Senke u napuštenoj psihijatrijskoj bolnici u Italiji, autor: Herbert Baglione

Senke u napuštenoj psihijatrijskoj bolnici u Italiji, autor: Herbert Baglione

Sloboda je velika reč sa mnogo značenja: sloboda govora, okupljanja, kretanja, delovanja, izbora, veroispovesti, mišljenja, ekonomska ili akademska itd. Ipak, jedna sloboda se izdvaja po svom značaju, ona fizička. U daljem tekstu lišenje slobode će se koristiti isključivo da označi oduzimanje fizičke slobode od strane države tj. zatvaranje čoveka u jedan objekat. Ova, fizička, sloboda jedno je od temeljnih ljudskih prava čije ograničenje je, kao institucionalizovana sankcija za određeni prestup, relativno nov “izum” nastao otprilike u doba prosvetiteljstva. Pre toga prestupnici su se kažnjavali pogubljenjem, ropstvom, proterivanjem ili raznoraznim telesnim kaznama.

Ograničenje ovog temeljnog prava negativno utiče na uživanje niza drugih prava, npr. prava na privatnost i porodični život, u određenoj meri pravo na praktikovanje veroispovesti, pasivno, a u nekim zemljama i aktivno biračko pravo itd. Takođe, lišeni slobode su u većem riziku da budu izloženi zlostavljanju, bilo od policajaca, zatvorskih čuvara, ili drugih zatvorenika ili obole od određenih bolesti. Upravo zato lišenje slobode može biti određeno samo od strane suda kao kazna zatvora za učinjen prestup, najčešće krivično delo, ili kao privremena mera pritvora prilikom sprovođenja istrage. Preventivno lišenje slobode, tj. zatvaranje ljudi zato što predstavljaju moguću pretnju po sebe ili druge u principu je zabranjeno.[1] Drugim rečima, zabrana lišenja slobode potencijalnih prestupnika predstavlja civilizacijsku tekovinu koja štiti čak i osvedočene kriminalce od zatvaranja samo zato što neko pretpostavlja da će u budućnosti nastaviti sa kriminalnim aktivnostima.

Ipak, ova tekovina ne važi za osobe sa smetnjama jer oni, odlukom suda, mogu biti prinudno smešteni u psihijatrijske ustanove na osnovu procene da mogu da naude sebi ili drugima ili čak da bi im se ukazala medicinska pomoć. Povrh toga, njihov smeštaj u psihijatrijske i socijalne ustanove često se zasniva na privatnom sporazumu srodnika ili drugog staratelja i ustanove čime se prikriva njegova prava priroda – lišenje slobode te im se, na koncu, uskraćuje i sudska zaštita.[2] Treba naglasiti da je njihov položaj u ustanovama nepovoljniji od položaja ljudi na izdržavanju kazne zatvora. Naime ljudi sa teškoćama su, pored potpune zavisnosti od uprave ustanove koju dele za zatvorenicima, izloženi većem riziku od podvrgavanja prisilnom medicinskom tretmanu kroz ordinaciju jakih lekova, zanemarivanja, vezivanja i izolacije pod izgovorom da takve mere iziskuje njihovo zdravstveno stanje.[3] Ukoliko ovome dodamo da se oni, najčeće, ne mogu osloniti na podršku porodice, jer su ih srodnici zapravo tu smestili ili su potpuno nezainteresovani i da u njima borave obično doživotno, jasno je da se ove ustanove najbolje mogu opisati kao deponije za odlaganje zaboravljenih ljudi.[4] Izlazak iz ovih deponija je bez podrške porodice ili države za ogromnu većinu skoro nemoguć usled svojevrsnog začaranog kruga u kojem su se našli. Naime, ljudi se rađaju sa teškoćama zbog kojih ih društvo smatra nesposobnim da odlučuju i lišava poslovne sposobnosti. Zatim se protiv svoje volje a često i sudske zaštite smeštaju u ustanove u kojima su izloženi raznim represivnim merama, zanemarivanju i prisilnim terapijama usled čega obično izgube veštine neophodne za funkcionisanje u društvu ili ih nikada ne steknu. Krug se zatvara tvrdnjom da je upravo nedostatak tih socijalnih veština ili neželjeni efekti jakih lekova dokaz da oni nisu sposobni da odlučuju te da im, shodno tome, ne treba vratiti poslovnu sposobnost bez koje ne mogu napustiti ustanove.

Odgovor međunarodnog prava

Iako odbacuju vansudsko zatvaranje osoba sa teškoćama koje se maskira saglasnošću zakonskog staratelja[5] međunarodni standardi se razilaze po pitanju primerenosti sudskog lišenja slobode zasnovanog na pretpostavljenoj opasnosti.

Organi Saveta Evrope su se opredelili za tzv. proceduralni pristup tj jačanje garancija prilikom smeštanja u ustanovu i kontrolu samih ustanova kako bi se osiguralo da u njima ne dolazi do zlostavljanja. Oni, dakle, ne odbacuju lišenje slobode osoba sa smetanjama zasnovano na njihovoj pretpostavljenoj opasnosti već nastoje da ograniče njegovu primenu. Prema ovom stanovištu, lišenje slobode treba: koristiti kao krajnju meru, opravdati medicinskim razlozima koji se utvrđuju kroz primenu najviših profesionalnih standarda i traje samo dok postoje medicinski razlozi koji ga čine neophodnim. Takođe, uvođenjem visokih standarda za postupanje sa pacijentima i njihove neposredne kontrole u ustanovama nastoji da ublaži negativne posledice lišenja slobode.

UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom odbacuje koncept tzv. preventivnog i terapijskog zatvaranja i predviđa da se osobe sa teškoćama mogu lišiti slobode samo ravnopravno sa drugima. Poštovanje Konvencije pretpostavlja odgovarajuće negativne i pozitivne obaveze. Od država ugovornica se očekuje da se uzdrže od zatvaranja ljudi sa teškoćama na osnovu invaliditeta i sprovedu tzv. deinstitucionalizaciju tj izmeštanje ljudi sa teškoćama iz velikih ustanova. Ovo zahteva, između ostalog, obezbeđivanje odgovarajuće podrške za život u zajednici, uključujući smeštaj, medicinske usluge itd. Ovaj pristup, pored sprečavanje kršenja prava na slobodu osoba sa teškoćama, značajno smanjuje rizik od zlostavljanja jer nalaže ukidanje institucionalne okolinu u kojoj se ono obično odvija. Komitet za prava osoba s invaliditetom je u svojim završnim napomenama u više navrata nalagao potpuno ukidanje prinudne hospitalizacije koja se zasniva kako na invaliditetu tako i na potencijalnoj opasnosti ljudi s teškoćama.[6]

Lišenje slobode osoba sa teškoćama u Srbiji

Zakonski okvir

Do sredine 2013 godine osnov prisilne hospitalizacije bio je predviđen Zakonom o vanparničnom postupku (čl. 45) koji je jednostavno navodio da se čovek može lišiti slobode kada njegova bolest to nalaže: „zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili opštenja sa spoljnim svetom“. Zakon o zdravstvenoj zaštiti u članu 44 predviđa obavezno upućivanje u psihijatrijsku ustanovu ukoliko lekar „proceni da je priroda duševne bolesti kod bolesnika takva da može da ugrozi život bolesnika ili život drugih lica ili imovinu

Novi Zakon o Zaštiti lica sa mentalnim smetnjama donet 2013 godine u članu 21 predviđa tzv. preventivno lišenje slobode: „Lice sa mentalnim smetnjama za koje doktor medicine ili psihijatar proceni da, usled mentalnih smetnji, ozbiljno i direktno ugrožava sopstveni život ili zdravlje ili bezbednost, odnosno život ili zdravlje ili bezbednost drugog lica, može se smestiti u psihijatrijsku ustanovu bez svog pristanka“ Pored toga, isti zakon u članu 21 takođe predviđa da se dobrovoljnim smeštajem u psihijatrijsku ustanovu smatra i onaj koji se zasniva na saglasnosti staratelja. Konačno Zakon o socijalnoj zaštiti iz 2011 godine u članu 54 stav 2 predviđa smanjenje kapaciteta ustanova: „Dom za smeštaj odraslih i starijih ne može imati kapacitet veći od 100 korisnika, odnosno dom za smeštaj dece i mladih ne može imati kapacitet veći od 50 korisnika.“

Praksa

Tačan broj ljudi sa smetnjama koji borave u ustanovama u Srbiji kao ni osnov njihovog boravka ne može se sa sigurnošću izneti. Još 2007 godine CPT[7] je utvrdio da u ustanovama boravi veliki broj ljudi na osnovu saglasnosti staratelja i naložio srpskim vlastima da sudski provere opravdanost njihovog lišenja slobode. Ova preporuka nije ispoštovana. Praksa smeštanja ljudi u ustanove na osnovu salglasnosti staratelja je po svemu sudeći još uvek raširena.[8] Broj zadržavanja bez pristanka određenih od strane suda tzv. prinudne hospitalizacije varira zavisno od prakse konkretne ustanove. Tako na primer, od januara do novembra 2012 godine Osnovni sud u Nišu doneo je 1273 oduka o prinudnoj hospitalizaciji dok je u istom periodu Osnovni sud u Beogradu doneo oko 230, u Vršcu 30 itd.[9] Veliki broj odluka u Nišu posledica je opredeljenja psihijatrijske bolnice Gornja Toponica da podnosi zahteve za prinudnu hospitalizaciju sudu dok se druge ustanove verovatno oslanjaju na saglasnost koju daje staratelj ili se fingira saglasnost samog pacijenta. Ovo ne treba razumeti tako da su prava prinudno zadržanih lica bolje zaštićena u Nišu nego u Beogradu ili Vršcu već da su, nažalost, podjednako nezaštićena. Naime, imajući u vidu kvalitet odluka o zadržavanju Osnovnog suda u Nišu (veliki broj pomenutih rešenja se sastoje samo od jedne identične rečenice), učešće suda i viši stepen zaštite koje ono podrazumeva, treba uzeti sa velikom rezervom.[10] Prema tome, može se pretpostaviti da se praksa ustanova u Srbiji ne razlikuje u stepenu zaštite prava prisilno zadržanih ili tome koliko često pribegavaju prisilnom zadržavanju već u tome kako će nekoga lišiti slobode. Ovome treba dodati i to da se neki pacijenti jednostavno faktički smeste u ustanovu bez postojanja bilo kakvog pravnog osnova.

Uprkos formalnom opredeljenju Republike Srbije da sprovede tzv. deinstitucionalizaciju tj. izmeštanje ljudi iz velikih ustanova i njihovo zatvaranje sa jedne i omogućavanje ljudima sa teškoćama da vode život u zajednici uz podršku sa druge strane, u praksi se, na žalost, nije daleko odmaklo.[11]

Neuverljiva opravdanja

Nedavno je objavljen niz tekstova u elektronskim medijima o stanju u Domu za osobe sa smetnjama u razvoju u Veterniku.[12] Neposredan povod za izveštavanje na ovu temu bila je preporuka Zaštitnika građana objavljena 12 marta 2014 godine na osnovu posete domu Veternik sprovedene u aprilu 2013 godine.[13] Delegacija zaštitnika građana je tom prilikom, između ostalog, utvrdila da je u njemu smešteno 5 puta više ljudi nego što zakon predviđa, da se pojedini korisnici trajno drže u izolaciji, da se mere vezivanja primenjuju prekomerno, bez nadzora i valjanog razloga. Pomenuta preporuka takođe sadrži fotografije iz ove ustanove koje prikazuju zapuštene ljude smeštene iza rešetaka na podu ruinirane prostorije bez pristupa vodi i toaletu.

Reakcije, objašnjenja i opravdanja nadležnih po pitanju u preporuci opisanog očajnog stanja u kojima jedan deo korisnika boravi i nečovečnog tretmana kojem su izloženi deluju u najmanju ruku neubedljivo.[14] Tako direktor ustanove Zoran Arbutina konstataciju da se ljudi smeštaju u kavez i da se praktikuje vezivanje komentariše ovako: “to je legalna mera koja funkcioniše u svim ustanovama socijalne zaštite i ona je isključivo predviđena radi bezbednosti korisnika, ne kao dugotrajna mera, nego znači samo kao privremena mera koja u svakom slučaju mora da ima medicinski nadzor”

Na komentar da je deo štićenika smešten u oronulom i propalom delu ustanove i da praktično žive u zatvoru Arbutina kaže: “to je odraz tadašnje koncepcije i ja se s njom ne slažem i smatram da ona svakako treba da bude promenjena

Na pitanje zašto u ustanovi boravi 500 ljudi kada Zakon o socijalnoj zaštiti predviđa da u ustanovu koja se bavi decom može biti smešteno maksimalno 50 dok u ustanovu za odrasle 100 ljudi on odgovara: “informacije koje ja imam su da je Zakon o socijalnoj zaštiti u ovom članu prvenstveno planiran bio da odredi budućnost Srbije prilikom izgradnje eventualno novih ustanova socijalne zaštite tako da je intencija tog člana bila da praktično definiše neku intenciju za budućnost “

U sličnom tonu Biljana Zekavica načelnica inspekcijskog nadzora na pitanje da li je neophodno da se u 21 veku ljudi tako tretiraju suvereno odgovara: “što se fiksacije tiče ona je dozvoljena samo ako je medicinski opravdana, svi drugi razlozi su neprihvatljivi… tako da je propisano u kojoj situaciji, kada i ko može fiksirati korisnika…znači ako su u pitanju agitirana stanja i ako to agitirano stanje predstavlja opasnost po samog korisnika ili ljude u njegovom okruženju

Na pitanje da li je slika iz Doma Veternik slika svih ili većine ustanova socijalne zaštite u Srbiji ona odgovara: „naravno da nije…“

Ovi nesuvisli komentari, koji predstavljaju mešavinu negiranja, poluistina, iskrivljenih tumačenja i prebacivanja odgovornosti, veoma jasno pokazuju nemogućnost razložnog opravdanja nečovečnih uslova i postupaka koji su vidljivi na fotografijama. Bez obzira na prethodno opisana različita stanovišta po pitanju neophodnosti ograničenja prava osoba sa smetnjama, jasno je da “odlaganje” ljudi u nečovečnim uslovima često za čitav život ne može biti opravdano medicinskim ili bilo kojim drugim razlozima. Ovaj slučaj takođe dobro ilustruje nedostatke proceduralnog pristupa, tj onog koji ne odbacuje lišenje slobode ali ga podvrgava snažnim garancijama. Naime, kao što se da videti, on se skoro uvek izmetne u svoju suprotnost jer umesto da ograniči primenu problematičnih mera i praksi on ih zapravo legitimiše. Tako, privremeno prisilno zadržavanje postaje trajno, terapija postaje zlostavljanje, smirivanje uznemirenog pacijenta njegovo kažnjavanje itd.

Prema tome, da bi se osobe sa teškoćama počele pomagati a ne odlagati pored angažovanijih organizacija civilnog društva, odgovornijih političara, sposobnijih državnih službenika, posvećenijih medicinara, boljih zakona i akcionih planova, više novca, možda je najpotrebnije objektivno izveštavanje (fotografisanje i snimanje) i odgovorni mediji spremni da postavljaju neugodna pitanja.

Peščanik.net, 08.04.2015.

———–    

  1. Radi preciznosti treba pomenuti da je prema pravilima međunarodnog humanitarnog prava preventivno lišenje slobode dozvoljeno u vreme oružanog sukoba kada jedna strana ima pravo da privremeno internira neprijateljske vojnike koji su položili oružje ili civile jer predstavljaju bezbednosnu pretnju do okončanja ratnih dejstava.
  2. O tzv. vansudskom lišenju slobode.
  3. Vezivanje ili smeštanje osuđenika u samicu se nikada ne opravdava medicinskim razlozima već se preduzima kao bezbednosna mera ili disciplinska kazna koja je vremenski ograničena. S druge strane, iste mere primenjene prema licima s teškoćama mogu trajati mnogo duže i bivaju pravdane tzv. „medicinskim stanjem“ pacijenta.
  4. Izveštaj o ustanovama u kojima borave osobe sa teškoćama u Bugarskoj, Rumuniji i Srbiji.
  5. Komitet za prava osoba sa invaliditetom je više puta naveo da ova praksa predstavlja proizvoljno lišavanje slobode suprotno članu 12 i 14. pravima osoba sa invaliditetom, vidi General comment No. 1-Article 12: Equal recognition before the law: CRPD/C/GC/1 (2014), para. 40. Ovo je stav i Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja, vidi Izveštaj Vladi BiH o poseti od 5 do 14 aprila 2011 godine stav 125-127, i Evropskog suda za ljudska prava, vidi Stanev protiv Bugarske, predstavka br. 36760/06 (2012).
  6. Vidi na primer, Završne napomene na inicijalni izveštaj Meksika (Komitet za prava osoba sa invaliditetom, 27 oktobar 2014), stav 29–30, Završne napomene na inicijalni izveštaj Austrije (Komitet za prava osoba sa invaliditetom, 30 septembar 2013), stav 29–30., Završne napomene na inicijalni izveštaj Švedske (Komitet za prava osoba sa invaliditetom, 12 maj 2014), stav 35–36.
  7. Evropski komitet za sprečavanje mučenja i nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja(CPT) je telo predviđeno Evropskom konvencijom za sprečavanje mučenja koje sprovodi periodične posete državama članicama Saveta Evrope u cilju obilaska ustanova u kojima borave lica lišena slobode. Nakon posete ovo telo obično objavljuje izveštaj koji pored opisa stanja i ocene saglasnosti sa međunarodnim standardima sadrži preporuke državama kako da preduprede zlostavljanje lica lišenih slobode. Vidi http://www.cpt.coe.int/serbian.htm
  8. Vidi publikaciju Zaštitnika građana iz decembra 2014 godine Mapa puta deinstitucionalizacije u Republici Srbiji strana str. 27.
  9. Ljudska prava u Srbiji 2012, Beogradski centar za ljudska prava, str. 142.
  10. Ibid. Beogradski centar za ljudska prava navodi: „Na osnovu uvida u određeni broj rešenja koje je Osnovni sud u Nišu dostavio Beogradskom centru može se zaključiti da su obrazloženja rešenja o zadržavanju sastoje od jedne identične rečenice sa stereotipnim pozivanjem na „duševnu bolest“ i potrebu zadržavanja u bolnici u cilju lečenja i staranja. U rešenjima se ne citira medicinsko veštačenje i ne objašnjava zašto je lišenje slobode neophodno u cilju lečenja i staranja.“
  11. Vidi publikaciju Zaštitnika građana iz decembra 2014 godine Mapa puta deinstitucionalizacije u Republici Srbiji strana str. 19-20.
  12. Radio 021 prvi deo, drugi deo, treći deo; B92.
  13. Izveštaj Zaštitnika građana i odgovor uprave Doma Veternik.
  14. Izjave direktora doma za osobe sa smetnjama u razvoju u Veterniku i načelnice inspekcijskog nadzora pri ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja preuzete su sa B92.
LJUDI KOJI NESTAJU