Srbija – i dalje parija koja neće da se mane prošlosti

 
Da je samo Robin Kuk živ da to vidi. U atmosferi sve većeg iščekivanja, stanovnici Kosova se sve više približavaju nezavisnosti. Četiri meseca se tim međunarodnih pregovarača trudio da privoli Srbiju da se saglasi sa aražmanom za tu pokrajinu i njen izveštaj je poslat generalnom sekretaru UN; srpska vlada se i dalje buni, a neuspeh pregovora će otvoriti put da se na Kosovu proglasi uslovna nezavisnost. Uprkos pretnjama vrelih glava iz Srbije, većina posmatrača smatra da će se to dogoditi do februara 2008. i da će se ispuniti mantra Robina Kuka: “Neka Kosovo bude Kosovo”. 

On bi ponosan da vidi šta se danas događa. Humanitarne intervencije nisu na dobrom glasu od kada je počeo rat u Iraku, ali NATO vojna kampanja 1999. godine stala je na put pokolju hiljada kosovskih Albanaca – koji su većinom muslimani, što je činjenica koja se previđa kada se Zapad optužuje da vodi rat sa islamom. Od tada je Kosovo UN protektorat i priprema se za punu nezavisnost; neki srpski ultra-nacionalisti gunđaju o vojnoj akciji, ali nije mnogo verovatno da bi zemlja koja je započela i izgubila toliko mnogo ratova za vreme vladavine Slobodana Miloševića mogla biti raspoložena da ulazi u još jedan.

U utorak je specijalni izaslanik EU za Kosovo ljutito je reagovao na pretnju savetnika srpskog premijera da će Srbija ući u rat ukoliko Kosovo proglasi nezavisnost, ali srpski ministar spoljnih poslova je dan ranije odbacio mogućnost vojne akcije. Srpska pozicija je dodatno oslabljena zato što je njen jedini saveznik izgubio i ono malo kredibiliteta posle Putinove pobede na nameštenim izborima.

Za međunarodnu zajednicu se ne postavlja pitanje budućnosti Kosova, pošto ona iz dana u dan deluje sve bolje, već se postavlja pitanje šta uraditi sa Srbijom. Sledećeg meseca Slovenija preuzima mesto predsedavajućeg EU, čime će pokazati kakav su politički i ekonomski uspeh postigle zemlje koje su se odcepile od Jugoslavije, i istovremeno bivajući surovi podsetnik za većinu Srba šta je sve njihova zemlja izgubila.

Kada sam prošle godine posetila Beograd, šokirao me prizor bombardovanih zgrada u centru grada, nedirnutih od vremena NATO napada sedam godina radnije; još me je više šokirala gorčina kod ljudi sa kojima sam razgovarala i koji su želeli da znaju zašto čitav svet ima pik na Srbiju. Takvo držanje, u svom najekstremnijem vidu, podseća na revizionizam velikih razmera – govorili su mi da se Srbija uvek samo branila, da je Slobodan Milošević u potpunosti američka tvorevina, da je njime manipulisala njegova žena Mira Marković koja je, navodno, neka vrsta srpske lejdi Magbet.

Mnogim zemljama se povremeno događa da postanu zemlje-parije. Izmučeni godinama rata i sankcija, Srbi se brecaju i optužuju, dok im se zemlja raspada. U Beogradu su veliki nacionalni muzeji i pozorišta zatvoreni zato što su im podrumi preplavljeni vodom; ja sam bila jedini posetilac Muzeja savremene umetnosti, nekadašnje dike Titove Jugoslavije, gde je grupa namrgođenih službenika odbila da mi proda razglednice. U provinciji vlada siromaštvo i ljudi se uglavnom bave poljoprivredom da bi zadovoljili vlastite potrebe. Mnogi od njih ponavljaju ono što se može čuti i u medijima – da je za sve kriv neko drugi – i umesto da se suoče sa današnjom realnošću, oni sanjaju o prošloj slavi.

U tom pogledu me Srbija podseća na muža koji godinama tuče ženu, a onda je šokiran i besan kada ga ona napusti. Retorika vlade koja kaže da će učiniti sve izuzev vojnog sukoba kako bi sprečila nezavisnost Kosova, pokazuje da se ona i dalje nalazi u stanju poricanja – kao što pokazuje i koje su granice demokratske politike. Nijedan srpski poličar ne može pobediti na izborima ako kaže da treba pustiti Kosovo i popraviti odnose Srbije sa ostatkom Evrope; a to bi, pored ostalog, značilo i da treba predati par ratnih zločinaca, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji se ponegde u Srbiji još uvek smatraju za heroje.

S druge strane, obični Srbi ne treba mnogo daleko da gledaju da bi videli koje su sve dobrobiti članstva u EU, a izgledi za ekonomski boljitak su možda nešto što bi ih moglo uveriti da prestanu da se bave prošlošću. Da je Robin Kuk još uvek sa nama, sigurna sam da bi rekao srpskoj vladi kako je nezavisnost Kosova prvi korak na srpskom putu povratka u međunarodnu zajednicu. Možda je Srbiji to teško da proguta, ali put od Brisela do Beograda prolazi kroz Prištinu.

 
Joan Smith: Serbia – still the pariah that won’t let go of the past ,

The Independent, 09.12.2007.

Peščanik.net, 08.12.2007.