Slučaj Leskovac nemoguće je posmatrati odvojeno od slučaja Topčider, a slučajeve Topčider i Leskovac od skrivanja Ratka Mladića.

Za razliku od slučaja Topčider, u slučaju Leskovac nazire se direktna veza između visokih službenika Vojske Srbije sa smrću trojice vojnika. Radi se o aktuelnom zameniku načelnika generalštaba VS Mladenu Ćirkoviću, koji je u periodu kada su sva trojica stradali bio komandant Prištinskog korpusa kome su organizaciono pripadali. Porodice ubijenih vojnika dovode ga u vezu sa nasilnim nerazjašnjenim smrtima svoje dece na više načina. Otac vojnika Srđana Ivanovića, koji se navodno predozirao zadnjeg dana svog vojnog roka, Miodrag Ivanović, tvrdi da je njegov sin vozio Ratka Mladića i generala Mladena Ćirkovića u okviru svojih redovnih vojnih dužnosti. Ovaj navod, koji je i CEAS više puta ponavljao, niko nikada nije demantovao. Takođe, niko od nadležnih državnih organa nikada oca Ivanovića nije saslušao. Prema našim saznanjima ni Srđanove kolege iz jedinice nisu saslušavane o nizu okolnosti o kojima bi morali biti saslušani. Koliko znamo ni istrage o skrivanju Ratka Mladića iz nekog razloga ne idu u ovom pravcu. Otac pokojnog Radomana Žarkovića tvrdi da je njegov sin ubijen zato što je shvatio šta se desilo pokojnom Srđanu. Radoman je inače na telu pored prostrelnih rana imao i oko dvadeset drugih rana nanešenih tupim predmetima, neke je fizički bilo nemoguće naneti sam sebi, za koje nikad nije utvrđeno kako su mu i zašto nanešene, a tvrdi se da je izvršio samoubistvo. Treći nastradali vojnik iz slučaja Leskovac, Dragan Kostić, u ustima je imao zemlju mada je nađen mrtav u spavaonici, a na telu povrede koje nisu nanete samo vatrenim oružijem. Njegovim roditeljima general Ćirković je rekao da su „pojedini oficiri direktno krivi za njegovu smrt.“

CEAS smatra da je problem sa slučajem Topčider i delom sa slučajem Leskovac (porodica Ivanović ima posebnog pravnog zastupnika), i to što su pravni zastupnici porodica advokatske kancelarije Batić i Savić. Advokat Vladan Batić je istovremeno i aktivni predsednik DHSS, stranke koja sa DS ima ugovor o posebnim odnosima. Kancelarija Batić u javnosti više forsira slučaj Topčider nego slučaj Leskovac, što potvrđuje CEAS-ovu tezu da postoji načelni dogovor sa državom da se prizna da je u slučaju Topčider u pitanju ubistvo, ali ne i da se ikada istraži ko je počinilac, a u slučaju Leskovac ni to. Indikativno je i to da je sudija okružnog suda u Leskovcu Mihajlo Petrović, koji je vodio slučaj Srđana Ivanovića, u kome se spominje i general Ćirković, aktuelni načelnik GŠ VS, prošao nedavni reizbor sudija.

Za razliku od Dade Vujasinović ili Pantića i Ćuruvije koji iza sebe imaju bar kolege koji ne dopuštaju da njihova ubistva ostanu nerazjašnjena, za razliku od Stambolića, pa i Đinđića, ovi momci iza sebe nemaju esnaf, kolege ili prijatelje koji bi koordinisanom i upornom akcijom njihove slučajeve održavali u fokusu javnosti.

U prilogu je deo ovogodišnjeg Izveštaja CEAS o spomenutim predmetima koji su sastavili Jelena Milić i Dragoljub Todorović, čija će integralna verzija uskoro biti objavljena. Na osnovu onoga što smo izneli u prethodnom Izveštaju i na osnovu novih činjenica, smatramo da se i slučaj Leskovac mora tretirati kao deo istog velikog zločina o kome sa tako puno argumenata govori advokat Srđa Popović, te da slučajevi Topčider i Leskovac moraju da pređu u nadležnost Tužilaštva za ratne zločine.


Prilog – Deo izveštaja o slučajevima Topčider i Leskovac, 2010.

Podsećamo da je u slučaju Topčider odbijen zahtev Tužilaštva za dopunsko veštačenje. Naime, Tužilaštvo smatra da ima dovoljno dokaza koji potvrđuju da su gardisti ubijeni, a ne da su izvršili ubistvo i samoubistvo. U nastavku istrage trebalo je istraživati okolnosti pod kojima su ubijeni kao i ko je to uradio. Međutim, po našim saznanjima i po informacijama koje smo dobili od pravnih zastupnika porodica u postupku, sudija Lazarević u poslednjih godinu dana nije preduzeo ni jednu istražnu radnju. Zamenik tužioca koji je radio na ovom predmetu, nije ponovo izabran na tu funkciju, tako da nije poznato kod kog se tužioca predmet sada nalazi. U procesu reizobra u okviru reformi pravosuđa nije prošao istražni sudija Vuk Tufegdžić koji je svojim postupanjem najviše zaustavio blagovremeno postupanje u istražnom postupku. Pored njega, reizbor nije prošao ni tužilac Stojev, što su pozitivne nove okolnosti.

Ni u slučaju Leskovac u poslednjih godinu dana nije preduzeta ni jedna istražna radnja za rešavanje sumnjivih smrti vojnika Kostića, Žarkovića i Ivanovića. U slučaju Kostić, bilo je neophodno ispitati sudske veštake koji su obavili ekshumaciju, i to na čitav niz spornih pitanja iz zapisnika o ekshumaciji koja nisu raspravljena. Pre svega nije raspravljeno pitanje o prirodi i poreklu povreda koje nisu nanete vatrenim oružjem, a koje je pokojni Kostić imao. Takođe nije raspravljeno pitanje o udaljenosti pucanja u pokojnog iz vatrenog oružja, što je konstatovano u zapisnicima, a takođe ni pitanje da li je posle povređivanja telo Kostića pomerano, kao ni ono o razmeri povreda na telu i tragova projektila na odeći. Ovaj predmet je vodio istražni sudija Vojnog suda u Nišu Ivan Dimić. U međuvremenu, vojni sudovi su rasformirani, pa je naredbu za ekshumaciju dao sudija okružnog suda u Leskovcu, Nebojša Stojičić. Sudija Stojičić nije izabran prilikom reizbora u reformi pravosuđa, što je pozitivna okolnost, ali nije poznato kod kog se sudije predmet trenutno nalazi.

U slučaju Radomana Žarkovića iz obdukcionog nalza se vidi da je on zadobio ozbiljne povrede ruku i nogu nanete dejstvom tupine mehaničkog oružija koje nisu u direktnoj vezi sa neposrednim uzrokom smrti. Tokom istrage bilo je neophodno utvrditi poreklo, vrstu i način nanošenja tih povreda, što se moglo utvrditi saslušanjem stručnjaka koji su obavili obdukciju, a eventulno se moglo pristupiti i ekshumaciji. Bez obzira što te povrede po nalazu obducenta nisu u neposrednoj vezi sa uzrokom smrti vojnika Žarkovića, neophodno je raspraviti sva sporna pitanja u vezi s tim povredama, jer je moguće da su one prethodile upotrebi vatrenog oružja. Ovaj predmet vodio je istražni sudija Okružnog suda u Nišu Radomir Mladenović. Imajući u vidu propuste tokom istrage, činjenica da Mladenović nije reizabran daje nadu da će neki drugi istražni sudija pokrenuti ovaj premdet sa mrtve tačke. Nažalost, ni u ovom slučaju se ne zna kod kog istražnog sudije se predmet trenutno nalazi.

U slučaju vojnika Srđana Ivanovića, takođe je trebalo saslušati lekare koji su obavili obdukciju, s obzirom da se mora utvrditi sa kojom je supstancom i sa kojom količinom se vojnik otrovao. Zvaničana verzija je da je Ivanović preminuo usled prekomerne upotrebe droge. Takođe, trebalo je ispitati okolnosti o ranijim životim navikama vojnika Ivanovića, s obzirom da je bio vojnik prve kategorije i da je vozio starešine. Zbog toga je bilo neophodno ustanoviti da li je Ivanović ranije imao sklonost ka alkoholu i drogi, da li ih je konzumirao tokom služenja vojnog roka. Tokom istrage nijedna od navedenih okolnosti nije raspravljena. Predmet se nalazi kod istražnog sudije okružnog suda u Leskovcu Mihajla Petrovića koji je prošao reizbor. Ovo je iznenađujuća i indikativna negativna okolnost na koju ukazujemo posebnu pažnju.

Da bi se započeo postupak pred međunarodnim pravosudnim institucijama, to jest pred sudom u Strazburu, neophodno je, pre svega, da budu iscrpljeni svi pravni lekovi pred domaćim pravosudnim institucijama, uključujući tu i ustavnu žalbu USS koja predstavlja poslednji pravni lek pred domaćim sudovima. Ti uslovi ni u jednom od ovih slučajeva nisu ispunjeni, jer domaći pravosudni organi ne postupaju po propisanoj zakonskoj proceduri. Međutim, drugi razlog za podnošenje tužbe međunarodnim pravnim institucijama može biti činjenica da procesuirani slučajevi nisu rešeni u razumnom roku. Nijedan od slučajeva koje smo analizirali nije rešen u razumnom roku.

 
Peščanik.net, 23.11.2010.