Sakriveni ključni dokumenti o genocidu

Aprila 2006. Bosna je izvodila svoje dokaze protiv Srbije u prvom slučaju tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde (MSP). Na samo kilometar razdaljine, u istom holandskom gradu, Hagu, još jedan sud Ujedinjenih Nacija, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), odbio je da izda naređenje da se otvore srpski državni arhivi. Tako je Bosna sprečena da zatraži dokumente koji bi mogli da pruže dokaze o umešanosti Srbije u genocid.

Nekoliko meseci kasnije, MSP kojim je predsedavala zastupnica britanske advokatske komore, sudija Rozalin Higins, doneo je svoju odluku. On je dana 26. februara 2007 utvrdio da se genocid dogodio jula 1995. kada je ubijeno 8.000. muslimanskih muškaraca i dečaka. Ali, iako je sud utvrdio da je Srbija i Crna Gora bosanskim Srbima pružala obimnu i značajnu finasijsku i vojnu podršku, uključujući i period srebreničkog krvoprolića, sud nije utvrdio krivicu Srbije za akcija vojske bosanskih Srba (VRS) i paravojnih jedinica koje su izvršile masakar.

MSP je ipak zaključio da je Srbija prekšila prvu obavezu po Konvenciji o genocidu time što nije iskoristila svoj uticaj da spreči genocid, kao i svoju obavezu da kazni genocid time što je izostala njena saradnja sa Haškim tribunalom hapšenjem Ratka Mladića. Srbija je prva zemlja kojoj se sudilo po ovom osnovu i koja je osuđena za kršenje Konvencije o genocidu iz 1948.

U slučaju da je MSP imao dokaze o tome da je Srbija kontrolisala vlast u Republici Srpskoj ili njihovu vojsku, sud ne bi oslobodio Srbiju optužbi za genocid u Srebrenici. Mnogi veruju da transkripti i zapisnici sa sednica Vrhovnog saveta odbrane Srbije (VSO) – tela koje je odlučivalo o ukupnim strateškim ciljevima nacije i o Vojsci Jugoslavije – sadrže upravo takve dokaze.

Ti isti zapisnici uvršteni su u dokaze u slučaju Milošević. Sudije su, u slučaju Miloševića, imale ove dokaze na raspolaganju kada su donele odluku da ‘su uvereni, izvan svake razumne sumnje, da je optuženi bio učesnik u zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji je imao nameru i cilj da uništi deo bosanskih Muslimana kao grupu’, ne samo u Srebrenici nego i ‘u Brčku, Prijedoru, Sanskom Mostu, Bjeljini i Bosanskom Novom’.

Pre nego što je predala dokumenta Vrhovnog saveta odbrane kao dokaze u slučaju Milošević, Srbija je zatražila zaštitne mere pozivajući se na član 54 bis Pravilnika Haškog tribunala. Ovo pravilo omogućuje državi da zatraži da se sačuva poverljivost dokumenata čije bi otkrivanje moglo ugroziti njene „interese nacionalne bezbednosti.“ Pošto je saslušalo argumente zvaničnih predstavnika SCG, raspravno veće u slučaju Milošević je, u oktobru 2003, odlučilo da se delovi ovih dokumenata zatamne.

Najosetljiviji delovi su dakle bili nedostupni Međunarodnom sudu pravde i javnosti. Iz ovog razloga, Bosna nije bila u stanju da, pred MSP, prezentira integralnu verziju zapisnika VSO koje je pribavio Haški tribunal. Ipak, MSP je imao pravo da sam zatraži pristup dokumentima VSO. No, zanimljivo, sud je odbio da ova dokumenta zatraži od Srbije. Bosna i Hercegovina je zahtevala od suda da naredi Srbiji da omogući pristup needitovanoj verziji dokumenata, ali je zahtev odbijen.

Sudije Haškog tribunala su od očiju javnosti sakrile ključni materijal sa isključivom namerom da zaštite Srbiju pred drugim sudom UN.

Nekoliko odluka Tribunala pokazuje da je ‘zatamnjivanje’ odobreno kako se ne bi otežala pozicija Srbije po tužbi Bosne pred MSP. Ove odluke otkrivaju priznanja sudija Tribunala kako bi javno obelodanjivanje najosetljivijih delova zapisnika sa sednica VSO moglo imati negativan efekat na postupak pred MSP. Sudije su takođe uzele u obzir da bi osuda za genocid imala nesagledive političke i ekonomske posledice po Srbiju.

Kancelarija tužiteljke Haškog tribunala nije imala pravo da učestvuje u saslušanju u kojem je Srbija zatražila zaštitne mere vezane za VSO dokumenta. Samo sudije, ali ne i tužilac, mogu odlučivati o zaštitnim merama kojima se poverljivi materijali čuvaju od očiju javnosti. Kada je kancelarija Del Ponteove primila odluku sudija iz decembra 2003 da odobravaju ove mere, zatražila je odobrenje da na tu odluku procesnog veća uloži žalbu.

Pre te odluke, Del Ponteova se u pismu poslatom početkom maja 2003. Goranu Svilanoviću, tadašnjem ministru spoljnih poslova SCG, složila da se neće protiviti zaštitnim merama po pitanju VSO dokumenata. Nakon njenog pisma, Srbija je otvorila vrata svojih državnih arhiva. Po prvi put, analitičari tužilaštva dobili su pristup tajnim arhivama u Beogradu, pristup koji im je ranije bio sistematski uskraćivan.

„Ipak, mora biti jasno da je u interesu transparentnosti suđenja da se ovakve mere primenjuju isključivo u izuzetnim okolnostima i nikako masovno“ pisala je Del Ponteova u svom pismu Svilanoviću. Dodala je takođe da bi zahtev Srbije za uvođenjem zaštitnih mera morao biti u skladu sa pravilima Tribunala. Međutim, to nikako nije bio slučaj. Sudije Tribunala su se složile da „vitalni nacionalni interes“ Srbije da joj se ne oteža pozicija po pitanju tužbe BiH pred MSP može biti prihvaćen kao „interes nacionalne bezbednosti“, koji se traži za slučajeve kada se odobravaju zaštitne mere po zahtevu države.

Kancelarija Del Ponteove je smatrala da se odobravanje zaštitnih mera sa isključivom svrhom da zaštiti Srbiju od odgovornosti pred drugim međunarodnim sudom ne može smatrati razumnim niti u skladu sa zakonom i pravilnikom Tribunala. Tužilaštvo je smatralo da je odluka procesnog veća u slučaju Milošević pogrešna, te da je neophodno oboriti je. Međutim, sudije Tribunala koje su bile nadležne za Miloševićev slučaj nisu odobrile kancelariji Del Ponteove da se žali na njihovu odluku vezanu za dokumenata VSO. Tužilaštvo nije moglo da uradi ništa drugo osim da čeka na novu priliku da ospori sudijsku odluku, a ona im se ukazala nakon godinu i po dana.

Septembra 2005. žalbeno veće Haškog tribunala pozvano je da se izjasni o odluci procesnog veća u slučaju Milošević iz jula te godine, kojom se odbija zahtev Srbije da se primene zaštitne mere na lična vojna dosijea koja su dokazivala da su generali VRS, uključujući i Mladića, bili pripadnici srpske vojske (VJ). Žalbeno veće je donelo odluku da „vitalni nacionalni interes“ Srbije u procesu pred MSP nije bio prihvatljiv kao razlog za primenu zaštitnih mera. Po mišljenju sudija žalbenog veća, sve prethodne odluke Miloševićevog procesnog veća kojim se dokumenti VSO štite od obelodanjivanja radi zaštite „vitalnog nacionalnog interesa“ a ne „interesa nacionalne bezbedonosti“ su „bili na pogrešnoj pravnoj osnovi.“

Ipak, žalbeno veće je utvrdilo da su prethodne odluke stvorile „legitimna očekivanja“ Srbije da će naknadne odluke koje uključuju „slične dokaze“ biti donete na isti način, te da ne bi bilo fer odbiti zaštitne mere koje država zahteva. Shodno tome, sudije žalbenog veća odbile su odluku procesnog veća iz jula 2005. i odlučile da odobre zahtev Srbije da se javnosti uskrati pristup vojnim dosijeima.

Tužilaštvo je ovu odluku iskoristilo kako bi osporilo odluku procesnog veća u slučaju Milošević iz 2003. godine, a u vezi dokumenata VSO. Procesno veće u slučaju Milošević je, 6. decembra 2005, konačno povuklo svoju prvobitnu odluku i složilo se da ukloni zaštitne mere sa dokumenata VSO koji su bili na snazi od 2003. Originalna verzija zapisnika sa sednica VSO trebalo je da bude obelodanjena ubrzo nakon toga.

U to vreme Bosna još nije izvela dokaze protiv SCG pred MSP. Rasprava je bila zakazana za rano proleće 2006. Bosna bi imala šansu da prezentuje dokumenta pred MSP na vreme, samo da Srbija nije u decembru 2005. uložila žalbu pred žalbenim većem Haškog tribunala. Ona je ovaj zahtev podnela pozivajući se na pravilo 108 bis Pravilnika Tribunala prema kojem je državama direktno pogođenim odlukama Tribunala dozvoljeno da se obrate žalbenom veću. Sudije žalbenog veća Tribunala su se, na zahtev Srbije, složile da se odgodi otkrivanje zatamnjenih delova zapisnika iz arhive VSO, sve dok konačna odluka ne bude doneta.

Miloševićevo suđenje je završeno smrću optuženog u haškom pritvoru, marta 2006. Mesec dana kasnije, petočlano žalbeno veće kojim je predsedavao predsednik suda, sudija Pokar, odbacilo je odluku procesnog veća iz decembra 2005 da se razotkriju zatamnjeni delovi VSO zapisnika, insistirajući na „legitimnim očekivanjima“ Srbije.

U tom trenutku, kilometar daleko od Tribunala, u toku je bio pretres pred MSP – slučaj bosanske tužbe za genocid protiv Srbije podnete pre 13 godina.

VSO dokumenti mogu biti korišćeni kao dokumenti u drugim suđenjima pred Tribunalom. Međutim, povezana sudska odluka nalaže da mogu biti korišćeni samo pod zaštitnim merama.

Tužilaštvo može da podnese zapisnike VSO kao dokaz u slučaju protiv Momčila Perišića, načelnika generalštaba VJ tokom rata u BiH. On je jedini preostali optuženi koji je bio prisutan na sednicama VSO. Perišić je optužen za zločine protiv čovečnosti u Bosni, ali, iznenađujuće, ne i za genocid ili saučesništvo u genocidu u Srebrenici. Perišić čak nije optužen ni za učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu za koji je Miloševiću bilo suđeno.

Vrhovni savet odbrane formiran je 28. aprila 1992, tri nedelje nakon početku rata u Bosni. Od sredine juna 1992 do sredine marta 1999 zasedao je ukupno 74 puta. Tokom rata u Bosni održano je 57 sednica. Milošević je bio jedini član VSO koji je bio prisutan na svih 74 sednica. Po naređenju učesnika, na 17 sastanaka nije bilo stenografskih zapisa, od kojih je devet održano 1995 godine, pre i posle srebreničkog genocida.

Nedavno su međunarodni naučnici, pravni stručnjaci i aktivisti za ljudska prava pojačali napore kako bi ubedili Beograd da otvori ratne arhive i omogući proučavanje transkripata iz devedesetih godina sa sednica VSO, najvišeg političkog tela koje je, u to vreme, bilo zaduženo za oružane snage. Međutim, iako je Srbija pred MSP oslobođena optužbi za genocid, Beograd i dalje insistira na poverljivosti ovih dokumenata. Razotkrivanje zatamnjenih delova moglo bi da ospori legitimitet odluke MSP, kao i da dovede u pitanje kredibilnost njegovih sudija koje su odbile da od Srbije zatraže dokumenta koja su bila od ključne važnosti za slučaj o kojem je trebalo da odlučuju.

Dajući prednost „legitimnim očekivanjima“ Srbije nad legitimnim interesima žrtava i interesom otvorenosti suđenja, žalbeno veće Haškog tribunala doprinelo je prikrivanju istine, čime je utrlo put Međunarodnom sudu pravde da ne zatraži dokaze koje je imao dužnost da izvede.

Haški tribunal nije imao ništa protiv toga da mu država Srbija naloži da stavi ograničenja na dokaze koji „inkriminišu“ ljude ili organe koji su učestvovali u zločinu, i koji bi, pred određenim telom, uključujući i MSP, bili proglašeni odgovornim za povraćaj imovine ili obeštećenje žrtava tih istih zločina. Time je žalbeno veće Haškog tribunala prekršilo rezoluciju Saveta bezbednosti UN (827) kojom je Tribunal osnovan 1993 godine. Prema paragrafu 7 ove Rezolucije „rad Tribunala se mora sprovoditi bez predrasuda prema pravu žrtava da traže kompenzaciju za štetu nastalu kao posledica kršenja međunarodnog humanitarnog prava.“

Florans Artman, pisac i novinar, bila je portparol Karle Del Ponte od oktobra 2000 do oktobra 2006. Njenu knjigu Paix et châtiment (Mir i kazna), les guerres secrètes de la politique et de la justice internationals objavila je izdavačka kuća Flammarion iz Pariza, a prevedena je i u Bosni i Hercegovini u izdanju Bajbuka 2007.

Bosnian Institute, 21.01.2008.

Sa engleskog preveo: Nikola Mikešić

Peščanik.net, 29.08.2008.

SREBRENICA