Aldo Feroce, Soccer all over the world goo.gl/aJWqUs

 
Još jedna zavera protiv Srba, dvostruki aršini Evropske unije, nova nepravda prema Srbiji… Na to se svode reakcije i komentari posle kazni koje je Evropska fudbalska federacija izrekla Srbiji i Albaniji zbog „akcidenta“ tokom utakmice (ne)odigrane pre desetak dana u Beogradu. Nema praktično ni novinskog naslova ni izjave fudbalskih, državnih i ostalih zvaničnika koji bi imali drugačiji smisao.

A u stvari, presuda evropskih fudbalskih organa je sasvim dobra. Albanija je kažnjena gubitkom utakmice „službenim rezultatom“ 0:3 zato što njeni igrači nisu izašli na teren posle prekida iako je delegat to tražio. Srbija je, pak, kažnjena tako što su joj oduzeta tri boda i što će dve naredne utakmice na domaćem terenu igrati bez publike zato što nije sprečila nerede na stadionu. Obe reprezentacije su još, preciznosti radi, kažnjene sa po 100.000 evra, ali to i nije toliko bitno. Dakle, obe zemlje su kažnjene zbog prekršaja koje su učinile.

U Srbiji se sad svi bave tom navodnom sudijskom nepravdom, a niko ne postavlja pitanje, koje je zapravo trebalo postaviti odmah posle utakmice, kako se uopšte desilo da navijači uđu na teren. Ne radi se ovde izgleda samo o sportskoj ostrašćenosti i nesposobnosti da se vidi trn u sopstvenom oku. I tadašnje i sadašnje reakcije predstavljaju prosto „paradigmatičan“ primer kako se u Srbiji ne razumeju neke jednostavne i osnovne stvari. Jedna od tih stvari je – čemu služi država?

Možda to nama deluje neverovatno, ali država pre svega služi da održava javni red i mir. To je njen temeljni zadatak – da čuva, „garantuje“, sigurnost svojih građana. A i tuđih, kada u našu državu dođu. Na svakom (javnom) mestu, pa i na sportskim priredbama, tj. naročito na (fudbalskom) stadionu. U konkretnom slučaju to znači da snage reda i zakona treba da obezbede da publika ne utrči na teren. A pogotovo da ne bije – mislimo na publiku, ne na policiju –neprijateljske igrače. Šalimo se naravno; ne neprijateljske, nego igrače protivničke (suparničke) ekipe. To nije težak zadatak, ni sa profesonalne ni sa bilo koje druge tačke gledišta.

Niko (pogotovo od zvaničnika) nije, međutim, do sada postavio pitanje: zašto je navijačima dozvoljeno da utrče na teren. Dakle, da se ispita: da li je bilo dovoljno policajaca, ko je bio zadužen za brigu o bezbednosti na stadionu, ko mu je dao uputstva i kakva, da li su ta uputstva bila edakvatna… i to od poslednjeg redara na stadionu do, ako treba (a, izgleda, treba) ministra policije. Jer, to što se desilo na tom stadionu tog utorka pokazuje ili totalno neznanje ili potpunu neodgovornost ili kardinalnu nebrigu ili sve to zajedno. Šetnja onog Bogdanova po terenu to belodano dokazuje. Kad se to ima u vidu, kazna izrečena Srbiji i nije bila tako oštra.

Sve u svemu, fudbalska reprezentacija Srbije će zbog toga platiti visoku cenu. Ali i cela Srbiju i svaki njen građanin pojedinačno. Jer, građani Srbije plaćaju porez da bi policija radila svoj posao, odnosno da bi država funkcionisala kako treba. To jest, da bi njome vladale snage reda i zakona, a ne snage haosa i bezumlja. Ili između njih u Srbiji i nema neke razlike.

 
Peščanik.net, 26.10.2014.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)