Nacionalizam ispod tanke korice pristojnosti

 
Izveštavajući o događajima iz Bosne, javni servis Srbije je rekao da su protesti u Bosni posledica nezadovoljstva situacijom u federaciji, implicitno tvrdeći da su građani zadovoljni u republici Srpskoj. Dakle, da nije javnog servisa ne bi ni znao da se graničimo sa pravim pravcatim primerom privrednog i istorijskog presedana koji bi tek pokazao šta sve može i zna, da mu u Dejtonu nisu okačene bukagije u vidu Federacije. RTS ni ne pokušava da sakrije seirenje nad događajima u Bosni.

Ono što jest najzanimljivije je što je na videlo izašlo koliko je slabo nacionalizam naših predvodnika zamaskiran. Na prvi mig svi su se redom bacili u etničko samozadovoljavanje, masturbaciju Velike Srbije i vlažne snove o drang nach Bosnien. Vučić je promptno otrčao na izvor novog medijskog spina, dakle na sastanak sa premijerom Republike Srpske, a ovaj sa svoje strane demonstrira svu stihijsku snagu nacionalizma kao ideologije: nacionalizam je droga koja je sposobna da vas drži toliko daleko od stvarnosti i pod narkozom pa je Dodik ubeđen da su protesti počeli ne bi li se uništila Republika Srpska. Templari su skovali plan za rušenje poslednjeg bedema srpstva i po mišljenju Dragomira Anđelkovića i Đorđa Vukadinovića. Nešto slično, usput, je izjavio i “levičar” Ivica Dačić. Ali stvarno, koliko možete da građane smatrate retardiranim pa da im slažete ovakve gluposti?

Dok društvena situacija u Bosni još od kraja rata u zdrav mozak siluje građane Bosne, na koji način je sad počela da siluje i nas u Srbiji? Predizborna kampanja, očajnička potreba da se nečim, bilo čim, zauzmu vreme na ekranima i crne rupe tamo gde bi trebalo da stoje političke vizije u glavama ovdašnjih vlastodržaca svakako kumuju ovom najnovijem silovanju inteligencije. Nacionalistički kancer je pokazao da je metastazirao[1] tek u glavama srpske političke elite.

Međutim, pored toga što razobličava političku elitu Srbije, događaji u Bosni razobličavaju i temeljno nerazumevanje društvene situacije na Balkanu, dakle i u Srbiji, nerazumevanje koje je obeležje ne samo srpske, već svake političke elite na teritoriji bivše Jugoslavije. Ni trunke shvatanja da glavni uzroci povremenih nereda nisu etničke i nacionalne prirode već socijalne i, da tako kažem, sirotinjske prirode.

Ovi protesti u Bosni, da podsetim, nisu prvi. Proletos su bili protesti u Sarajevu, građani su tražili elementarno pravo, pravo da putuju i da im to pravo ne osujete razna etnička izmotavanja i izmišljanja. Držali su oni, tako, danima zarobljene parlamentarce, a onda su došli specijalci iz Republike Srpske, razbucali zle roditelje i njihovu decu i oslobodili njihove uboge taoce. (Domaći mediji, udvorički se uvlačeći polu-inteligenciji etničke samozaljubljenosti, nisu krili zadovoljstvo što su ti specijalci baš iz Republike Srpske i što su baš oni, i to u Sarajevu, mlatili protestante. Pretpostavljam da su paravojske Republike Srpske za vreme rata usavršile tehnike terora nad civilima do zuba naoružanim cuclama. Eno, u Tomašici, Srebrenici i širom Bosne, možemo videti rezultate njihovih pokaznih vežbi.) Sve tri političke elite (a to je mnogo političkih elita i za daleko veću i uspešniju državu, kamoli za Bosnu) su tada nazdravile zajedničkom uspehu u ratu protiv sopstvenih građana i ostale u uverenju da će svaka buduća pobuna dosadne građanske gamadi biti ugušena na sličan, lak način.

Mislili su oni to tako, celih nekoliko meseci, a onda je bes eksplodirao na drugom mestu i više se obuzdati ne može. A da bi se razumeo uzrok besa, moraju se prvo zaboraviti Dodikove fantazije u kojima se sve(t) vrti oko njega i njegove etničke prćije. Seme haosa posađeno je onda kada je posađeno seme sadašnje neodgovorne političke elite, dakle onda kada je proizveden rat. Sejači zla su bili generali i nacionalne mesije devedesetih, u slučaju Srba, Mladić i Karadžić, treći i četvrti jahač balkanske apokalipse. Žeteoci su bile političke elite koje su od kraja rata na ovamo upropastili političku sferu tako što su je ispunili sadržajem etničkih septičkih jama i koji su preostalo društveno bogatstvo ispoklanjali partijskim ortacima. Sadašnje političke elite, nakon što su za trenutak pomislile da se i dalje nalaze u tranzicionoj i postratnoj (svakako politikantskoj) belle epoque i da će moći jednostavno da nastave kao i prethodnici, sada će morati da pojedu sve što su prethodnici zasejali, pobrali, poždrali, svarili i znate već šta se radi posle varenja.

Kako su sve političke elite na tlu bivše Jugoslavije svoje karijere izgradile na nacionalizmu, antijugoslovenstvu i konzervativizmu (i u društvenom i u ekonomskom smislu)[2] , i kako su sve obeležene istom neodgovornošću i otklonom od stvarnosti, građane u svakoj od novonastalih država povezuje daleko više stvari no što ih razdvaja. Scenario koji vidimo u Bosni, gledaćemo i u Srbiji, Hrvatskoj i ostalim državama.

Revolucije su zapravo, arapska ulica nas je to naučila, iznenađenja koja nam spremi istorija.

 
Peščanik.net, 11.02.2014.

———–    

  1. Pa zamislite: oni smatraju da vaša pripadnost definiše čak i odnos prema protestima koji očigledno imaju socijalni karakter.
  2. Da ne bude zabune: liberalizacija tržišta je konzervativna politika.