Postoje dvije veoma oprečne koncepcije riječi “plan”, ili ideje plana, iako se te dvije koncepcije isprepliću i možemo neosjetno prelaziti s jedne na drugu. Teološkim planom nazivamo svaku organizaciju koja dolazi odozgo i koja se poziva na transcendenciju, pa i skrivenu: namjera u duhu boga, ali također i evolucija u pretpostavljenim dubinama prirode ili organizacija vlasti u društvu. Takav plan može biti strukturalan ili genetički, ili oboje istovremeno, i odnosi se uvijek na forme i njihov razvoj, na subjekte i njihovo formiranje. Razvoj formi i formiranje subjekata: to je bitni karakter prve vrste plana. Prema tome, ovdje je uvijek posrijedi plan transcendencije koji upravlja i formama i subjektima, koji uvijek ostaje skriven, koji se nikada ne nadaje, kojega treba odgonetnuti, inducirati i izvesti počevši od onoga što nam je dano. On vazda raspolaže jednom dimenzijom više, implicira vazda jednu dodatnu dimenziju od dimenzije onoga što nam je dano: na primjer, plan muzičke kompozicije koji nikada ne možemo čuti po sebi, ali koji se daje čuti i izvodiv je iz onoga što se čuje. Tome nasuprot, imanentan plan ne raspolaže dodatnom dimenzijom: i sam se proces komponiranja treba čuti, treba biti obilježen i imanentan onome što nam je dano. Djelo mora označiti desetinku i stotinku sekunde: to pravilo danas slijede muzičari kad formu podređuju odnosima brzine između zvučnih jedinica i dinamičnih afektivnih naboja. Isto se može reći i za književnost: nije važno pisati brzo ili sporo, nego je bitno da samo pisanje nastane iz brzina i sporosti. Goethe se suprotstavlja Kleistu, Hegel se suprotstavlja Hölderlinu, jer se i Goethe i Hegel drže plana čija je osnova razvoj formi i formiranje, odgajanje subjekata i karaktera. Suprotno tome, kod Kleista i Hölderlina sve se svodi samo na brzine i sporosti, na ustaljene katatonije i ubrzane pokrete, ne na ne-subjektivne afekte. Kleist i Hölderlin pravi su spinozisti, što se ne može reći za Goethea i Hegela.

Te su dvije vrste plana uvijek izmiješane: jedan se od drugoga otima, jedan drugoga održava, jedan se prihvaća, ali se i drugi zadržava. Ipak, postoji velika razlika, ekonomska, politička i umjetnička, između transcendentnog plana organizacije, koji se bavi razvojem formi i formiranjem subjekata, s jedne strane, i imanentnog plana konzistencije, koji se zasniva na brzini i sporosti, neovisno o formama i na distribuciji afekata, neovisno o subjektima, s druge strane. Dakle, to nije ista muzika, nije ista politika, nije ista filozofija. Svako treba konstruirati svoj imanentni plan, brzinu i afekt, svako može zasnovati plan i živjeti u skladu s njime, neovisno je li posrijedi pojedinac ili skupina, to je plan koji se konstruira dio po dio. Smatram da ima puno spinozizma u savremenoj književnosti, u savremenoj muzici, u savremenim pokretima, mnogo više nego u savremenoj filozofiji. Istinski su spinozisti muzičari, književnici (Lawrence, Virginia Woolf, Whitman, Kerouac, neki engleski i američki književnici oduvijek su bili rođeni spinozisti, spinozisti po prirodi). Spinozistima postajemo, a da toga ni sami nismo svjesni, stižemo do sredine i to je doista Spinozino jedinstveno mjesto u filozofiji: konstrukcija imanentnog plana, koji čine brzine, sporosti i afekti.

Dok sam proučavao Spinozina djela, činilo mi se da Etika ima dvostruku kompoziciju. Nije tačno reći da mnoštvena (multiple) knjiga, ideja mnoštvene knjige karakterizira modernu književnost. Moderna književnost zacijelo ima svoja posebna obilježja, ali ona ne obuhvaćaju mnoštvenu knjigu, koja je postojala oduvijek, otkako postoji knjiga. Ipak, Etika se sastoji od geometrijski poredanih definicija, postulata, aksioma, poučaka (propozicija), dokaza (demonstracija), dodataka (corollaires: izvedeni stavovi) i primjedbi (scolies). Prema mojem mišljenju, primjedbe su veoma posebne: nisu posrijedi dodaci teoremima i dokazima, nego drukčije verzije cjeline. Primjedbe upućuju opet na primjedbe i konstituiraju drugu verziju Etike: čini se kao da je Etika bila pisana istodobno na dvije ravni: na jednoj kao kontinuirano ulančavanje propozicija (poučaka) i demonstracija (dokaza), a na drugoj kao isprekidani i nepredvidljivi lanac primjedbi. U tom bi slučaju Etika dakle bila knjigom koja sadrži dvije sasma različite brzine čitanja, ovisno o ulančavanju poučaka ili lancu primjedbi. To se odnosi i na sasma različitu distribuciju afekata u ova dva slučaja: primjedbe se bave mnogo strastvenijim i ostenzivnijim afektima. Zbog tih varijacija brzine i distribucije afekata javlja se problem: “Kako čitati Etiku?”. Pomalo kao muzičko djelo, gdje jedna tema može imati različite brzine i različite afektivne naboje. Pisanje također stvara afekte, brzine i sporosti na istom planu. U današnjem svijetu povijest filozofije možda će zadobiti novi zamah zahvaljujući modernim metodama, te upotrebi kompjutera i sintesajzera i možda ćemo uspjeti zasnovati neku djelomičnu elektronsku povijest filozofije, kao što postoji i elektronska muzika. Čini se da je André Robinet već krenuo u tom smjeru. Stoga bih ga upitao, njega i njegovu radnu skupinu, bi li njihove metode bile u stanju potvrditi ili osporiti ili izmijeniti moju hipotezu, prema kojoj primjedbe imaju svojevrsnu autonomiju u Etici i tvore svojevrsnu simultanu drugu verziju. Da li smo kadri dokučiti ne samo učestalost leksičkih elemenata i sintaktičke pojave, nego i ritmove i brzine te njihova relativne kontinuitete i diskontinuitete? Studija koja bi odgovorila na ovo pitanje mora obuhvaćati plan konzistencije, gdje svi parametri mogu varirati. Filozofija nije jedina koja upućuje na imanentan plan brzina i afekata; to su također i muzika i književnost i film: s pomoću ove zajedničke koncepcije “plana”, danas su mnogi ljudi koji se bave različitim djelatnostima spinozisti, i to veći nego što to mogu biti filozofi.

 
Gilles Deleuze, Spinoza et nous, Revue de synthèse, Jan-sept. 1978, pp. 89-91

Preveo s francuskog Mario Kopić

Peščanik.net, 23.08.2011.