Subota je poslijepodne, u druš­tve­noj sali zatvora Remetinec pedesetak glava u grozdu pod malim televizorom čeka početak četvrtfinala Svjetskog nogometnog prvenstva, intonira se argentinska himna i naglas komentira njemačko nogometno čudo, a među pedesetak mamlaza svih veličina, tamo iza, posve stisnut u sebe, tupo u ekran zuri i jedan metiljavi klinac u trenerci, gleda svoga vršnjaka Lea Messija i razmišlja: kako se to, jebemumater, dogodilo?

Naš junak ima dvadesetak godina, i centarfor je Croatije iz Sesveta, ili Međimurja, nije važno, kao što nije važno ni kako se zove, ni to što je on zapravo nevažan u cijelom “slučaju Ofsajd”, koji se valjda samo čudesnom igrom očaja u hrvatskom šesnaestercu zakotrljao baš u vrijeme Mundijala, iako svi odavno znamo da nijedan naš očaj nije slučajan. Golobradi i golomozgi nogometaš uhapšen u aferi namještanja utakmica nevažan je igrač, u džungli takozvanog hrvatskog nogometa on je sitni insekt sa dna hranidbenog lanca, treći vratar na klupi, ali ovo ionako nije priča o predatorima s vrha koji će i ovoga puta izbjeći ofsajd-zamku.

Ovo je priča upravo o njemu, suncu maminu i zlatu menadžerovu, koji je prije samo četiri godine, gledajući Olića i Srnu na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, sanjao poziv selektora Bilića i ovaj dan, polufinale Mundijala u Južnoj Africi i sebe u televizoru kao sesvetskog Ronaldinha – priča o slučajnom i očajnom jadniku koji par školskih godina kasnije tupo zuri u izbrijani potiljak suigrača iz Remetinca i razmišlja: kako se to, jebemumater, dogodilo?

Još jučer, na parkingu iza zgrade, u sintetičkom je kineskom dresu Brazila driblao stupiće i naglas komentirao kako se “igra još samo sudačka nadoknada ali evo mlade zvijezde iz Sesveta u svom prepoznatljivom nezadrživom naletu padaju redom španjolski braniči ljudi moji je li to moguće Kasiljas je istrčao ali šta je ovo naš mu je centarfor petom provukao loptu kroz noge i što će bitiii”, zavukao bi onda mladi centarfor Croatije Sesvete loptu u same rašlje susjedova prozora, “gooool golgolgol Hrvatska je u finaluuu hvala ocu hvala majciii!”, plesao je klinac kraj kontejnera i slavio odlučujući gol Španjolskoj, stotinu hiljada vuvuzela na parkiralištu Soccer City u Sesvetama trubilo je njemu u čast i slavu, “hvala ocu hvala majci što su rodili genijaaa”, još danima nakon polufinala Svjetskog prvenstva spominjao mu je i oca i majku i cijelu širu rodbinu komentator iza razbijenog prozora na drugom katu.

Još sinoć, tako reći, sanjao je kako poslije historijskog gola Španjolcima potpisuje za Real za petsto milijona tisuća novaca, satima je u momačkoj sobici, kao u onoj reklami za Nike, maštao Zlatnu kopačku, naslovnice svjetskih novina i kastiljanske klince u dresovima s brojem 10 i njegovim imenom na leđima, da bi već u sljedećem trenutku – nije se još ni obrijao prvi put – u nekom prigradskom kafiću kroz slamku srkao Cedevitu od limuna i tupo slušao gdje mu mufljuz zvučnog imena, recimo da se zove Vinko Šaka, objašnjava kako u subotu protiv Zagreba Croatija mora zabiti barem jedan, ali izgubiti sa dva razlike. Pa balavcu otima slamku iz usta i psuje i hvala-oca i hvala-majku što su rodili debila koji puše narančaste mjehuriće dok mu Vinko Šaka omogućava da za jedno poslijepodne zaradi nezamislivih dvije-tri tisuće eura u kešu i konačno kupi onaj polovni skuter.

To da je nogomet slika društva, do zla je boga i još goreg vraga potrošena mudroserica, pa ipak: ni grafikon rasta domaćeg BDP-a, ni prizor premijerke kako žvakaću gumu vadi iz usta i baca na ulicu, ni uplakana Vlatka Pokos, ni nasmijani Ivan Šuker – ništa tako preciz­no ne mjeri dubinu hrvatskog očaja kao prizor iz TV-sale u Remetincu, gdje mladi nogometaš Prve hrvatske lige tupo gleda kako mu Thomas Müller i Leo Messi kradu svjetsku slavu. Sve dok neki ogromni tip, koji leži svojih pet godina zbog ubojstva žene sjekirom, bez riječi ne promijeni kanal i namjesti se gledati “Pod istim krovom”.

U taj trenutak-dva, koliko je prošlo od polufinala Svjetskog prvenstva na parkiralištu u Sesvetama do polufinala Svjetskog prvenstva u TV-dvorani kaz­nionice Remetinec, stao je cijeli jedan duboki ambis, bezdana provalija što se rastvorila između hrvatskog sna i hrvatske jave, između Hrvatske i ostatka svijeta, koji je pred ovo ljeto izašao iz recesije, poplaćao zaostale račune i otišao na Svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku.

Nije baš cijeli taj svijet na drugom kraju duge šarena poljana okružena sisatim paragvajskim manekenkama, to zna svatko s kvocijentom inteligencije većim od broja na leđima, ali Hrvatska jest upravo ona otužna, u suhu travu obrasla poljana s ove strane sna, kvrgava ledina po kojoj lijeno trčkaraju dvadesetogodišnjaci bez ideje, nade, želje i strasti, klinci praznih očiju i šuplja srca kojima je najdalja točka do koje se usuđuju maštati par tisuća eura za polovni skuter.

I, ako se uopće smije toliko sanjati, jednoga dana transfer u Shanghai Shenhua, za operaciju grudi zaručnici, Miss sjetve za 2009. godinu.

Umjesto gola u posljednjoj sekundi sudačke nadoknade finala Mundijala, onih istih efektnih škarica u rašlje koje sanjaju svi juniori svijeta, naš se junior prevrće na mokrom jastuku sanjajući povijesni derbi začelja Prve hrvatske lige dogovoren na poraz od dva razlike, opcija “četiri i više golova, obje ekipe zabijaju”.

Rezultat je 1:2, a lopta nikako neće u treći gol, nemoćni Zagrebovi napadači pucaju, a stative se na bunjištu u Sesvetama razmiču i bježe, sve dok u posljednjoj sekundi sudačke nadoknade naša mlada zvijezda ne uzme stvar u svoje noge, pa s vrha peterca svom snagom zabije pod prečku vlastitog gola, najljepši autogol svih vremena, nakon čega skida dres i nestaje u klupku neopisive radosti, skaču na njega oduševljeno i suigrači i protivnički igrači, i trener koji je već bio izgubio svaku nadu, i menadžer, i vlasnik kladionice, trče mu u zagrljaj i sva tri suca, i svih trideset sedam gledatelja koja su provalili u teren mašući svojim kladioničarskim listićima, razuzdana fešta u Sesvetama trajat će sve do jutra, kad će mladu zvijezdu iz slavlja trgnuti brižna majka s telefonom u ruci i reći mu da ga zove neki Šaka, Šošo, Šapina, kako već. To je hrvatski san. Dalje od toga vide samo najvidovitiji, oni najizvrsniji među nama, što tih soma-dva eura umjesto za polovni skuter daju za izradu powerpoint prezentacije projekta Croatian Dream, kompjuterske simulacije hrvatskog Dubaija u Poskokovoj Dragi i makete Semiramidinih visećih golf terena na didinu gumnu, nad kojom će ministri hrvatske Vlade oduševljeno pljeskati i spremno odriješiti budžet.

Oni pak što su nekad nastanjivali prostore snova – bučni klinci koji na parkiralištu iza zgrade igraju finale Svjetskog prvenstva, ili u kakvoj novozagrebačkoj garaži snimaju album koji će promijeniti cjelokupnu povijest hip hopa i suvremene kulture, ili klinke iz kvarta što pred ogledalom u kupaonici zahvaljuju svom partneru Bradu Pittu a osobito roditeljima koji su slijedili njen san i bez kojih ne bilo ovog Oscara hvala ocu hvala majci – negdje putem izgubili su svaku ambiciju, i odjednom pred televizorom, u Remetincu ili backstageu izbora za Miss sjetve u Vatrogasnom domu, svejedno, razmišljaju: kako se to, jebemumater, dogodilo?

I prije je bilo tih stvari, ne kažem, nije ovaj naš svijet nikad bio šarena poljana okružena sisatim dobitnicama Oscara, odvajkada su se sanjari grubo strmoglavljivali u bezdan između sna i stvarnog svijeta, ali prostor snova bio je širi i nije završavao s osamnaestim rođendanom. Kad se to točno dogodilo, kako su klinci odustali od snova čak i prije nego su odustali od srednje škole?

Kako se dogodilo da već sa dvadeset onaj legendarni gol škaricama u posljednjoj minuti finala Svjetskog prvenstva, sve svoje snove i ambicije, sve što imaju i sve o čemu su ikad maštali, prodaju za jebene dvije hiljade eura i ulože na pobjedu Zagreba u Sesvetama od dva razlike?

Kako smo to, jebemumater, prestali sanjati?

 
Globus, 13.07.2010.

Peščanik.net, 14.07.2010.