Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Ko pažljivo gleda ove fotografije, vidjeće da su na njima ljudi mnogo mlađi nego što su bili u času smrti. Neke od tih fotografija snimljene su nekoliko godina prije rata, pronađene su kod rodbine žrtava, snimljene su prilikom nekih rođendana, raznih druženja, prilikom služenja vojnog roka… Neke su fotografije mutne i neprepoznatljive, ali to je jedino što je ostalo.

Tražiš imena, datume rođenja, ukratko, sve ono što pomaže da se osoba na fotografiji poveže sa brojem na spisku i utvrdi identitet.

Na primjeru žrtava srebreničkog genocida može se spoznati i kompletna slika stradanja u ratu u Bosni i Hercegovini. Kada je počeo raspad Jugoslavije 1991. godine svi su znali imena žrtava koje su stradale u tim prvim danima rata. Kako je rat odmicao, s godinama su se imena pretvorila u brojeve. Ta ljudska, lična dimenzija je, čini se, nestajala, a s njom i osobnost ljudi koji su stradali.

A onda sam počela gledati fotografije i one su onda prestale biti dio mehaničkog procesa. U njima počnete da prepoznajete lica, ljude koje poznajete, i na koje vas podsjećaju – prijatelje, komšije, rodbinu… I onda počne da vas zaista dotiče. Spajalicom spojene fotografije prestaju biti grupisane žrtve. Na njima su očevi i sinovi, braća, rođaci…

I tu počinje, zapravo, strahota zločina. Ta dimenzija užasa naprosto vas preplavi. Iz ugla posmatrača počnete razmišljati kao roditelj, kao majka. Pitate se kako je bilo tom ocu gledati kako mu ubijaju sinove, a ne može to da spriječi, ne može da ih zaštiti. Ili, kolika je količina užasa vladala u glavama sinova znajući da više nema ko da im pomogne i da i njih čeka ista sudbina.

Tokom tih nekoliko dana jula 1995. godine, više od 8.000 muškaraca i dječaka, bosanskih muslimana, ubijeno je u onome što je trebalo da bude zaštićena zona UN.

Prije dvije decenije Evropa nije uspjela održati obećanje da “nikada više” neće dozvoliti da se na njenom tlu dogodi genocid.

Nejasno je zašto se u tih desetak dana jula izgubila ljudskost čovječanstva.

Na neki način prikupljanje ovih fotografija je vraćanje unazad. Vraćanje identiteta brojevima na šta su obično svedene žrtve. Važno je pokazati da su to bili ljudi koji su do tog jula 1995. godine, voljeli, bili voljeni, radili, živjeli životom kakvim i mi živimo danas. A onda im je sve to oduzeto.

Ako slike pričaju priču, jednako je govori i činjenica da ih toliko nedostaje. Sa oko 2.400 fotografija, ovo je i najveća zbirka fotografija žrtava srebreničkog genocida prikupljena na jednom mjestu, mada ih još oko pet hiljada nedostaje.

Neka od udruženja žrtava s kojima sam radila na ovom projektu imala su mnogo prikupljenih fotografija žrtava, dok su neka pozivala porodice da im pomognu.

U udruženju “Žene Podrinja”, koja okuplja žrtve s područja Bratunca i Srebrenice, žene su dolazile, donosile fotografije, tražile svoje najmilije na spisku, pričale svoju priču… Ipak nisu sve imale fotografiju. Recimo, bilo je slučajeva da majka donese sliku jednog sina, a drugog nema, ili ima muža, a nema sina…

Ko pažljivo gleda fotografije, vidjeće da su na njima ljudi mnogo mlađi nego kad su ubijeni. Te su žene, recimo, prikupljale fotografije od rodbine, sa rođendana, raznih druženja, sa služenja vojnog roka… Neke su mutne i neprepoznatljive, ali to je jedino što imaju i što im je ostalo.

Kada su snage bosanskih Srba ušle u Srebrenicu i okolna područja, muškarci i dječaci, od kojih su neki imali tek 14 godina, krenuli su u bijeg ili ka UN-ovoj bazi u Potočarima tražeći spas. Žene i djeca prisiljeni su autobusima otići i ostaviti sve za sobom.

Odvojeni od svojih očeva, muževa i braće, mnoge preživjele žrtve genocida danas nemaju ni fotografiju koja ih podsjeća na najmilije.

Specijalna zahvalnica Majkama Srebrenice, Ženama Srebrenice, Ženama Podrinja, Majkama Podrinja i Pokretu majki enklava Srebrenica i Žepa koje su pomogle u prikupljanju fotografija.

Dženana Halimović, juli 2015.

Srebrenica – Svaka fotografija je neispričana priča

Peščanik.net, 10.07.2015.

TEMA – SREBRENICA