U Deklaraciji o nezavisnosti se tvrdi da se svi ljudi rađaju jednaki, ali svi znamo da to nije istina. Džordž Kluni se rodio lepši od mene, Stiven Hoking pametniji, Evander Holifild jači, Džon Stjuart zabavniji, a Voren Bafet se bolje razume u finansijska tržišta. Svi ovi ljudi pretvorili su svoj urođeni dar u visoka primanja – mnogo viša od mojih. Da li je to čudno? Čudnije bi bilo da su Bafet ili Kluni primorani da žive od moje plate, koliko god ona bila prihvatljiva za jednog petit-bourgeois novinara. Da ne biste pomislili da moja staloženost predstavlja neki izuzetak (mi, novinari Slate-a, poznati smo po tome da volimo da kontriramo), Barbara Erenrajh, u svojoj knjizi Nickel and Dimed iz 2001, citira ženu po imenu Kolin, samohranu majku dvoje dece, koja iznosi sličan stav prema bogatoj porodici čije podove riba na kolenima. „Stvarno mi ne smeta,“ kaže ona, „jer sam ja verovatno prosta osoba i meni ne treba ono što oni imaju. Hoću da kažem, to mi ne znači ništa.“

Lako je od ovoga napraviti veliku priču, i nekoliko konzervativaca je to i uradilo, pokušavajući da do krajnosti umanje značaj (ili čak i samo postojanje) Velikog Raslojavanja. Hajde da se osvrnemo na njihove argumente.


Nejednakost je dobra

Svake godine, Američko ekonomsko udruženje (AEA) poziva jednog istaknutog ekonomistu da održi Ričard T. Eli predavanje na njihovoj godišnjoj konferenciji. Eli, osnivač AEA i vođa Progresivnog pokreta, bio bi zgrožen predavanjem koje je Finis Velč, profesor ekonomije (danas u penziji), održao u njegovo ime. Naslov predavanja je bio „U odbranu nejednakosti“.

Velč je počeo svoje predavanje rečenicom da je „celokupna ekonomija rezultat nejednakosti. Bez nejednakih prioriteta i sposobnosti ne bi postojala trgovina, specijalizacija, višak koji se stvara saradnjom.“ Pozvao je publiku da zamisli svet u kojem znanje, trud i čista sreća ne igraju nikakvu ulogu u visini njihove plate, gde bi jedino što utiče na primanja bila završena škola.“Posle toga, vreme teče, a visina plate sledi vaše iskustvo. Ništa drugo nije važno. Da li možete da zamislite strašniji, ubitačniji život?“

Ali nešto slično distopiji koju je Velš opisao, već postoji u životima onih koji preživljavaju u nižim slojevima našeg društva. Velš bi trebalo da popriča sa svojom sekretaricom. Ili da pročita knjigu Nickel and Dimed, ili Catching Out iz 2010, koju je napisao Dik J. Rivis, urednik Texas Monthly koji se u cilju istraživanja izdavao za fizičkog radnika. Konobarice, građevinski radnici, zubarski pomoćnici, operateri u kol-centrima – zamenjivi su i obično imaju šefove koji ne prave razliku između individualne incijative i neposlušnosti. Čak i iskustvo ima ograničenu vrednost, jer ga često prati smanjena fizička vitalnost.

U svom predavanju, Velš je rekao da je nejednakost destruktivna samo ukoliko „deo populacije sa niskim primanjima vidi društvo kao nepravedno, kada smatra da napor nije vredan truda, da je uspeh nemoguć ili da su šanse za društveno napredovanje toliko male da mu ne vredi ni težiti.“ Komentar samohrane majke Kolin naizgled sugeriše da prvi od navedenih uslova nije ispunjen. Ali to tako izgleda samo zato što sam izostavio nastavak njenog komentara: „Ali volela bih da ponekad uzmem slobodan dan… ako moram… a da još uvek imam dovoljno novca da narednog dana mogu da kupim hranu.“ Kolin možda stvarno ne zavidi bogatima na materijalnim dobrima koje su oni stekli svojim znanjem, trudom i čistom srećom, ali to ne znači da ona smatra da joj njen rad obezbeđuje adekvatan nivo ekonomske sigurnosti. Očigledno da to nije slučaj. Velč je ocenio rastuće finansijsko nagrađivanje ljudi sa visokim nivoom obrazovanja kao dobru stvar, utoliko što ono podstiče pohađanje fakulteta i viših škola. Međutim, tokom najvećeg dela dvadesetog veka, manji finansijski podsticaji privlačili su određeni broj radnika koji je bio dovoljan da se zadovolji rastuća potreba ekonomije za visoko kvalifikovanom radnom snagom. Ova potreba danas nije zadovoljena, kao što su nam pokazali ekonomisti sa Harvarda, Klaudija Goldin i Laurens Kac. Velš je takođe konstatovao da su prihodi žena i Afro-Amerikanaca tokom Velikog Raslojavanja porasli (na šta smo skrenuli pažnju u našoj seriji članaka o rasi i polu, mada je rast kada su u pitanju Afro-Amerikanci toliko mali da bi preciznije bilo reći da se njihov položaj nije pogoršao). Ali teško da ovo može biti dokaz da je rastuća nejednakost u primanjima, nevezana sa rasom i polom, ne postoji. Konačno, Velš kaže da je u socijalnoj državi previše lako uopšte ne raditi. Međutim, Veliko Raslojavanje ima veći uticaj na srednju klasu zaposlenih nego na one najsiromašnije.


Visina primanja nije bitna

Može se reći da libertarijanci smatraju da je visima primanja značajna. Ako se drznete da ih čak imalo oporezujete, oni se žale na nepravdu. Ako država već mora da pruža pomoć, njima više odgovaraju keš transakcije od pružanja državnih usluga. Tržište je vladar, a šta je tržište ako ne moćna reka novca? Međutim, ako pomenete temu rastuće nejednakosti primanja, najverovatnije će promeniti ploču. Odličan primer za to je „Trezveno razmišljanje o ekonomskoj nejednakosti“, članak Vila Vilkinosona koji je napisao za Kato univerzitet 2009. godine. Zarada nije ono što je važno, kaže Vilkinson, ali potrošnja jeste i „postoje dokazi da je naglo povećanje potrošnje manje dramatično od rasta nejednakosti primanja.“ Vilkinson priznaje da su raspoloživi podaci o potrošnji nepouzdaniji od raspoloživih podataka o zaradama; možda je čak pomenuo i da prekomerna potrošnja obično podrazumeva zaduživanje – kao, na primer, u slučaju kredita visokog rizika. Ideja da oni koji nisu dobrostojeći kompenzuju svoja niska primanja time što sebe (i svoju zemlju) dovode u ekonomski pogubnu zaduženost nije baš ohrabrujuća.

Vilkinson dalje tvrdi da potrošnja nije ono što je važno; važno je šta se potrošnjom dobija. I Džo i Sem poseduju frižidere. Džo ima frižider od 350 dolara koji je kupio u Ikeinoj prodavnici. Sem ima najnoviji Sub-Zero frižider koji vredi 11.000 dolara. Sem troši mnogo više od Džoa, ali dobit koju postiže je marginalna; u Džoovom frižideru iz Ikee „pivo će biti podjednako hladno“. Međutim, ako biti bogat znači samo trošiti više novca na iste stvari koje biste kupili i da ste siromašni, zašto bi se neko trudio da postane bogat?

Sledeći zaključak koji Vilkinson iznosi je da dobit nije važna; važna je kupovna moć. Hrana je jeftinija nego ikada ranije. S obzirom da ljudi sa manjim primanjima neproporcijalno veliki deo novca troše na hranu, sniženje cena hrane, po Vilkinsonu, predstavlja neku vrstu dobiti. Nije važno što je Erenrajh, putujući sa pripadnicima niže srednje klase, često nailazila na radnike koji su svakodnevno preskakali ručak kako bi uštedeli novac ili su kupovali fastfood i nazivali to ručkom. Revis kaže da je tipični budžet fizičkog radnika za ručak tri dolara. Za ovu sumu ne može se kupiti baš mnogo. Problem nije cena hrane kao takva, već cena smeštaja, koja se toliko povećala da porodicama sa malim primanjima ne ostaje mnogo novca za druge osnovne potrebe. Opadajuće cene hrane predstavljaju neku vrstu dobiti i za ljude sa visokim primanjima. Ali Vilkinson smatra da bogati troše manji deo svog budžeta na hranu, a mnogo veći na psihoterapiju, jogu i poslugu. A s obzirom na to da na ove vrste usluga ne utiče strana konkurencija niti unapređenje efikasnosti proizvodnje, Vilkinson smatra da oni koji pružaju te usluge mogu da naplate koliko žele.

Neka on to kaže Kolin! Pre nekog vremena sam se dogovarao sa novom ženom koja će mi čistiti kuću koliko ću je plaćati. Evo kako su tekli naši pregovori. Ja sam njoj rekao koliko ću je plaćati, a ona je rekla „Okej.“ Po podacima Biroa za statistiku rada, prosečna godišnja plata čistačice je 19.250 dolara, što je za 2.800 dolara ispod linije siromaštva za četvoročlanu porodicu.

Obazrivija verzija argumenta primanja nisu važna isplivava na površinu u knjiziThe End of Equality mog bivšeg kolege iz Slate-a Mikija Kausa, iz 1992. godine. Kaus prekoreva liberale zbog pokušaja da preraspodele primanja umesto da se bave smanjivanjem socijalne nejednakosti kroz stvaranje ili podsticanje oblasti u kojima se bogati i siromašni tretiraju na isti način. Svako može da ima piknik u parku. Svakome bi trebalo da bude dostupan pristojan nivo zdravstvene zaštite. Svako bi trebalo da ima obavezu da izvrši određenu vojnu ili civilnu dužnost u okviru programa obaveznih nacionalnih službi.

Kao teoretski predlog, Kausova vizija je primamljiva. Bil Gejts će uvek imati mnogo više novca od mene, nezavisno od toga koliko poreski sistem postane progresivan. Ali ako ga pozovu da bude porotnik, on mora da se pojavi, isto kao i ja. Kada mu istekne vozačka dozvola, moraće da polaže vožnju, baš kao i ja. Zašto ne proširimo zonu ravnopravnosti tako da ona, na primer, obuhvati obrazovanje, tako što će državne škole biti toliko dobre da je isto toliko verovatno da će ih pohađati unuci Bila Gejtsa, koliko i moji ili vaši?

Međutim, na praktičnom nivou, Kausovo isključivo oslanjanje na socijalnu jednakost je prosto nedovoljno. Kao prvo, postojeće zone socijalne jednakosti vrlo su ograničene. Ni ja ni Gejts ne provodimo mnogo vremena u odseku za registraciju vozila. Rekonstrukcija ili stvaranje značajnijih sfera – na primer, besplatnog obrazovanja ili istinskog nacionalnog sistema zdravstvene zaštite – neće se desiti preko noći. Unapređenje sfere socijalne jednakosti ne bi bilo isplativo u dužem vremenskom periodu.

Kaus bi voleo da može da razdvoji socijalnu jednakost od jednakosti u primanjima, ali ove dve stvari idu zajedno. U teoriji to ne mora da bude slučaj, ali u praksi je to jednostavno činjenica. Među industrijalizovanim nacijama, one koje su postigle najviši nivo socijalne jednakosti su upravo one koje su postigle najviši nivo jednakosti u primanjima. U Francuskoj je, na primer, nejednakost u primanjima mnogo niža od one u većini drugih zemalja članica Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. To je jedna od retkih zemalja gde se nejednakost u primanjima smanjuje. (U najvećem delu sveta ona se povećava, ali nigde u onom stepenu u kome se to dešava u Americi). Francuska takođe ima ono što Svetska zdravstvena organizacija naziva najboljim sistemom zdravstvene zaštite na svetu (što za SZO znači najravnopravniji sistem; ovo je podatak iz čuvenog istraživanja iz 2000, u kojem je Amerika rangirana na 37. mestu).

Da li vam visoke ocene koje Francuska dobija kada je u pitanju socijalna jednakost i jednakost u primanjima stvarno izgledaju kao slučajnost? Kako primanja postaju neravnopravnija, sve je manje verovatno da će bogati zahtevati, ili čak dozvoliti državi da stvara i širi javne institucije gde bi oni dolazili u dodir sa proletarijatom. Naprotiv, tražiće osnivanje i širenje privatnih institucija koje će im pomoći da se ne mešaju sa proletarijatom, sa kojim imaju sve manje dodirnih tačaka. Po rečima Džonatana Rova, koji je dosta pisao o socijalnoj jednakosti, upravo se to dešava u Americi. U eseju pod naslovom „The Vanishing Commons“, koji je objavljen u Ineqality Matters, antologiji iz 2005, Rov primećuje da je Kongres proveo mnogo vremena šireći propise o autorskim pravima i monopolima na patente i prodajući javno zemljišta rudarskim i drvnim kompanijama po cenama koje su manje od tržišnih. „U ’vlasničkom’ društvu,“ piše Rov, „trebalo bi da posebno razmišljamo o onome što nam je zajedničko, a ne o onome što nije.“


Nejednakost ne stvara nezadovoljstvo

Artur C. Bruks, predsednik Američkog preduzetničkog instituta, dokazivao je ovaj stav na sajtu National Review-a u junu mesecu. Ono što motiviše preduzetnike, kaže on, nije želja za novcem, već želja za zasluženim uspehom. Kada ljudi osećaju da su zaslužili svoj uspeh, oni su srećni; kada to ne osećaju, oni nisu srećni. „Novac je samo merna jedinica uspeha koju osoba postiže.“

Bruks je našao vrlo malo dokaza koji podržavaju njegov stav, a oni koje je uspeo da sakupi su manje impresivni nego što on misli da jesu. On se najviše oslonio na anketu iz 1996. u kojoj su ljudima postavljana pitanja o tome koliko se osećaju uspešnima i srećnima. Od 45% onih koji su sebe smatrali „potpuno uspešnima“ ili „vrlo uspešnima“, 39% je izjavilo da su vrlo srećni. Od 55% onih koji se sebe smatrali u najboljem slučaju „do neke mere uspešnima“, samo 20% je izjavilo da su srećni. Bruks je proglasio svoju pobedu na osnovu rezultata po kojima je za 19% verovatnije da će uspešni ljudi biti i srećniji (ili bar reći da su srećni) nego manje uspešni ljudi. Međutim, mnogo više upada u oči činjenica da 61% uspešnih ljudi – velika većina – nije izjavila da je „vrlo srećna“. U ovoj anketi ne postoji pitanje da li uspešni ljudi smatraju da zaslužuju svoju sreću.

Hajde da Bruksu dozvolimo generalizaciju da će ljudi koji veruju da zaslužuju svoj uspeh biti srećniji od onih koji veruju da svoju sreću ne zaslužuju. Ovo ima smisla na intiutivnom nivou. Ali Bruksova tvrdnja da je novac isključiva „merna jedinica“ nema osnova. Na osnovu podataka iz iste ankete, sociolog sa Berklija Majkl Haut je zaključio da je između 1973. i 2000. razlika između broja bogatih i siromašnih koji su sebe smatrali „vrlo srećnima“ ili „ne previše srećnima“ varirala između 19 i 27 odsto. Među siromašnima, procenat onih koji su se osećali „vrlo srećnima“ opao je skoro za jednu trećinu između 1973. i 1994, a onda se povećao za nekoliko procenata tokom perioda velike potražnje na tržištu rada kasnih devedesetih. Haut je takođe primetio da je opšte osećanje sreće palo za skromnih pet procenata od 1973. do 2000.


Kvalitet života se poboljšava

Ovo je argument mnogih konzervativaca. Da, tačno je da nezaposleni radnik čeličane u 21. veku živi bolje nego kraljevi i aristokrati davnih vremena. Uslovi života se poboljšavaju tokom vremena. Ali ljudi ne doživljavaju svoj život kao zanimljiv trenutak u evoluciji ljudskih društava. Oni ga doživljavaju u sadašnjosti, i svoja iskustva porede sa iskustvima drugih ljudi koji žive u ovom trenutku. Bruks citira (iako je to u suprotnosti sa njegovim stavom) čuveno istraživanje iz 1998, koje su sproveli ekonomista Sara Solnik (tada zaposlena na Univezitetu u Majamiju, danas na Univerzitetu u Vermontu) i Dejvid Hemenvej sa Harvardske škole javnog zdravlja. Ispitanicima su postavljana pitanja šta bi njima više odgovaralo: da zarađuju 50.000 dolara a da znaju da svi drugi zarađuju 25.000, ili da zarađuju 100.000 a da znaju da svi drugi zarađuju 200.000. Objektivno posmatrano, 100.000 dolara je duplo više nego 50.000. Uprkos tome, 56% je odabralo 50.000, ako bi to značilo da su na vrhu umesto na dnu. Mi smo socijalna bića i formiramo svoja očekivanja u odnosu na druge ljude.


Nejednakost se ne povećava

Ovo je najodvažnija linija napada konzervativaca, koja osporava konsenzus o trendovima zarada u Americi. (Bruks: „Bila bi činjenična greška zastupati stav da nejednakost prihoda u Americi nije porasla – porasla je.“) Alan Rejnolds, viši saradnik Kato instituta, pisao je o ovome u članku objavljenom januara 2007. On je izneo tehničku argumentaciju koja je navećim delom bila vezana za kritiku podataka o porezima koje su koristili Emanuel Saez i Tomas Piketu u svom revolucionarnom članku o kome smo raspravljali u našoj seriji članaka o najbogatijima. Ali, kao što je Geri Bartles primetio u odgovoru koji je napisao januara 2007, podaci socijalne službe nam „daju jednostavnu i veoma sličnu sliku.“ Po Bartlesu, analiza Kancelarije kongresnog budžeta pozabavila se „najvećim delom“ primedbi koje je Rejnolds izneo kada su u pitanju Saezovi i Piketovi zaključci, i potvrdila „primetan porast nejednakosti i pre i posle oporezivanja.“ Rejnoldsov članak nije negirao primetno povećanje najvećih zarada, ali je on tvrdio da je ovo povećanje rezultat tehničkih promena poreskog zakona i/ili izolovanih i retkih finansijskih pojava. Po Bartlesu, to bi bilo slično tvrdnji da „uz prilagođavanje vremenu i godišnjem dobu, nijedan stanovnik Nju Orelansa ne bi imao vlažan podrum“ posle uragana Katarina.

Da je nejednakost u primanjima važna, teza je knjige The Spirit Level iz 2008, koju su napisali Ričard Vilkinson i Kejt Piket, dvoje medicinskih istraživača iz Jokšira. Njihova knjiga je kritikovana zbog preterivanja u zaključcima. Oni povezuju nejednakosti u primanjima ne samo sa mentalnim i fizičkim zdravljem, nasiljem i tinejdžerskim trudnoćama, već i sa globalnim zagrevanjem. Međutim, njihov važniji zaključak – da je nejednakost u primanjima loša ne samo za one koji su gubitnici, već i za društvo kao takvo – nije lako osporiti. „Moderna društva,“ tvrde oni, sve više će zavisiti od kreativnosti, prilagodljivosti, inventivnosti, informisanosti i fleksibilnosti zajednica koje su sposobne da reaguju velikodušno jedna prema drugoj i potrebama kada se one pojave. Ovo nisu karakteristike društva koje je u obavezi prema bogatima, u kome se ljudi osećaju nesigurno, već društva u kome su ljudi navikli da rade zajedno i poštuju jedni druge kao jednake.“

Američka ekonomija se trenutno bori da izađe iz teške recesije koja je rezultat krize iz 2008. Da li je kriza posledica nejednakosti u primanjima? Neki ekonomisti počinju da veruju da to jeste slučaj. Dejvid Mos iz Harvardske biznis škole sastavio je interesantan grafikon koji pokazuje kako krahovi banaka imaju tendenciju da koincidiraju sa periodima rasta nejednakosti u primanjima. „Teško mi je bilo da poverujem koliko se podaci slažu,“ izjavio je on za New York Times. Pol Krugman sa Prinstonskog univerziteta je na sličan način razmatrao mogućnost da je Veliko Raslojavanje pomoglo da dođe do recesije, tako što je gurnulo američku srednju klasu u prezaduživanje. Rast zaduživanja po domaćinstvu sledio je obrazac koji je bio neverovatno sličan rastu nejednakosti u primanjima. Raghuram G. Rajan, profesor biznis škole na Univerzitetu u Čikagu, pre nekog vremena izneo je stav na veb sajtu New Republic da je stav „pustite ih da jedu na kredit predstavljao mantru političkog establišmenta u godinama koje su prethodile krizi.“ Kristofer Braun, ekonomista sa državnog univerziteta u Arkanzasu, napisao je 2004. rad u kojem potvrđuje da „nejednakost može ozbiljno da uspori efektivnu potražnju.“ Po njegovom mišljenju, smanjivanje nejednakosti bi takođe smanjilo nivo zaduženosti potrošača. Danas, Braunov rad deluje gotovo proročki.

Pooštrena stranačka podeljenost u Vašingtonu i opadajuće poverenje u vladu dešava se iz više razloga (ovo drugo počelo je da se dešava i pre Velikog Raslojavanja). Ali, jedno je sigurno: rastuće razlike u primanjima između srednje klase i bogatih, između onih koji su do neke mere bogati i bogatih, čak i između bogatih i nepristojno bogatih, posebno otežavaju ponovno uspostavljanje duha e pluribus unum. Republikanci i demokrati se takmiče u tome ko će se vatrenije suprotstavlja eliti, dok se obe strane istovremeno bore da definišu šta znači „elita“. I u društvu sa više jednakosti, eliti bi se do neke mere zameralo. Ali ne verujem da bi suprotstavljanje eliti bilo organizacioni princip politike u onoj meri u kojoj je to slučaj danas.

Ponovo se vraćam na osećanje koje sam izrazio na početku ovog serijala: ne želim da živim u banana republici. Postoji razlog zašto su ranijih godina Amerikanci prezirali društva koja su oštro podeljena na privilegovane i jako siromašne. Ona su nam bila odvratna. Da li mi se čini ili danas u Americi čujemo sve manje kritike na račun ovakvih društava? Da nije Amerikancima postalo teže da u ovakvim raspravama održe potrebno osećanje moralne superiornosti?

Šta je idealna podela zarada u jednom društvu? Ne bih mogao da vam dam odgovor na ovo pitanje. Istorijski, mnogo je nevolja proisteklo iz previše detaljnog bavljenja ovim pitanjem. Ali jedno vam mogu reći: već predugo se krećemo pogrešnim putem.

 
Timothy Noah, Slate, 16.09.2010.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 13.11.2010.