Slučaj Sretena Ugričića je veliki. Granica je pređena. Izbačen je iz službe čovek velikih kvaliteta i velikih rezultata, filozof, pisac, intelektualac i upravnik Narodne biblioteke Srbije. Čovek koji je radeći svoj posao unapredio jednu važnu nacionalnu instituciju do evropskog i preko evropskog nivoa. Ugričića je na mesto upravnika postavio Zoran Đinđić, očigledno ne po partijskoj liniji (kako na žalost misli Olja Bećković u sinoćnoj emisiji Utisak nedelje, u kojoj je pokazala da ništa nije razumela), nego po onoj po kojoj bi svi upravnici trebalo da rade: kreativno i pedantno unapređujući instituciju za koju su zaduženje prihvatili. Više je od simbolike to da takvog čoveka trpa u zatvor i izbacuje iz službe Ivica Dačić. Portparol i desna ruka Slobodana Miloševića. Ali to je samo simbolika, ili putokaz, kako da razumemo stvarnost. A ona je mnogo gora, zato što se sa Sretenom Ugričićem nije obračunao simbol bivšeg režima, nego stvarni vođa današnje Srbije, Boris Tadić. On se obračunao i sa Đinđićem i sa Sretenom Ugičićem. Ne znam da li je svestan da je time prešao onu granicu koju nije smeo da pređe. To će ga koštati. Objavio je rat društvu. Ono nema kud nego da mu uzvrati borbom, za koju smo verovali da je završena padom zločinačkog režima Slobodana Miloševića. E, ta granica je pređena, da to ustanovimo, kao početnu dijagnozu. Neće mu proći Sreten Ugričić. I makar koliko se Borisu Tadiću čini da je bitku već dobio, ona se jednostavno ne može dobiti. Što više takvih bitaka vodi, to mu je kraj bliži.

Jer kad se društvo pokrene, ono će koristiti ne samo bele listiće, nego i mnogo jača sredstva. U pitanju su stare muke ovog društva. Generacije su stradale u toj borbi – za slobodnu reč. A eto, opet se pojavio vladar koji bi da bude vrhovni arbitar. Ako mu ovo odćutimo, i pustimo Borisu Tadiću da mu prođe izbacivanje iz službe jednog od najboljih ljudi koje Srbija ima, onda su svi naši životi ugroženi. Neka se ne zavarava da je ta Srbija pokopana i pobeđena. To što on hoće prosto ne može. I on to zna, ali da ga ipak podsetim. Ne možemo ga pustiti, jer je sledeće pitanje – ko će sutra doći na red.

Slučaj Sretena Ugričića mi je postao jasan tek pošto sam čula šta je on imao da kaže. Zaista se nije razumelo u čemu je problem, a još manje zašto je on smenjen i ko ga je smenio. U ovom sukobu leži suštinska stvar: radi se o dva potpuno različita pogleda na svet. Za jedan ne postoji istina koja je unapred data, jer se takav svet davno raspao. On je postojao onda kada je u društvenim stvarima, u svetu ljudi, postojao jedan i apsolutni interpretator istine. A zna se ko to može biti. Takav interpretator može biti samo bog. Srednjevekovni, božiji poredak se raspao i povukao u crkve i manastire. Od tada, u društvenim stvarima nije više glavno pitanje – šta je istina, nego ko odlučuje, kako se odlučuje i šta su posledice donetih odluka. Pa ipak, drugi pogled na svet – zatvoren za interpretaciju – ne odustaje, nego uvek iznova oblači božiju odeždu. U liku lične vladavine, koja nema više nikakav legitimitet, ti nebeski vladari ne uspevaju ništa da urade u ovostranom, u našem svetu, nego ga neštedimice i neodgovorno uništavaju, ostavljajući ga u ruševinama, i to ne samo onim materijalnim, nimalo nevažnim, nego idu i preko toga: ubiti i svaku mogućnost života bez njihove “božije” vladavine, pa i sećanje da možemo bolje. Sreten Ugričić ne prihvata taj zatvoreni svet. On u svojim radovima traži otvoreni horizont interpretacije. Traži odgovornost za posledice i ne prihvata vlast nad uverenjima, kritikujući ono nemoguće, na čemu se zasniva porobljavajuća ideologija srpstva. Baš tako, i sve veoma jasno.

Ja sam tako razumela pogled na svet Sretena Ugričića. Onaj koji je rešio da naš mozak i zdrav razum okupira već poznatim sredstvima zatvaranja alternativa, nije se slučajno nameračio da mu čista meta, a naizgled i iz čistog mira, postane Sreten Ugričić. On je nepogrešivo detektovan. To se vidi i po tome što se svi ti silni novinari koji se ponašaju kao policijski istražitelji, prave da ne znaju o čemu je reč. Njima nije ubedljiva odbrana koju je u svoje ime izrekao Sreten Ugričić. Oni uglas viču – a šta piše a šta piše. A Sreten Ugričić smatra da on prvo treba da pročita šta piše da bi to znao, i ne pristaje da mu neko ponudi već interpretirani tekst. I to je sve što hoće. On insistira na tome da je potpis na peticiju stavio zato što je tekst Nikolaidisa morao biti prvo objavljen u celini, dakle pre hajke, tj. pre nego što je doneta odluka o tome šta u tom tekstu piše. Prvo nam dozvoli da pročitamo sami tekst, svako za sebe, pre nego što vlast pokrene kampanju okupacije mozga, čije važenje ne prolazi, jer traje već 600 godina. Sreten Ugričić je digao glas protiv toga da se “istina” nameće kao gotova stvar, samo zato što neko ima moć interpretacije, pa može i da otvori medijsku hajku protiv potpisivača peticije koja je upravo to tražila – slobodu interpretacije. To je metodski bitno, jer kao na dlanu pokazuje u kom svetu mi živimo. Pošto je istina prethodno monopolizovana, kao da sâm bog u našim stvarima odlučuje, onda je ispalo da je Sreten Ugričić smenjen zato što podržava terorizam, i to terorizam koji dolazi iz neprijateljske države Crne Gore, i to ne kao običan čovek, već kao državni funkcioner! U slučaju Sretena Ugričića onda nemamo posla samo s nekim generalno terorističkim opredeljenjem, nego sa opredeljenjem za konkretni akt terorizma protiv njegove države i njenih najviših funkcionera, koji je trebalo da budu likvidirani u konkretnom, planiranom atentatu. A ti isti, za čiju se likvidaciju založio, postavili su ga na državnu funkciju (a nisu oni nego Đinđić), pa šta onda hoće, mora ekspresno mutna Marica da ga odnese, sve dok kao “srpski funkcioner” ne nauči srpsku teoriju vladanja.

A nije sva priča ni u tome, ima još jedna, ona pozadinska, koja je prećutana, i o kojoj ne sme da se govori. Sav taj pozadinski mulj mora da plati Sreten Ugričić. Mora da plati ceh izmišljenog atentata na srpsko rukovodstvo i pokrije infantilne fantazije službe bezbednosti, na čije se budalaštine oslanja Tadić u izbornoj kampanji. Apsurd je nad apsurdima da se nepostojeći, izmišljeni atentat brani teroristima kojih u onoj sportskoj sali u Banja Luci nije bilo, nego su identifikovani kao potpisnici jedne peticije za slobodu mišljenja. Pošto peticije po pravilu potpisuju nekakvi slobodni umetnici, onda su se iskalili na Sretenu Ugričiću, da on plati za njihove zloupotrebe državne službe u najniže politikantske svrhe. Pri tom se koristi vlada, takođe nepostojeća i zloupotrebljena institucija, koja se “sastaje” na fantomskim telefonskim sednicama, a da ni narod ni političari ne pitaju kako je to moguće i ko vodi takvu vladu, bez živih ljudi, nego rade samo žice. Ova afera prikriva glavnog okupatora. Jer se ni ovog puta nije postavilo pitanje ko u stvari odlučuje i kako se u Srbiji donose odluke, da li su one legalne, ako ih ne vrši vlada, nego predsednik republike. U onoj sinoćnoj emisiji rekoše da se ne pravimo ludi da je Dačić doneo odluku o Ugričiću, jer svi znamo da je odluku o izbacivanju iz službe doneo Tadić. To kažu, ali se ne pitaju u čemu je onda krivica Ugričića, ako u Srbiji postoji jedna sve okrutnija lična vlast, koja gazi ustav i progoni ljude krijući se iza vlade i iza svih institucija – predsednik republike, imenom i prezimenom. I kako to da se u takvim poslovima kao što je uzurpacija vlasti, on s Miloševićevim kadrovima najbolje razume.

Peščanik.net, 23.01.2012.

SLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)