Kako tumačite presudu Tribunala u Haagu bivšem političkom i vojnom vrhu Srbije i Jugoslavije? Šta ona predstavlja?

Presuda nekadašnjem političkom i vojnom srpskom i jugoslovenskom vrhu pokazuje da je zločin počinjen nad Albancima na Kosovu bio osmišljen, organizovan i etnički motivisan, kao i da je cilj tog poduhvata bio definitivni progon albanskog stanovništva. Ovde je oduvek postojalo mentalno nipodaštavanje Albanaca kao nižih bića i mržnja prema njima je u jednom trenutku dobila institucionalne razmere. Međutim, posle NATO bombardovanja, u čiju svrhu i ciljeve neću da ulazim, i stradanja srpskog stanovništva na Kosovu nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma, došlo je do inverzije: Srbi su, ignorišući pojmove “uzrok” i “posledica”, ponovo uleteli u ulogu žrtve. Period represije koju je režim Slobodana Miloševića vršio na Kosovu je zanemaren i zaboravljen, policijska i svaka druga tortura nad Albancima, koja je prethodila intervenciji NATO pakta na Saveznu republiku Jugoslaviju, nije postojala. Govorilo se da smo bombardovani bez razloga, da nas ceo svet mrzi i sl. Politika srpske elite od 5. oktobra do danas, bez izuzetka, sve svoje snage je usmerila u pravcu brisanja zločina srpskih snaga na Kosovu…

Kažete – bez izuzetka. Kakav je stav o tome imao Zoran Đinđić?

Mislim da je i on jedno vreme s tim koketirao.

Pred izručenje Slobodana Miloševića Haagu, ovdje je otvorena priča o tzv. asanaciji terena, o hladnjačama koje su prevozile leševe albanskih civila i izbacivali ih u masovne grobnice u Batajnici. To je bilo u vrijeme Đinđićevog mandata.

Tako je, ali šta se s tim dogodilo? Sklona sam da opravdam Đinđića, ali, ne možemo da falsifikujemo stvari. Nije mi se svidela politika Zorana Đinđića prema Kosovu, kao što mi se nije svideo ni onaj njegov čuveni vo na Palama. I zbog toga sam ga kritikovala. Međutim, iz današnje perspektive, moramo postaviti pitanje – a s kim je to Zoran Đinđić mogao da radi nešto drugačije? Koga je imao oko sebe, ko mu je bio podrška? Borio se s avetima, sa sistemom koji je dobio u nasleđe, sa Koštunicom, bio sistematski satanizovan… Ne zaboravite da je i Zapad u početku podržao Vojislava Koštunicu, a ne Zorana Đinđića… Objektivno, Đinđić nije mogao ništa. Bio je sam. Na kraju je ubijen. Priča da se na Kosovu pojavila teroristička organizacija – UČK koja je imala podršku “zlog” Zapada, priča da se na Kosovu Srbija samo borila s teroristima je tako nastavljena. Nasilno ukidanje autonomije, izbacivanje iz školskog sistema, etničko čišćenje, tlačenje Albanaca je jednostavno izbrisano iz pamćenja.

Zašto je izbrisano?

Zato što je politika Srbije prema Kosovu zapravo bila politika apartheida, a to nikada nije lako priznati. Međutim, osim oslobađajuće presude Milanu Milutinoviću, odluka Haškog tribunala je potvrdila da se ovde radilo o organizovanom i smišljenom etničkom čišćenju. Presuda je istorijska i zato što nedvosmisleno dokazuje da je srpska politika na Kosovu sprovođena zločinom. Osim toga, izbacila je na površinu ono što je svih ovih godina sistematski i s namerom brisano iz našeg sećanja. Zbog toga je izazvala toliki šok u javnosti.

Sudeći po reakcijama političkih stranaka, šta je izazvalo šok o kome govorite: visina izrečenih kazni ili suočavanje s istinom da su srpske snage na Kosovu pravile takve stravične zločine?

Videli ste da su u prvim reakcijama srpske političke partije komentarisale presudu samo u smislu dužine zatvorskih kazni optuženih, ali da niko nije govorio o razlozima za to. Zločin nad kosovskim Albancima je i dalje tabu-tema. Nemaju izlaz. O tome se govori samo pomoću fraza koje nam nameće Boris Tadić preko Vuka Jeremića ili Dobrica Ćosić preko Borisa Tadića… Ne znam, da ne ulećem u teorije zavere… Ovde dužina kazne nije važna: da su dobili godinu dana, reakcija bi bila ista; da su dobili doživotnu robiju – opet isto.

Šta je onda važno?

To što je dirnuto u Kosovo. To je “sveta srpska zemlja” i nema cene koju u tom smislu oni nisu spremni da plate. Zanimljivo je da ovo suđenje gotovo nijedna televizija u Srbiji nije pratila. Mnogo više pažnje je poklanjano “odbrani” Vojislava Šešelja u Haagu, nego zločinima počinjenim u naše ime. Dugo živimo u društvu u kome ne postoji bilo kakva vrsta saosećanja sa bolom drugoga, ma ko da je on. Videli ste pre neki dan reakciju Beograđana na pokušaj ubistva onog nesrećnog čoveka koji je hteo da skoči s mosta: zaustavljen je saobraćaj, ljudi su bili besni, predlagali su policajcima da čoveka gurnu u reku, da pucaju u njega, jer, zaboga, žure na posao. Jedna majka je čak izvela dvoje dece, postavila ih ispred tog jadnog čoveka i slikala ih mobilnim telefonom. Pa, zamislite taj užas! I kakvu onda vi empatiju očekujete prema stradanju “drugoga”, bilo da je on Amerikanac, Hrvat, Bošnjak, Crnogorac, gay, samoubica, “Šiptar”… Naročito prema “Šiptarima”, koje ovde označavaju kao niža bića, ljude koji ne govore srpskim jezikom, ili ga govore s lošim akcentom… Ma koliko se trudili, ovde ne možete da ubedite prosečnog intelektualca, koji čak nije nacionalno ostrašćen, da Albanci nisu niža rasa. Albanci su prosto dehumanizovani. To je teorija rasne superiornosti i to se neće tako lako promeniti.

Otkad je to tako, otkad to pamtite?

Oduvek. Rasla sam u porodici koja je bila otvorena, mondijalistička, porodica bratstva i jedinstva… Moj otac je bio Crnogorac i antifašista… (general Veljko Kovačević, narodni heroj, španski borac, jedan od vođa antifašističkog ustanka u Gorskom kotaru i hrvatskom primorju; u knjizi Kapelski kresovi, po kojoj je kasnije snimljena čuvena serija, opisao je te događaje – op. T.N.) Imao je Albance za kumove, napisao priču o albanskoj svadbi koju su, ponizivši celu familiju, žandarmi prekinuli i te ljude oterali na prinudni rad. Celog života je imao dobre veze s Albancima, ali… To je Crna Gora… Milu Đukanoviću možete svašta zameriti, ali njegovo insistiranje na antifašizmu, njegova odluka da otvori crnogorsku granicu za preko 60.000 izbeglica s Kosova tokom NATO intervencije 1999. je stvar od izuzetnog značaja. Naročito na Balkanu. I naročito ako se uzme u obzir da je Crna Gora u tom trenutku bila pod pretnjom Miloševićeve agresije. Crnogorci su imali drugačiji odnos.

A Vi?

Znate, nisam bila samo dete svojih roditelja, nego i dete ove sredine, dete Beograda. Za nas su Albanci bili ljudi sa testerama koji su cepali drva, iznosili ugalj, prodavali semenke, držali poslastičarnice… U jednom zaista urbanom i kosmopolitskom Beogradu, nismo se družili s Albancima. Na beogradske žurke su tih godina, iako smo bili deca jugoslovenski orijentisanih rukovodilaca, dolazili ljudi iz Zagreba, Splita, Sarajeva, Mostara, Ljubljane, ali ne i Albanci. Kada ste dete, mlad čovek, a još i živite u socijalizmu, ne razmišljate mnogo o tim stvarima, ne postavljate takva pitanja. Međutim, kada sam krajem sedamdesetih počela da radim u Privrednom sudu, prvi put sam se zapravo suočila sa dubinom tog problema.

Na koji način?

Povodom albanske pobune na Kosovu 1980. godine, sećam se da su moje kolege ujutro, pijući kafu, komentarisali kako bi “puškom i vodom vojske” za “dva minuta sredili stvari”. Bila sam šokirana. Možda sam tada, kada je neko od njih prvi put glasno izgovorio ono što su mnogi mislili, duboko u sebi prepoznala predrasude koje sam i sama imala prema tom narodu. I bilo me je sramota. Nažalost, taj rasizam je suštinski i dubok.

Vraćamo se presudi. Bivši predsjednik Srbije, Milan Milutinović je oslobođen. Ali zaista, kako tvrdi ministar inostranih poslova, ova presuda može biti argument Srbije u sporu s kosovskim Albancima pred Međunarodnim sudom pravde?

Smešni i tragični šef srpske diplomatije kaže da će ta činjenica biti Srbiji od pomoći. Kako?! Time što je, kaže, Milutinović na izborima u Srbiji jedini neposredno biran. Šta to, molim vas, znači?! Vuk Jeremić se zgražava nad visinom izrečene kazne srpskim generalima, indirektno kritikuje odluku Tribunala, ali istovremeno poziciju odbrane Kosova pred Međunarodnim sudom pravde temelji na jednoj drugoj presudi istog tog Haškog suda. Osim toga, dovodeći u pitanje kredibilitet Tribunala, Jeremić upotrebljava oprobani recept: poziva se na presude Ramušu Haradinaju i Naseru Oriću.

Pa, pravljenje “simetrije u zločinima” je izgleda na Balkanu postala omiljena disciplina.

Naravno, ali, osim što zamagljuje stvarnost, to suštinski malo pomaže. Presude Oriću i Haradinaju su pitanja o kojima treba da se razgovara, ali poređenja te vrste su za nas katastrofalna. Ona nas odvlače od problema… Moram da kažem da mi se čini veoma zanimljivim to što presudu Haškog tribunala do sada nije komentarisao jedino Boris Tadić. To je simptomatično.

Šta Vam to govori?

Rešio je da pusti Vuku Jeremiću da to “sredi”. Manje je važno da li se to meni sviđa, da li se s tim slažem, ali činjenica je da je do sada predsednik Tadić obično izlazio pred građane i govorio šta misli o stvarima koje su za ovu zemlju važne. Kada je MSP doneo presudu u sporu Srbije sa BiH, predsednik Tadić je upozorio na deo koji se ticao naše odgovornosti u nesprečavanju genocida. Rekao je to jasno i glasno. Sada ćuti.

Ali – zašto?!

Pričom o zločinima nad Albancima ruši se mit o srpskoj žrtvi na Kosovu. U ovom trenutku u Srbiji nemate bukvalno nikoga ko je spreman da kaže o čemu se ovde zapravo radi.

Mislite nikoga ni u opoziciji?

Osim nekoliko pojedinaca van partija koji su odavno etiketirani kao neuravnoteženi – nikoga!

A Liberalno-demokratska partija?

Osim Vesne Pešić, nisam čula nikoga. I to vam govori koliki je ovo problem. Dubinu problema ilustruje i reakcija javnosti na oslobađajuću presudu Milanu Milutinoviću. Naime, niko to direktno ne kaže, ali Milutinović je tretiran kao izdajnik. Slučaj bivšeg predsednika Srbije bi trebao da posluži kao dokaz da je Haag sud za Srbe, ali da ćete, ako pristanete da budete izdajnik, bez obzira što ste Srbin, biti amnestirani. Videli ste reakciju Socijalističke partije Srbije. Nema slavlja, nema euforije. Naprotiv. Sudeći po tonu, i oni ga smatraju izdajnikom. Uz to mu, kao neoprostiv greh, ne zaboravljaju to što se sa Đinđićem posle 5. oktobra dogovarao o raspisivanju izbora. Ministar iz redova SPS-a, Milutin Mrkonjić, komentarišući presudu, juče kaže da je Slobodan Milošević heroj koji je branio zemlju. Zoran Đinđić je za njih bio i ostao “izdajnik”.

Ali stranka Zorana Đinđića potpisuje Deklaraciju o pomirenju sa ljudima koji tvrde da je Milošević heroj, a Đinđić izdajnik.

Deklaracija je od samog početka bila besmisleni političko-pragmatični potez…

Šta je tu pragmatično?

Pokušaj da se amnestira Dobrica Ćosić i njegova nacionalna ideja. Ćosić je simbol…

Čega?

Retrogradne, konzervativne, anahrone nacionalne politike, palanačkog duha, malograđanske suženosti, straha od drugačijeg, modernog…

Na koji način Deklaracija amnestira Ćosića?

Politika Dobrice Ćosića je politika SPS-a. Kao i Ćosić, i Ivica Dačić se deklariše kao nacionalno svestan, kao ogorčeni antifašista i antičetnik i, što je veoma čudno, obojica u to zaista veruju. Dobrica Ćosić je izdao Miloševića u trenutku kada ovaj nije uspeo da do kraja dovede njegove zacrtane nacionalne ciljeve; on je instalirao Radovana Karadžića, kritikovao Miloševića zbog blokade na Drini… Demokratska stranka, iako nije do kraja odustala od Đinđićeve namere da modernizuje Srbiju, sada je morala da pojača svoju nacionalnu politiku i da se nađe na usluzi SPS-u. Tako je pobedio Dobrica Ćosić.

Ako prihvatimo podjelu koju je napravio urednik jednog beogradskog nedeljnika, to znači da su unutar DS-a u ovom času neuporedivo jači “latentni ćosićevci” u odnosu na “latentne čediste”?

To je tačno. Mene brine šta rade “latentni čedisti” unutar DS-a. Šta rade, zašto ćute?! Kako je moguće da, uprkos činjenici da se SPS ne odriče Slobodana Miloševića, “latentni čedisti” ćute kada Boris Tadić lobira po Evropi da socijalisti uđu u Socijalističku internacionalu? Zašto glasaju za potpisivanje katastrofalnog gasnog sporazuma s Rusima? Zašto se ne suprotstave zaokretu Srbije prema Rusiji, iako su izbore dobili na priči o evropskom putu? Pa, i u najtežim vremenima – da se ne vraćamo na period Informbiroa – ovde se čuo neki glas protiv; sada ga nema.

Zašto?

To je teško objasniti. Vi ćete danas često naći ljude iz različitih stranaka koji će vam u kafani izgovoriti stvari koje su mnogo radikalnije od ovoga što govori tzv. Druga Srbija, koji su užasnuti, nesrećni, kojima se diže kosa na glavi od Dobrice Ćosića, Tadića, Dačića, Vuka Jeremića, koji je potpuno nekontrolisano počeo da se vraća u svoju SPS-ovsku poziciju… Javnost je veoma burno reagovala na slučaj Miladina Kovačevića. Poreski obveznici Srbije moraju da plate milion dolara zbog toga što je jedan siledžija, koji je ovde predstavljen kao heroj, u baru pretukao svog kolegu studenta i sada se Danima traži “krtica” koja je tu informaciju dostavila medijima. Treba reći da je ovde država, a ne nekakav šalterski službenik, pomogla tom nasilniku da pobegne iz Amerike. Umesto da mu se sudi, Kovačević se slobodno šeta po Srpskoj skupštini, daje izjave… Da li se za svo to vreme neko zapitao šta je s tim prebijenim Steinhauerom koji je dva meseca bio u komi? Ljudi su s pravom zgranuti jer su videli način na koji funkcioniše srpska diplomatija. Razočarani su, apatični… Ljudi koji su glasali za Borisa Tadića danas polako uviđaju da Srbija ne ide obećanim putem.

Mislite li da zaista uviđaju? Kažu da Demokratska stranka nikada u svojoj istoriji nije bila jača.

To ne znači ništa. Govorili smo o podeli na “latentne čediste” i “latentne ćosićevce”. Ma koliko u ovom trenutku delovali slabo, slabi, ti “čedisti” ipak postoje. Ne možete dobiti izbore insistiranjem na evropskom putu, a onda, samo nekoliko meseci kasnije, napraviti tako drastičan zaokret bacajući se u zagrljaj Rusiji. Neću da falsifikujem stvari i zato moram da kažem da u celoj situaciji EU ima svoje “zasluge”.

Kakve “zasluge”?

Osim Ratka Mladića, EU Srbiji ne postavlja nikakve uslove. Naprotiv. Mislim da ne postoji zemlja u regionu prema kojoj je Evropa bila popustljivija.

Ali, u Apelu EU tražite od Evrope da prestane sa politikom uslovljavanja.

Deluje paradoksalno, slažem se. Međutim, ako pažljivo pročitate, videćete da je Ratko Mladić, kao uslov na kome insistira EU, zapravo ovde odavno prestao da bilo koga interesuje. Mladić je alibi pomoću koga se ovde, bez posledica, događaju mnoge strašne stvari. O nekima smo razgovarale. Mislim da bi EU trebalo da ohrabri proevropski orijentisane ljude, kojih još uvek ima, što bi pokrenulo procese u pravcu suprotnom od onoga kojim Srbija danas ide. Naš Apel se, osim Srbije, odnosi na Kosovo i Bosnu i Hercegovinu. Veoma je važno da ove tri države što pre dobiju status kandidata za EU, jer će kandidatura svima nama nametnuti drugačiji vrednosni okvir, nametnuti svoja pravila i, najzad, sprečiti to kobno približavanje Rusiji.

Zašto ste u Apelu spomenuli BiH?

Zbog toga što Srbija blokira ulazak Bosne i Hercegovine u EU.

Na koji način?

Vidite šta se događa u Republici Srpskoj?! Hitno dobijanje statusa kandidata za EU je jedini način da se ovaj čvor reši. U suprotnom, Bosna će propasti zajedno sa Srbijom. Oni su naši susedi i – hteli ne hteli – postaju naši taoci. A to je, nakon rata i svega što se događalo u Bosni, zaista previše.

Zašto mislite da je BiH talac Srbije?

Evo, recimo, videli ste da je Srbija pre nekoliko dana raspisala poternice protiv devetnaest državljana BiH zbog napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici. Kada se to desilo? Dan ili dva pre odluke Haškog suda u suđenju bivšem političkom i vojnom vrhu Srbije za zločine počinjene na Kosovu. Izvinite, ali ne mogu a da to ne dovedem u vezu. Druga je stvar to što je Dobrovoljačka ulica zaista bila jedan dramatičan događaj koji smo svi pratili. Neću nikoga da branim, ali zašto ponovo pravljenje tih veštačkih simetrija?! Osim što se time podilazi indoktriniranom javnom mnjenju na jedan potpuno pogrešan način, čemu to služi? Dokle ćemo ignorisati činjenicu da u svim događajima postoje uzrok i posledica? Pa, slušam šta mesecima govori Milorad Dodik… Nekada je bio čovek koji je ulivao nadu, bio pristojan. Danas je…

Veći prostak čak i od Velje Ilića!

Strašno! Što je najčudnije, mislim da Dodiku zapravo nije stalo do ujedinjenja sa Srbijom. Njega to ne interesuje, zato što razume da u Srbiji nikada ne bi mogao da bude predsednik, premijer, da u bilo kom smislu bude prvi. Nije glup, zna on to. Rukovođen principom – hoću da budem šef u svom dvorištu, Dodik preti samo zato što želi da suvereno vlada svojim “posedom”, delom teritorije Bosne za koji smatra da je njegov. On hoće da se zna ko je glavni, čija će reč najviše da se sluša, ko je najmoćniji čovek u Bosni i Hercegovini.

Šta mislite – koliko zvanična politika Srbije ima utjecaja na Milorada Dodika, koliko ohrabruje njegove poteze i izjave?

Mislim da je ima. Naime, Srbija zaista Republiku Srpsku smatra delom svoje teritorije. Ovde nikada nije prestao da se sanja san o ujedinjenju svih srpskih zemalja, a RS je vrlo važan deo tog “sna”. Ono što se ne vidi na prvi pogled, što je zakamuflirano, je da je Srbija strateški mnogo više zainteresovana za Bosnu nego za Kosovo. Kosovo, kao tabuizirana tema, je više jačanje i istrajavanje na frustraciji koja je pretvorena u princip, dok je Bosna i Hercegovina, odnosno RS, strateški cilj. Taj etnički princip krvi i tla je nažalost postao realnost. Zato mislim da Dodiku zvanična srpska politika ide naruku. Da nema srpsku zaleđinu, sigurna sam da ne bi mogao tako da se ponaša. Videli ste apel predsednika Tadića da se prestane s “hajkom” na Milorada Dodika?

Naravno, ali i nastavak koji me podsjeća na najbolje dane Slobodana Miloševića. Kada nekoga uhvatite u nečemu nedozvoljenom, Milošević bi poručivao – to je napad na Srbiju!

To je identična matrica! Ne zaboravite da je Dodik sa svima koji su u Srbiji na vlasti bio u dobrim odnosima. Setite se Đinđića, Koštunice, Tadića, Dinkića… Njemu je ta podrška, makar na simboličkoj ravni, potrebna da plaši ljude u Bosni. Zna da samo jaka Srbija može da ga zaštiti. Ko stoji iza ostalog dela BiH? OHR, koji je “razredni starešina”, se ne koristi svojim ovlašćenjima. Ustav BiH mora da se promeni da bi Bosna mogla normalno da funkcioniše.

Sudeći po sve žešćoj nacionalističkoj retorici koja dolazi s raznih strana, jeste li zabrinuti za budućnost Bosne i Hercegovine?

Jesam. Neki prijatelji me ubeđuju da nema šanse da se tamo nešto dogodi. Kažem “nešto”, zato što se plašim i da izgovorim bilo koju drugu reč… Bosna ne samo da je najveća žrtva rata, nego je ispala najveća žrtva i nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. U Bosni je najmanje urađeno, ona je najmanje napredovala. Zato smo u Apelu pomenuli Bosnu. Smisao te poruke je da i Bosna i Hercegovina što pre dobije status kandidata za članstvo u EU. To nam je svima jedini izlaz.

 
BH Dani, 06.03.2009.

Peščanik.net, 07.03.2009.