Razgovor vodio Mile Stojić 

Graditeljsko i spisateljsko djelo Bogdana Bogdanovića poznato je, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije nego i šire, u Evropi i svijetu. Protomajstor i filozof grada i gradnje, nakon vijeka provedenog u Beogradu, gdje je bio profesor na Arhitektonskom fakultetu, 1994. godine napušta rodni grad i preseljava u Beč, gdje je živio kao emigrant. U ovom razgovoru vođenom pre 12 godina, Bogdanović je govorio o Beogradu koga više nema, slobodi čovjeka koji ostane bez zavičaja, maloumnom plemstvu, Haagu kojem će vjerovati tek kada osudi Ćosića i Bećkovica, zločinu u Srebrenici počinjenom u ime srpstva, o seljačkim i ruskim pričama…

Potpisnik ovih redova više puta je bio Bogdanovićev gost, kao izbjeglica za vrijeme strašne sarajevske kataklizme, te je ovaj intervju, povremeno, iskakao iz sheme novinarskog zadatka i prelazio u malo slobodniji ton, opušteniji diskurs. Razgovor je upriličen u njegovu bečkom stanu, polovicom prosinca 1998, u prisustvu njegove supruge Ksenije, koja ga je vjerno pratila na svim njegovim putevima i bespućima…

Gospodine Bogdanoviću, u vremenima kraja osamdesetih bili ste jedan od prvih, ako ne i prvi, koji su upozoravali da će se Jugoslavija raspasti u krvi. Nastupili ste kao borac protiv Miloševića, da biste nakon godinu-dvije otišli u Beč. Znači li to da ste Vi zapravo poraženi, da ste čovjek koji je izgubio bitku?

Da. Bio sam stvarno prvi koji je kukuriknuo. Ali, imajte na umu da sam ja kukuriknuo još prije nego što sam postao gradonačelnik Beograda, da sam kukuriknuo kad sam izišao iz Srpske akademije nauka. To je bilo ’81, a duga je i komplikovana priča kako su me poslije toga napravili gradonačelnikom. Ja se danas osjećam kao poražen čovjek. Imao sam jedan razgovor, ovdje, u Salzburgu, koji se zvao Die Kultur der Niederlage, kultura poraza. Ja mislim da kulturan poraz više vrijedi nego varvarska pobjeda. Poražena je pamet na jugo-prostoru. Svako onaj koji ima imalo razuma dolje, mora se osjećati kao gubitnik i poraženi. Često telefonski razgovaram sa mojim rijetkim prijateljima ostalim dolje, u Beogradu, kakvi su Filip David ili Rade Konstantinović, i pitam ih: trebam li ja da se vratim, da budem s vama, a oni mi uvijek pošteno kažu: bježi, burazeru, nemaš se gdje vraćati.

Beograda više nema

Iako ste živjeli u Beogradu, Vaš rad i djelovanje zračili su na cijelom području bivše države. Mnoga Vaša graditeljska djela, ponajviše spomenici antifašizmu, kao što znate, srušeni su i devastirani… Palo je u vodu sve ono što ste radili, naučavali?

Smiješno mi je da se i sjećam svojih srušenih spomenika kad znam da su nestali gradovi, da su ubijeni toliki ljudi, da su zatrveni veleljepni tragovi kultura. To je smiješno i nemam nikakvu potrebu o tome da pričam. Ko zna, dok sam gradio te spomenike, možda sam i nosio neki osjećaj da je to osuđeno na raspad i nestajanje. Vjerovatno sam nosio neko osjećanje da je Jugoslavija neka vrsta nedovršene utopije. Znao sam sve mane Jugoslavije. Otac mi je bio republikanac, bio je progonjen pod Karađorđevićima, tražili su mu glavu, isto kao što je meni Šešelj išao na glavu. O Jugoslaviji bih mogao da kažem i štošta mnogo gore od ovih koji su je rušili, ali ja ništa osim te Jugoslavije ne znam. To je bila moja zemlja. Ova današnja Srbija, međutim, nije moja zemlja, to je neki otpadak od svijeta. Možda se Hrvati, koji su ostvarili svoj vjekovni san sad osjećaju dobro, đavo će ga znati, ali ko zna kako će se sve to i kod njih razvijati dalje i da li su i oni nešto dobili.

Osjećate li se sad kao apatrid, čovjek bez domovine?

Čovjek bez zavičaja je slobodan čovjek.

Jeste li, ipak, slobodan čovjek? Zar Vaš cijeli život nije vezan, ako ne za Srbiju, a ono barem za Beograd, za Beograd u kome ste rođeni?

Dragi gospodine Stojiću, Beograda više nema. Nema Beograda.

Patite li ponekad od nostalgije? Priviđaju li Vam se slike grada u kojemu ste proživjeli cijeli vijek, intelektualno mu i graditeljski, stvaralački doprinosili?

Malo sam ja Beogradu doprinio. Tamo, uostalom, ništa nisam ni sagradio, osim jednog malog spomenika, spomenika Jevrejima žrtvama fašizma. Ništa ja u Beogradu sagradio nisam, tamo sam pisao knjige, ali, ipak, dvije moje knjige – prva i posljednja, izišle su u Sarajevu. To je knjiga Mali urbanizam, objavljena krajem pedesetih, i Knjiga kapitela, moja najljepša knjiga, koja je objavljena uoči rata. Ja sam, ne samo sa tim svojim spomenicima, pripadao cijelom jugoslavenskom prostoru. Ja sam, uglavnom, putovao sa svojim majstorima, koji su, isto tako, bili iz raznih dijelova Jugoslavije, od klesara iz Makedonije, do Bosanaca, klesara islamskih nišana. Ja sam Jugoslaviju poznavao bolje od zvaničnih geografa i političara, jer sam je cijelu prošpartao sa svojim gradilištima, a i sam.

Plemstvo maloumnika

Pa, ipak, Vi ste pripadali maloj skupini ljudi građanskoga, civilnog Beograda. Na koji način se danas taj civilni Beograd artikulira?

Pomoći ću vam da cijelu tu stvar odmah na početku stavimo ad acta. Taj moj civilni Beograd u potpunosti je napustio Srbiju. Ljudi kojima su moje riječi odzvanjale i eventualno nešto značile, potpuno su se razišli po svijetu. Veliki broj mojih studenata, sve ono što je prošlo kroz moju radionicu u Popoviću, sve što je vrijedilo, sad mi se javlja u kasnim noćnim satima iz Kanade, iz Amerike, iz Australije, kad je tamo dan ili jutro. Obavještavaju me ko se oženio, udao, ko dobio klinca, ko postao profesor arhitekture u Sydneyu, ko u Ottawi. Mnogi drugi mi javljaju da nisu uspjeli u struci i da rade druge, najčešće teške poslove. Ali i to je bolje nego poniženje da živite u svojoj zemlji, koja više nije vaša. Ima još jedna stvar koja je zastrašujuća i o kojoj uglavnom niko i ne piše: to je sudbina ljudi iz bivše Jugoslavije koji nisu bili nacionalno opredijeljeni, ljudi koji su bili kosmopoliti, ili koji potiču iz mješovitih brakova, ili su ih sami formirali. Oni su osuđeni na propast i zaborav. Jezivo. A takvih je u Beogradu, baš među mojim prijateljima, bilo mnogo. Ja mislim da takvih ima na stotine hiljada, možda milion, ljudi iz svih bivših jugoslavenskih republika, koji kruže danas po svijetu bez prava da kažu ko su i šta su. Ti su ljudi apsolutno diskriminisani. Što je nezamislivo danas u okvirima ijedne evropske demokratske države.

Javljaju li Vam se ponekad u snovima slike viđene u mladosti, pejzaži rodnoga grada?

Kad me već pitate o tome, moram reći da sam, ne samo ja nego svi moji, moje čukun-babe, bili tu još od turskoga vremena. Namjerno kažem babe, a ne djedovi, jer se sociološka shema na tlu Srbije svodila na to da je gradsko stanovništvo upravo po ženskoj liniji održavalo kontinuitet, jer su momci dolazili u grad, postajali šegrti i kalfe i imali san da ožene gazdinske kćeri. Kad me već pitate za slike kojih se sjećam, jedna od najjačih je spuštanje zavjesa i stavljanje ćebadi na prozore, stanovali smo tad u Vojvode Milenka ulici, kad je objavljena “Obznana” i kraljevska diktatura. Na moga oca je tad pokušavan atentat. A poslije je na mene jurišao Šešelj. Ako na čovjeka juriša jedan maloumni kralj i jedan maloumni Šešelj, to znači da Srbija ima neku vrstu plemstva – plemstvo maloumnika.

Sve ovo vrijeme, od kada ste napustili Srbiju, tamošnji listovi pišu o Vama kao o izdajniku srpskoga naroda. Osjećate li se kao izdajnik svoga naroda?

Da. Apsolutno. Ja jesam izdajnik srpskoga naroda. Ovakvog, kakav je danas. Doduše, ti napisi su me u početku boljeli, a onda mi je to postalo smiješno, jer u Srbiji su svi izdajnici. Svi jedni druge lupaju po glavi da su izdajnici i cijela Srbija je izdajnička. I to je tačno. Srbija je samu sebe izdala. Srbija koja se javila početkom devetnaestoga vijeka bila je jedna mala simpatična seljačka zemlja, izišla iz revolucije i prihvaćena u Evropi sa romantizmom i oduševljenjem. Srbiju su tad voljeli Nijemci, naročito njemački romantičari. Rankeova knjiga Die serbische Revolution najljepša je himna srpskim ustancima, pa Herder, pa Göthe i njegovo navodno učenje srpskoga. Pazite, jedna mala evropska nacija koja je primljena u Evropu sa toliko pažnje i ljubavi, da završi ovako kako je danas završila, da cio civilizovani svijet okreće od nje glavu kao od čudovišta i monstruma. Srbija je samu sebe izdala.

Lažni car Milošević

Mislite na krivnju Miloševića i njegova režima?

A ne, ne. Milošević je jedna beznačajna budala. On će da odleti kao što je i doletio. Pitanje je, međutim, kako je Milošević jedino u Srbiji moguć, jer svuda na svijetu ima miloševića. Ne bi jedna takva ništarija mogla da dođe na vlast da dugo nije pripremana mentalna klima da jedan takav dođe.

Srpski nacionalni intelektualci, kao što je Dobrica Ćosić, pisali su za Miloševića da je najveći Srbin dvadesetoga stoljeća. Takve stavove prihvatala je u početku, uz nekoliko iznimaka, gdje spadate i Vi, cjelokupna srpska inteligencija?

Milošević je za njih bio anđeo božji, oni su ga čekali. Scenarij je opet bio mitološki: pojavi se beznačajna ličnost i oni ga proglase mesijom. Lažni car Šćepan Mali. A tu kašu je zapravo i skuvala srpska inteligencija. Bez srpske inteligencije ne bi bilo Miloševića. Uostalom, sam taj pojam “inteligencija” u zemljama zapadne Evrope je nepoznat, to je ruski pojam, jer Rusi jesu imali inteligenciju, mističnu, revolucionarnu ili reakcionarnu. U srpskoj varijanti to je smiješno i groteskno. Kakva jadna inteligencija! Kakav je inteligent, naprimjer, spomenuti Ćosić, koji ne umije na srpskome dvije suvisle rečenice da sastavi? Slušao sam nedavno ovdje, u Beču, jednog mladog Albanca koji se bori za svoju kožu i svoj albanski svijet, koji je strog u onome što traži, slušao sam ga kako sjajno na srpskom artikuliše te svoje zahtjeve. Shvatio sam, zapravo, da taj mladi Albanac govori srpski jezik pravilnije i bolje nego Dobrica Ćosić. A Ćosić je danas signum srpske inteligencije. Akademik, književnik, srpski Tolstoj, kako sam sebe naziva, nije savladao akcente, a i sa padežima se teško hrve. U tome se krije katastrofa i pad Srbije. Srbija više nema svoj jezik.

Živite danas u Beču, u emigraciji, kao što je prije jednoga stoljeća živio Vaš tragični sunarodnik Vuk Karadžić. O Karadžićevom udjelu u srpskoj kulturi više puta ste pisali i govorili kritički?

Vuk Karadžić je i slatka i divna i šaljiva ličnost. Međutim, tragičan nije. On je uvijek dobro živio, jer je umio dobro prodati Nijemcima knjige i rukopise iz starih srpskih manastira. Napravio je moderni srpski jezik, ali i nešto što nije trebao da napravi: jednu nadrkanu srpsku svijest. To mu ne mogu baš tako lako oprostiti. Vuk u Beču, i ja u Beču (smije se, op. aut.), zaista zanimljiva tema! Mene ljudi često pitaju zašto sam ja baš u Beču, a ne, recimo, u Parizu, gdje bolje poznajem jezik. Ja sam u Beču zbog Dunava, jer tok Dunava ja razumijem, njegovu topografiju poznajem i volim. S druge strane, Beč je tradicionalno pribježište. Mi smo neprestano bježali u Beč, i Vuk Karadžić je ovamo pobjegao. Da nije stigao ovamo, skratili bi mu oni naši dolje i onu drugu nogu. Svaki Srbin je u prošlome vijeku imao zavadu sa jednom ili drugom dinastijom, kasnije sa ovom ili onom partijom, pa bi proboravili u Beču po koju godinu života.

Otkud onda kod Srba tradicionalna mržnja prema Austro-Ugarskoj? Pa ovdje su i Karadžić i Njegoš objavili svoja djela, ovdje je živio i umro Radičević…

Odgovor je jako prost: ruska priča. Karađorđe je tražio inkorporiranje Srbije u Austriju, ali ona to nije prihvatila iz geopolitičkih razloga, jer nije htjela da načinje Tursku ispod Save i Dunava. Taj negativni arhetip prema Austriji gradila je Rusija. A Rusiji nikada u njenoj istoriji nije bilo stalo do Srba i Srbije, Rusija je uvijek iznevjeravala Srbiju.

Grijeh srpske svijesti

Mislite li da se rat u bivšoj Jugoslaviji mogao izbjeći?

Mislim. Ja lično mislim da bi to u početku mogla biti neka vrsta konfederacije, kao prelaznog rješenja. Ta konfederacija bi možda opstala, a možda i ne bi, ali ne bi bilo krvoprolića, ne bi bilo ubijanja, ljudi bi ostali u svojim kućama, ne bi bilo etničkog inženjeringa. Srbi bi danas bili u Hrvatskoj. Tu je tragičan grijeh Slobodana Miloševića. On je, sjećate li se, likovao kad su Slovenci napustili onaj partijski kongres, dok je jedna mala Slovenka plakala. Da se Jugoslavija raspala, to je bilo izvan svake sumnje, međutim, strašan je bio stil toga raspada – u Beogradu se širi priča da su nam Slovenci najveći neprijatelji u istoriji, veći od Nijemaca i Austrijanaca, a ti “neprijatelji” odlaze od nas plačući! Onda ovaj mali idiot istrčava i kaže: idemo mi dalje, možemo mi bez Slovenaca i bez ikoga, pička li mu materina! Tu je grijeh Slobodana Miloševića. Međutim, Slobodan Milošević ne postoji, on je samo jedna sjenka – to je grijeh srpske svijesti. Jedna riječ je mogla donijeti spas, ne Jugoslaviji, nego ljudima, gradovima, jedna riječ je bila dovoljna da se izbjegne rat. Tu je Milošević kriv i nema tih vješala koja bi za njega bila dovoljno visoka.

Ali, rat je i počet s tezom da Srbi ne mogu živjeti s drugima, da jednostavno ne mogu živjeti s onima s kojima su živjeli stoljećima?

To je huškanje, to je fabrikovanje svijesti. Samo, to je trajalo jako dugo, dvije decenije sigurno. Ja mislim da Tito to nije dovoljno osjećao. On sam nije imao nacionalnu pripadnost i to mu je bilo svejedno. On je sve to gledao malo kao stranac i nije ga interesovalo šta je to dolje bilo. A dolje je bilo tako da kad kreneš od Beograda prema moru, u svakom većem hotelu sretneš po jednog lokalnog tribuna koji je uz rakiju snivao o zločinu i katastrofi.

Pa, ipak, Beograd i sad govori o još jednoj velikoj srpskoj pobjedi?

Teško je ne podsmjehnuti se na to i ne upitati: koja pobjeda. Koja pobjednička zemlja? U bijedi, u rasturu, otjerala najbolji dio svoje mentalne i biološke supstance, htjela je da ima etnički čistu državu a ima najmješaniju zemlju, pa Srbi su jedva u većini u toj državi. Dakle sve je ispalo naopako, suprotno onome što je srpska šovinistička propaganda obećavala i u ime čega je vodila rat. Zašto je toliki raskorak između obećavanog i ostvarenog? Pa zato što oni koji su obećavali ništa nisu znali – ni geografiju, ni istoriju, ništa. Jedna od glavnih odlika nacionalističkog idiotizma je ignorancija. Za razmišljanje je upravo to što su isto sljepilo pokazivali i akademici i pijani kafanski stratezi.

Za taj raskorak optužuje se svjetski faktor, međunarodni neprijatelji i njihove zavjere…

Opet ruska priča! A niko to ne tumači ruskom urotom, pa, na kraju krajeva, i ruskim bezobrazlukom. Padam ničice pred ruskom kulturom, ali Rusi su nas na Balkanu uvijek jedino prezirali. A to nijedan Srbin nikad nije mogao da shvati. Oni su nas prezirali, ja to znam, jer smo moja sestra i ja odrasli u kući gdje je bilo puno ruskih emigranata. Srbi su za Ruse uvijek bili i ostali mali prljavi balkanski narod Cincara, koji slučajno govore jedan slavenski jezik. Gledali su nas sa velike visine, i s pravom. Njihova politika prema Srbiji oduvijek je bila samo izraz jednog dubokog prezira. Oni su razmišljali ovako: kad ste vi Srbi budale, što vas mi ne bi upotrebljavali u svojim kombinacijama. A Srbi, s druge strane, nikad nisu uspjeli da razjasne svoj odnos sa Rusima.

Srebrenica u ime srpstva

Ne osjećaju li se Srbi danas ostavljeni, prevareni od Rusa?

Srbi su od Rusa do sada bili pet puta ostavljeni. Rusija je ostavila na milost i nemilost Srbiju s Karađorđem, a docnije je htjela da napravi veliku Bugarsku, do Paraćina. To samo lud narod može da ne vidi. Ne osuđujem Ruse: kad imaš budalu pred sobom, tretiraj ga kao budalu. Sad će Rusi tek Srbe da šutnu, jer vide da su sve upropastili, da je stvar definitivno izgubljena.

Jedan od najmonstruoznijih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata je pokolj Bošnjaka u Srebrenici od strane srpske vojske. Zbog čega tolika mržnja prema Bošnjacima? Meni se više puta učinilo da srpski nacionalisti Hrvate mrze, ali ih uvažavaju, dok Bošnjake nisu ni uvažavali, smatrali su ih jednostavno nižim bićima?

Tačno. Srebrenica je toliko strašna da će se Srbima, pokoljenjima objesiti o vrat kao Jasenovac. Pogledajte sad te pokušaje da se zataška, to prebacivanje leševa. Dođe komisija i nađe prazne grobove, trgovina mrtvim dušama. Srpstvo ne može da dođe k sebi, ne može da izađe iz bolesti dok neke stvari ne uvidi i prizna. Mora se jasno reći, to je zločin, Srebrenica je strašni zločin koji su učinili pripadnici Srba i to u ime Srba i srpstva! Je li to kaže Vesna Pešić? Ne kaže. Je li to kaže Đinđić? Ne kaže. Pa se onda pitam: ko su ti ljudi, šta su oni, u čije ime oni uopšte govore? Oni govore u ime nekih svojih malih politikantskih priča, oni ne žele da govore o izgubljenoj etičkoj vertikali.

Vratimo se Bosni. Očito je da međunarodna zajednica želi da se ta država održi, makar u početku kao neki državni bastard, ali da se održi…

Da li je i to iskreno? Svakog jutra razmišljam: pa koga oni to lažu? Ako to zaista hoće, onda ima samo jedna jedina riječ: svi svojim kućama. I poslije Drugog svjetskog rata ljudi su iseljavani, bila su zarobljeništva i logori, ali su se nakon svega ljudi vraćali svojim kućama. U slučaju Bosne međunarodni faktor govori o tome, a dopušta dalju razgradnju te države. I zato se pitam: koga to oni lažu? Toliko infantilizma, toliko malih priučenih štrebera ima uticaja danas u svjetskoj politici. Načela kojih se oni drže su ispravna, ali način na koji ih oni provode je naivan, na mahove i blesav.

Pa, ipak, međunarodna zajednica tvrdi da neće dopustiti obnovu rata?

Bosna je pod protektoratom i ti protektori velike ispade ne dozvoljavaju, ali oni glavnu riječ još nisu rekli, a to je da ljudi koji su izazvali rat i vodili ga ne smiju da figuriraju kao političke ličnosti. Oni moraju da budu stavljeni tamo gdje su, tamo gdje se stavljaju prekršitelji normi u jednome civilizovanom svijetu. Prije svega, ti ljudi moraju da podnesu račune: zašto su uopšte počeli rat u Bosni. Neka Milošević, neka Karadžić, neka Izetbegović objasne zašto je u Bosni počeo rat. Rat u Hrvatskoj, evo, može biti rezultat izvjesnih srpsko-hrvatskih animoziteta, koji su trajali jedno duže vrijeme, ali zašto je vođen rat u Bosni, to niko ne može da objasni. To je kapitulacija ljudske pameti. Osim ako ne uzmemo onu drugu – da je ipak pljačka u osnovici svega, što poprilično odgovara balkanskome mentalitetu. I nacionalizam je u svojoj narodnoj varijanti bio revandikacija: onaj je bio sekretar komiteta i vozio se u mercedesu, e rat je moje vrijeme, sad ću i ja malo da se vozim.

Amerikanci i Balkan

Činjenica je da novostvorene balkanske države danas nitko neće. Svi bi željeli u Europu, ali Europa ih neće, nego ih ponovo upućuje jedne na druge. A one su podijeljene zidovima plača, strašnim ponorima žrtava i grobova. Kako gledate na budućnost bivšeg jugoslavenskog prostora za narednih, recimo, sto godina?

Mnogo o tome razmišljam, uvijek se vraćam na to. U starosti čovjek gubi pamćenje, zaboravlja činjenice, ali mu ostaje logika i imaginacija. Matorci, starci, imaju mnogo fantazije. Jednom sam u autobusu između Dubrovnika i Gruža sreo jednog starog gospara koji je zabavljao autobus pričajući kako je video aždahu. Kad, dakle, napregnem svu svoju staračku imaginaciju, koja nije mala, ja ne umijem da odgovorim kako će ponovo doći do te saradnje, ne samo na području bivše države nego cijeloga Balkana. Možda trebamo prizvati iskustvo Engleza, Francuza i Nijemaca i njihovih međusobnih trvenja u jedanaestom i dvanaestom vijeku. Dogode se veliki ratovi i istrebljenja, a onda to sve prođe i ljudi opet žive normalno. Može li se to kod nas desiti meni je velika nepoznanica. Drugo najkomotnije rješenje bilo bi da Amerikanci, koji su se već upetljali u balkanske stvari, jednostavno kupe Balkan. Jer u cijeloj našoj tragičnoj priči vrlo je odlučujući i taj faktor siromaštva, koji mi sami nismo umjeli, niti umijemo riješiti.

Vaša intelektualna i znanstvena opsesija je grad kao stjecište najkreativnijih ljudskih sila. Mi smo suočeni sa destrukcijom grada, naši gradovi su ubijeni.

Sve što se dešavalo poraz je grada i gradskog. Gradovi su poraženi.

Može li se više uopće govoriti o urbanome na Balkanu?

Grad je problem Zapada. Ti hipergradovi, megagradovi, problem su ove civilizacije. Mi imamo danas i siromašne megalopolise, ili gradove koji su veći od svih balkanskih naroda. Međutim, ono što ostaje je grad kao kulturni i moralni pojam. Priča o gradovima na Balkanu, međutim, sasvim je druga priča, tužna i čudna istovremeno. Balkanski prostor je rodno mjesto grada, antička Grčka. Balkan je dva-tri puta u svojoj istoriji gubio urbanitet, pa ga ponovo dobijao. Prvo je bila klasična, grčko-rimska kolonizacija, pa su poslije toga došli Slaveni i sve to uništili, pa su ostale samo legende o gradovima. U južnoslavenskoj mitologiji gradovi su tek mitske predstave: Leđen, Nevid-Grad, Mrčaj-Grad, Skadar na Bojani. Grad je nešto što je nekad negdje postojalo, u nekim planinama, nešto što se ne zna šta je. Balkanske države su bile jedine države bez gradova, ako izuzmemo mediteranski, i jednim dijelom panonski prostor. Raška i Srbija su u pet vijekova svoga postojanja imale sedam-osam prijestonica, a to znači da nisu imale ni jednog grada. To su bila privremena boravišta lutajućih vitezova. Pa bogumili, koji su imali divnu civilizaciju, ali grada nigdje. Lako se gubi iz vida činjenica da su upravo Turci, ili islam, ponovo donijeli grad na Balkan. Onda na najužem srpskom prostoru dolazi srpska revolucija, prvi i drugi ustanak – i onda ponovo nema gradova. Danas više ni u svijetu nema grada, ima nešto veće od grada, nešto možda bolje, ali grad više nije onaj društveni i moralni entitet kakav je bio u modernoj istoriji. Pazite, u tome je paradoks: danas jedna mala palanka može da bude grad, a konglomerat od tri miliona stanovnika da bude samo zbir kuća. I u jednoj takvoj fazi vi mene pitate šta je bilo sa balkanskim gradovima. Tek što su stigli na prag nekog urbanog identiteta, oni su počeli da se samorazaraju.

Kosovo Srbe ne zanima

Pitam Vas, jer su upravo gradovi bili najstrašnija poprišta: Vukovar, Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… zbog čega su gradovi bili najveće žrtve ratnih divljanja?

Seljačka priča. Iz tog našeg seljačkog romantizma razvila su se mnoga čudovišta.

Što će biti s Kosovom?

O tome sam više puta govorio – Kosovo Srbe ne zanima. Oni ga kontinuirano napuštaju već decenijama, odlaze u Beograd i odatle najavljuju borbu za “srpsku kolevku”. I ta bitka je izgubljena prije no što je i počela. Ja znam Kosovo, jer sam tamo sedamnaest godina boravio u Mitrovici, jer sam ga obišao uzduž i poprijeko, a Dobrica Ćosić je tamo bio svega dva dana u lovu, iako je Ćosić (Ćosja, Qosja) porijeklom Albanac. Pazite, kralj Dušan, koga mi Srbi zovemo carem, zvanično se proglasio kraljem Srba, Grka i Arbanasa. On je, dakle, mogao sa Albancima, jer je taj narod u suštini radin i lojalan. Ćosić, Bećković i Milošević ne mogu ni s kim. Sad je Kosovo geto, napušteno. Oni su sve bitke izgubili i pritom napravili to da Srbi nemaju više ni jednog prijatelja u svijetu. Kako će te ljudi cijeniti kad pokušavaš da uništiš susjede, narode i ljude s kojima si od pamtivijeka živio i koji su ti, po logici stvari, najvažniji i najbliži?

Kakvo je Vaše mišljenje o Međunarodnome sudu za ratne zločine, hoće li on išta popraviti?

Taj sud još nije učinio ništa. Kao, oni sude jednom hrvatskom dječaku, Erdemoviću, koji jest napravio zločine, ali zbog čega i u ime koga? Do pravih zločinaca oni se još nisu ni približili. Počet ću vjerovati u taj sud onda kad osude Ćosića, Bećkovića i Miloševića. Ako to uopšte doživim.

Nedavno je hrvatska književnost istjerana s beogradskog sveučilišta. Je li to, možda, odgovor na izjavu Stanka Lasića, da je njemu srpska književnost danas isto što i bugarska?

Ja obično grdim Srbe (smije se). Ali, šta će s Andrićem? On smeta i jednima i drugima. Hrvati mu ne mogu oprostiti što je prešao na srpsku stranu, a Srbi, opet, ne mogu da razumiju šta je on, kao Hrvat, trazio među njima. Vjerovatno mu i Bošnjaci nešto zamjeraju. A Andrić je jednostavno bio čovek koji se oslobodio zavičaja i tako postao slobodan čovjek.

BH Dani, 21.12.1998.

Peščanik.net, 20.06.2010.

Leave a Reply