U oktobru 2000. je trebalo da počne nešto novo – baš kao što u svakom prevratu nešto novo savladava nešto staro.

Ali predstavnici starog koji su u oktobru 2000. bili svrgnuti sa vlasti i sami su svega nekoliko godina pre toga obećali narodu nešto sasvim novo. I da će raskrstiti sa starim.

Ovo staro novo, što je Srbiji i Jugoslaviji bilo obećano osamdesetih godina, vrlo brzo se pokazalo kao nešto mnogo starije: starije od onoga sa čim su gospoda osamdesetih i devedesetih hteli da raskrste.

Koliko novo je bilo to novo zbog čega su ljudi u oktobru 2000. izašli na ulice? Da li je među njima postojao konsenzus o tome šta bi to novo trebalo da bude? Ili se konsenzus sastojao u tome da staro i dotadašnje više nije moglo da se podnese?

Danas se u Srbiji veoma mnogo priča i piše o istoriji i budućnosti. Predložio bih da danas ovde govorimo o starom i novom, iako smo na Fakultetu, a nijedan od ovih pojmova ne zvuči baš ozbiljno kao što je to slučaj sa nekim naučnim kategorijama.

Istorija je ono što sebi predstavljamo kao nešto što je prošlo. Vrlo brzo uviđamo da o starom ne znamo da li je zaista prošlo, dakle, da li je u pitanju istorija. Mnogi fenomeni u srpskom društvu pokazuju nam svakodnevno prisustvo starog – čak bih upotrebio i množinu: mnoge različite verzije starog.

Onako kako staro per se nije prošlo, tako ni budućnost nije per se nešto novo. Ona je prvo nešto novo u našim glavama, dok je koncipiramo programski i kada kažemo: ovo je ono što želimo! A kada je reč o konceptu političke budućnosti, moramo to da kažemo i javno. Jer su nam potrebni drugi koji će u našem konceptu prepoznati svoj i odobriti naš.

Zanimljivo je da predsednik Tadić, kada govori o „novoj Srbiji“, ne misli pre svega na programski definisano novo; on misli pre svega na Srbiju koja više nije stara, Srbiju koja je raskinula sa devedesetima. Kada se, po njegovom mišljenju, desio ovaj raskid? Oktobra 2000-te? Njegovim izborom za predsednika? Zvaničnim zahtevom za prijem u Evropsku uniju?

Ako sam pažljivo slušao i ispravno razumeo, onda se novo „nove Srbije“ sastoji u različitim metoda kojima Srbija danas sledi svoje ciljeve. Ukoliko je ovo tačno, onda to u stvari nisu novi ciljevi, novi program, niti nova vizija Srbije. To su stari ciljevi – koji su se odrekli rušilačkih metoda vlastodržaca iz devedesetih godina. Svima vam je poznata ova mantra iz zvaničnih govora vlade, da će se nova Srbija „isključivo diplomatskim i mirnim sredstvima boriti za svoju budućnost“.

U tome vidim dijagnozu neuspeha, kada danas govorimo o oktobru 2000. Mnogo toga je – kako mi u Nemačkoj kažemo – „ostalo po starom“. Novo se nije previše odnosilo na suštinu ove države i njenog društva. A gde se to suštinski novo i pojavilo, bilo je ubijeno. A nije se desilo samo ono jedno ubistvo Zorana Đinđića.

Stoga danas želim da postavim pitanje: gde bi novo, ali suštinski novo moglo da počne.

Budući da staro ne mora po svaku cenu biti i loše, skrenuću vam pažnju na jedan citat iz 1910. On potiče od Adolfa Losa, bečkog kulturnog kritičara i arhitekte koji je celo svoje delo posvetio borbi protiv kiča. U jednom od svojih eseja postavio je pitanje: „Šta očekujem od države?“ Na njega je odgovorio različitim primerima, poput: kada se vraćam sa posla kući, očekujem tramvaj koji funkcioniše. Kada stignem kući, očekujem struju, kako bih uveče imao svetla za čitanje. Ako imam decu, očekujem školu u kojoj će se ona obrazovati, a kada sam bolestan, očekujem bolnicu u kojoj ću biti dobro opskrbljen. Ovo nabrajanje očekivanja završava jasnim priznanjem: „A za svoju sreću ću se pobrinuti sam!“ – tj. svoju sreću ne očekujem od države, ona spada u domen moje lične odgovornosti.

Ne samo zato što se nalazimo na Fakultetu političkih nauka, usudio bih se da tvrdim kako istinski novo za Srbiju mora da počne od novog koncepta države. A novi koncept države nije zamisliv bez novog koncepta njenih građanki i građana.

Ako Losov argument pogledamo sa druge strane, autor nam u stvari kaže: uvek kada država građankama i građanima obećava sreću, kreće se ka polju za koje nije nadležna. I sve što država proizvodi na polju sreće zbog toga jeste nužno kič. Ovo ćete prepoznati po tome što sreća u Srbiji koju je država, tj. oni koji tokom poslednje decenije vladaju, obećavala, nije imala nikakve veze sa strujom, gasom, školama ili bolnicama. Sva obećana sreća je na ovaj ili onaj način imala veze sa nacijom. A na svakom srpskom vašaru naći ćete štandove na kojima možete kupiti odgovarajući kič.

Ako bismo državu pokušali da objasnimo shodno zahtevima arhitekte Adolfa Losa, pred nama bi se ukazala građevina u stilu Bauhausa, prostor koji je do svog najsitnijeg detalja osmišljen, u kome sve ima svoju funkciju. A država dobija legitimitet kroz svoju upotrebljivost. Nacija kao takva, pak, nije zainteresovana da ispunjava neku funkciju. U Jugoistočnoj Evropi, ali i na mnogim drugim mestima, ono za šta je zainteresovana nacija obično se definiše kao „identitet“.

Malo ko može precizno da objasni šta znači ta reč koja se tako često koristi. U svakom slučaju identitet nema veze ni sa strujom, ni sa gasom, niti sa školama, ulicama ili bolnicama. Ko god pokuša da objasni šta znači identitet, pribegava upotrebi prideva. Identitet stoga znači biti onakav ili ovakav, ovako ili onako se ponašati, što ujedno znači razlikovati se od drugoga. Identitet time postaje skup prideva naspram kojih država treba da postoji kao skup funkcija i obaveza.

Identitet je obećanje sreće, a „jedino“ što država može da obeća jeste sloboda. Sloboda je potrebna da bi se lična sreća mogla ostvariti. Otuda u američkom ustavu stoji „Pursuit od Happines“ – ne sreća, već sloboda da se ona ostvari.

Stoga je logično da se mora žrtvovati upravo sloboda kada se iz državne perspektive govori o sreći. Jer kada država sebi daje za pravo da svakom pojedincu oduzme ličnu odgovornost za ostvarenje svoje sreće, ona mu mora oduzmeti i pravo glasa. Država sebi dozvoljava da ispunjava ono što ne može da ispuni – to može da ostvari samo svako pojedinačno. A tim i takvim nastojanjem država prikriva svoj propust u obezbeđivanju struje, vode, škola i bolnica. Zbog toga obećanje lične sreće jedne države nije ništa drugo do „opijum za narod“.

Kiča ima svuda: u muzici, vizuelnim umetnostima (koje više i nisu umetnost ukoliko su kič), pa i u jeziku. Republika Srbija je država. „Republika Srpska“ pak je jezički kič, jer res publika pretvara u res privata, utoliko što pokušava da se definiše preko etničkog identiteta svojih stanovnika. Tako je „Nemačka Demokratska Republika“ predstavljala jezički kič, a u svom drugom pridevu koji joj je bio pridavan, ona je zasigurno bila otvorena laž. Jer država je imenica koja ne traži pridev koji će je bliže odrediti. Svaka zemlja ima svoje ime, a država svoj administrativni naziv. Stoga Rzeczpospolita Polska na nemački prevodimo kao Republika Poljska, a Magyar Köztársaság kao Republika Mađarska, jer se ni u jednom ni u drugom slučaju ne radi o specifično poljskoj odnosno mađarskoj republici. I to ima svoj razlog.

Politički kič i opijum počinju pridevima. Suma svih prideva određuje njihov kvalitet. Svi ti pridevi skupa imaju jednu zajedničku osobinu: da tvore kolektiv. A kolektiv, opet, identitet jedne nacije. Kolektiv nacije, zatim, obećava sreću. No sreća koju obećava nacija nije sreća građanki i građana. To je sreća po cenu slobode. Sreća dece koja navodno pate odvojena od majčinskog skuta i ognjišta. Argentina ili SAD su primeri koji nam pokazuju da su se još pre pronalaska nacije, milioni ljudi iz Evrope odvojili od majčinog skuta i ognjišta da bi negde drugde postali građani i našli svoju sreću.

Dozvolite mi da dan posle „dana nemačkog ujedinjenja“ kažem sledeće:

Da, mnogo je patosa izgovoreno u danima proslave nemačkog ujedinjenja. Mnogo toga što bi Adolf Los nazvao političkim kičem. Povodom ovoga bih naveo i onu poznatu rečenicu Vilija Branta da „se sada spaja ono što pripada jedno drugom“ – a što se odnosilo na nemačku naciju i novu zajedničku državu. S tim što je Brant mudro napravio razliku: da dva dela nacije zaista pripadaju jedan drugome, ali da to nije automatski i garancija za njihovo srastanje u jedinstvenu državu.

Mnogi zapadnonemački cinici tada su arogantno zaključili da istočni deo Nemačke ne želi slobodu nego banane i Majorku. Na Zapadu su ljudi tada bili prosto razočarani tim takozvanim pragmatizmom, banalnim i potrošački orijentisanim motivima istočnih Nemaca. No, njihova greška sastojala se u tome što su poredili banane i slobodu. Majorka je za istočne Nemce bila sinonim za slobodu, a ne deo sreće koju su priželjkivali. Država im je četrdeset godina uskraćivala tu slobodu – a nova država im je slobodu omogućila. Bez Majorke, a samo zbog ujedinjenja, ta nova država ne bi bila toliko privlačna.

Da li su mnogi koji su imali tu slobodu potražili svoju sreću, i da li su je našli, to vam ne mogu reći. No ono što vam mogu reći jeste da je prosečni životni vek bivših istočnih Nemaca produžen za šest godina. A to ima veze i sa jednim i sa drugim: i sa slobodom i sa srećom. To nam pokazuje šta zaista znači kada država dobro funkcioniše. A to od sveg srca želim i Srbiji.

 
Obraćanje na skupu o Petom oktobru na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Prevela sa nemačkog Paola Petrič

Peščanik.net, 17.10.2010.