacionalnu sramotu.)
Počnimo s kontinuitetom povijesti. Američka vojska i njeni izvještači – mašinerija globalnih medija koja stenografira vijesti iz štaba – u Afganistanu su izgradili Potemkinovo selo. U mislima imam nešto specifično, ne rat kao cjelinu na koju se i sve nametljivije lijepi ime starog ruskog ministra. Ne znam da li je to Potemkin postao Obamina sjenka, ironija povijesti ili nešto drugo.
U mislima imam Potemkinov grad, ne selo, što su ga izgradili vojni stratezi kako bi ga mogli osvojiti u velikoj ofenzivi koja bi trebala da bude provjera nove američke politike u Afganistanu. Taj se Potemkinov grad naziva Mardža. Način na koji je izgrađen dokumentirao je nedavno Gareth Porter, istraživački novinar i povjesničar te kritičar američkih ratova na tom dijelu svijetu.
Što je Mardža? Mardža kao geografska činjenica ne samo da nije “veći grad” na jugu Afganistana, nego uopće nije grad. Mardža je poljoprivredno područje u južnom dijelu rijeke Helmand, područje koje obuhvaća kakvih 300 kvadratnih kilometara. To područje nema urbanih karakteristika, nema niti jasan administrativni status. Posijano je seljačkim imanjima, zaseocima i pazarima, a na njemu živi nekoliko desetina hiljada ljudi. U užem značenju Mardža je jedan od pazara, gdje seljaci donose prodavati svoje proizvode. Tamo je još džamija i nekoliko trgovina. Ta specifična lokacija je bila cilj američke (ako tko želi, može reći i natovske) ofenzive. Laž je da su u ofenzivi i vojnim sukobima sudjelovale afganistanske vojne jedinice (čijem oblikovanju bi sada trebala aktivno sudjelovati i Slovenija). Američki vojnici su tokom ofenzive skovali novu kraticu: WOA (“čekajući na Afganistance”). Kad se ofenziva pripremala, kad je bila pokrenuta i kad je dosegla očekivanu pobjedu, iz te je poljoprivredne pijace oko džamije izrastao grad. Mardža je postao “grad s 80.000 stanovnika”, u kojem su se učvrstili talibani i pretvorili ga u svoje logističko središte.
Tako su najprije rekli 2. februara na informiranju medija u mornaričkoj bazi Leatherneck u južnom Helmandu. Associated Press je potom izvijestio da su “mornarički zapovjednici” izjavili da očekuju da je “u južnoafganistanskom gradu s 80.000 stanovnika” “ukopano” od 400 do 1000 “pobunjenika”. Mardža je postala “najveći grad pod nadzorom talibana”, u kojem i u “okolnim selima” je živjelo 125.000 ljudi. Na ABC su dodali da je Mardža “gušće naseljena” i “urbanija” od drugih mjesta što su ih marinci dotada osvojili, očistili i zadržali u rukama. Najavile su se zagrižene borbe u urbanom okolišu, od kuće do kuće, od ulice do ulice. Revija Time i Washington Post su te predstave reproducirali 9. i 11. februara. Drugi dan ofenzive, 14. februara, stenografski mediji prenijeli su izvještaj vojnog glasnogovornika da su marinci već “u većem dijelu grada”, a da se “pobunjenici” još drže u nekim “kvartovima”. I tako dalje, dok nije Associated Press izvijestio da su u Mardži tri pazara, koja obuhvaćaju 200 kvadratnih kilometara – dakle više nego Washington, američka prijestolnica.
Nesumnjivo velika pobjeda, velik uspjeh. Ali za tu pobjedu ne treba imati vojsku u Afganistanu, jer niti osvojeni grad nije u Afganistanu. No to je prije naivna nego cinična opaska. Riječ je o tome da je taj grad trebalo stvoriti da bismo mogli imati vojsku u Afganistanu. Vojna ofenziva protiv Mardži, urbanom središtu sa 80.000 stanovnika, bila je ofenziva na američko i svjetsko javno mnijenje, ofenziva protiv skeptika i protiv kritičara rata u Afganistanu. Možda je taj vojni uspjeh nekoga ušutkao. Uvjeren sam da je drugima dao dodatne argumente protiv rata. Prvo, za taj rat nema opravdanja, jer se može oslanjati samo na fikcije, dezinformacije, manipulacije i laži. To su njegova utemeljenja, njegov zamajac i njegov uspjeh. Drugo, vojska koja vodi fiktivne borbe u Afganistanu, vodi manje fiktivni rat protiv protivnika rata među vlastitim stanovništvom, dakle protiv vlastitog stanovništva.
U Sloveniji imamo karikaturu svega toga: dok naša vojska “brani domovinu” u nepotrebnom tuđem ratu na drugom kraju svijeta, službenici Ministarstva obrane napadaju protivnike rata među vlastitim građanima. Značajnije od takvih ispada jest da Slovenija kao država sudjeluje, pa makar i u minornoj ulozi, pri tuđem stvaranju i širenju fikcija, dezinformacija, manipulacija i laži. Država prema klasičnoj modernoj definiciji ima potrebu za vojskom. No ako koristi vojsku zato da bi participirala u tuđem postavljanju i osvajanju Potemkinovih sela i gradova, vojska prestaje biti atribut suverenosti. I ako nije atribut suverenosti, tada ona nije ni potrebna.
Dnevnik.si, 13.03.2010.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 13.03.2010.
