Fotografije čitateljki, Mina Milenković
Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Iz Uvoda knjige Tanje Petrović „Srbija i njen jug“, koja uskoro izlazi u izdanju Fabrike knjiga.

Za Đorđeta, Ivana, Olgu, mog oca i sve koji govore “južnjački” sa uživanjem i bez stida

U junu 2013. godine pratila sam na jednoj od društvenih mreža diskusiju nekoliko roditelja o privatnim i državnim vrtićima na Novom Beogradu. Jedan od njih objašnjavao je prednosti privatnih vrtića u odnosu na državne, navodeći da “u državnom obdaništu, sem povoljnije cene, u paketu sasvim izvesno dobijate i južnjački dijalek[a]t, Pink repertoar i piljenje u TV umesto ozbiljnog rada sa decom”. Ova knjiga pokušava da uđe u trag razlozima koji su doveli do toga da se tako različite i na prvi pogled nepovezane društvene pojave kao što su dijalekti koji se govore na jugu i jugoistoku Srbije, određene forme kulturne produkcije i potrošnje karakteristične za televiziju Pink i nestručno ophođenje prema deci u vrtiću nađu u jednoj rečenici. U središtu analize na stranicama koje slede biće ono što ovaj roditelj naziva “južnjačkim dijalektom”, odnosno “južnjački dijalekti”: to su govori karakteristični za jug i jugoistok Srbije; iako se oni između sebe prilično razlikuju, zbog niza geografskih, istorijskih i kulturnih okolnosti govornici jezičkih idioma sa višim društvenim statusom klasifikuju ih kao “južnjačke” i pridružuju im (kako njima tako i njihovim govornicima) niz izvanjezičkih karakteristika. Ključno pitanje na koje pokušavam da odgovorim u ovoj studiji glasi: kako je došlo do toga da se teritorijalno određeni jezički varijeteti povezuju sa kategorijama niskog kulturnog ukusa i nizom negativnih pojava u srpskom društvu, te kakve društvene i političke implikacije ima to povezivanje?

U vreme kad se odvija ova diskusija na internetu, “južnjački dijalekti” i njihovi govornici zauzimaju zapaženo mesto na srpskoj kulturno-medijskoj sceni: groznica izazvana filmom Zona Zamfirova (režija Zdravko Šotra, 2002), najgledanijim filmom u Srbiji svih vremena, još uvek se nije u potpunosti stišala; isti autor snimio je 2005. godine Ivkovu slavu; na državnoj televiziji već nekoliko godina dominiraju serije čiji glavni likovi govore prepoznatljivim dijalektima istočne i južne Srbije – od Porodičnog blaga do Stižu dolari, od Selo gori, a baba se češlja do Bele lađe. Kulturna relevantnost “južnjačkih dijalekata” neosporna je, uostalom, kroz čitavu istoriju moderne Srbije – dovoljno je pomenuti dela Borisava Stankovića (Koštana je najizvođenija srpska drama) i Stevana Sremca (po kojima su snimljeni pomenuti filmovi), ili popularnost Petrijinog venca (romana Dragoslava Mihailovića iz 1975. godine i njegove filmske obrade u režiji Srđana Karanovića iz 1980. godine).

Ova knjiga pokušava da osvetli ideološke i kulturne okolnosti koje dovode do koegzistencije izrazito pozitivnog i izrazito negativnog vrednovanja “južnjačkih dijalekata” i njihovih govornika i da odgovori na pitanje zašto se “južnjački dijalekat” u nekom vrtiću na Novom Beogradu doživljava kao problem, dok se romani, drame i filmovi u kojima je njegovo prisustvo izrazito masovno konzumiraju; zašto u slučaju novobeogradskog državnog vrtića “južnjački dijalekat” ide u paketu sa “niskom” kulturom koju u savremenoj Srbiji najupečatljivije simbolizuje televizija Pink, dok se književni tekstovi pisani na njima poput Stankovićevih i Sremčevih dela vrednuju kao vrhunska umetnost?

Da su “južnjački dijalekti” u savremenom srpskom društvu markirani na poseban način nije potrebno posebno argumentovati. Roditeljima u Beogradu smeta ako su njihova deca u školi ili vrtiću “izložena” južnjačkim dijalektima, ali se nikad neće, recimo, požaliti na prisustvo “zapadnih” ili “severnih” dijalekata u ovim institucijama. Kategorije ovog tipa zapravo uopšte ne cirkulišu u popularnim diskursima o jeziku u Srbiji: južnjački dijalekti nisu deo koordinatnog sistema koji bi sačinjavali i severni/severnjački, istočni/ istočnjački, zapadni/zapadnjački dijalekti. Druga varijanta navedenih prideva se u jezičkom osećanju govornika srpskog jezika veže za koordinate mnogo šire od srpskog jezičkog i društvenog prostora (istočnjačka kultura, zapadnjački uticaji…). Jedino pridev južnjački označava nešto što je deo srpskog kulturnog prostora, a ipak izrazito drugačije i dovoljno daleko. Južni/južnjački dijalekti (i njihovi govornici) jesu, dakle, usamljeni i posebni u ovom sistemu klasifikacije, što je pouzdan znak da je u pitanju određenje koje počiva na ideološkim, a ne lingvističkim (kad su u pitanju dijalekti) ili geografskim (kad je u pitanju jug) kriterijumima.

Bar deo objašnjenja za ideološku markiranost južnjačkih dijalekata u Srbiji pruža, s jedne strane, disproporcija u odnosima moći između centra i periferije. “Unutrašnjost”, “provincija”, “južna pruga” najčešće su odrednice kojima se označava jugoistočni deo Srbije, za koje se vezuju predstave o ruralnosti, ekonomskoj i kulturnoj zaostalosti. U ovom smislu jugoistok Srbije ne predstavlja izuzetak i deli sudbinu mnogih perifernih regija u Evropi i šire za koje se vezuju “čudan način govora” i kulturna i ekonomska zaostalost. U Srbiji je ta disproporcija naročito izrazita, zbog činjenice da je Beograd skoro deset puta veći od Novog Sada i Niša koji su sledeći gradovi po veličini, ali i zbog izrazite ekonomske i kulturne dominacije glavnog grada koju kritičari nazivaju “beogradizacijom Srbije” i “beonarcizmom” (Gruhonjić 2011, Pavlović 2013).

S druge strane, u modelu reprodukcije orijentalizma na prostoru nekadašnje Jugoslavije (o tome v. Bakić Hejden i Hejden 2006), prostor na jugoistoku za Srbiju predstavlja unutrašnji orijent. Kako navodi Sanja Zlatanović, “unutar Srbije (od strane severnijih i zapadnijih bivših jugoslovenskih republika, ona je kvalifikovana kao južnija i istočnija, a samim tim – i kulturno zaostalija), orijentalistički diskurs pomera se na njen jugoistok… koji se pejorativno označava kao južna pruga” (Zlatanović 2009, 58). U predstavama o orijentalnom drugom, kulturna i ekonomska zaostalost idu ruku podruku sa egzotikom, čulnošću i hedonizmom (dert i merak).1 Oba niza predstava igraju važnu ulogu u doživljaju i ideološkoj kategorizaciji jugoistoka Srbije.

Perifernost drugih dijalekata (onih na severu ili zapadu Srbije, recimo) nema, međutim, iste ideološke posledice po njihovu percepciju. Tekstovi na “južnjačkim dijalektima” neizbežno podrazumevaju neku dozu humora i pravi je izazov na njima napisati ozbiljan tekst, dok se tekstovi na dijalektima zapadne Srbije i ijekavskim govorima Hercegovine i Crne Gore sa ovim izazovom praktično ne suočavaju. Takođe, po pravilu hegemonijski odnos između periferije i centra u slučaju jugoistočne Srbije podrazumeva i zahteva jezičku asimilaciju: kada neko iz Vranja, Jagodine, Leskovca ili Pirota dođe u Beograd, posle kratkog vremena prilagodiće se jezički novoj sredini, u suprotnom rizikuje da bude obeležen i ismejan.

Kada sam devedesetih godina studirala u Beogradu, među studentima je kružio sledeći vic: dva studenta iz unutrašnjosti čekaju u redu da na trafici kupe žeton za telefon. Dok čekaju u redu koji se sporo pomera, jedan više puta ponovi drugome: Dosta mi je ovi Beograđani, ima da tražim žetón za telefón. Kad konačno dođu na red, student se ljubazno obrati prodavcu i izgovori sledeće: Molim vas jedan žèton za telèfon (sa tipičnim otvorenim, “beogradskim” e). Kada, međutim, neko iz Užica ili Valjeva dođe u Beograd, do jezičke asimilacije po pravilu ne dolazi, ili ne dolazi velikom brzinom, iako način kako Valjevci ili Užičani govore takođe odmah odaje njihovo poreklo i “nebeograđanskost”.

Iz Sadržaja: 1. deo – Jezik, Zamišljanje govornika, Jezičke prakse; 2. deo – Kultura, Od geografske do socio-kulturne periferije, Prevazilaženje geografije: parodije na „južnjačkim dijalektima“; 3. deo – Politika, „Južnjački dijalekti“ i ideologije modernosti, Na ničijoj zemlji: južnjački dijalekti“ i srpska nacionalna imaginacija

Fabrika knjiga 2015.

Peščanik.net, 13.05.2015.

Srodni linkovi:

Marko Simonović – Redu ne trebaju organi reda

Tanja Petrović: Jagodina – Zaborav na mapi grada

Marko Simonović – Od danas pišem neznam

Snježana Kordić – Naziv jezika

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Iste se predstave u Srbiji i šire na Balkanu vežu i za Rome: kako navodi Carol Silverman, “Romi (Cigani) se na Balkanu povezuju sa emocijama kroz set opštih stereotipa o strasti, seksualnosti, divljini i nasilju” (Silverman 2011, 224); v. i Van de Port 1998.