Mural Radovana Karadžića na „Ludoj kući“ u Bloku 45, foto: Predrag Trokicić
Mural Radovana Karadžića na „Ludoj kući“ u Bloku 45, foto: Predrag Trokicić

„Banja Luka – Svakog jutra ja i moja drugarica Jelena, koja živi u ulici Momira Nikolića (osuđen na 20 godina zatvora), zajedno idemo u školu „Biljana Plavšić“ (osuđena na 11 godina zatvora). Ja živim u ulici „Stanislava Galića“ broj 92 (osuđen na doživotni zatvor). Da bismo stigli do škole treba da pređemo Trg „Radoslav Krstić“ (osuđen na 35 godina zatvora) i park „Ljubomir Borovčanin“ (osuđen na 17 godina zatvora). Ja i moji drugari smo odlični đaci i želimo da upišemo Gimnaziju „Momčilo Krajišnik“ (osuđen na 20 godina zatvora)… Nakon škole idemo na trening, ritmičku gimnastiku u klubu „Duško Tadić“ (osuđen na 20 godina zatvora). Mi smo šampioni Republike Srpske i vicešampioni velike Srbije. Naravno, biće nam mnogo bolje kada se izgradi Sportski kompleks „Ratka Mladića“. Takođe sam član posmatrača „Radoslav Brđanin“ (osuđen na 30 godina zatvora). Ovo je naš svakodnevni život.“

Ovo je objava sa Fejsbuka. Iz anonimnosti je krenula putem slave na ovoj društvenoj mreži. Kao i bilo koja druga takva objava i ova će imati ograničen život, koji se u vreme elektronske komunikacije može nazvati sjajem svitaca. Jedan noćni sjaj koliko da ukaže na prisustvo i okonča život do jutra, do sledeće objave života svitaca.

Međutim, izdvojio sam je jer zaslužuje da živi mnogo duže. U stvari, to je najkraća i najefikasnija priča u novonastaloj situaciji koja se naziva srpska distopija. Distopija je suprotnost utopiji, idealnoj državi ili društvu, oslobođenom od kriminala, siromaštva i nasilja. Distopija je u bukvalnom smislu starogrčkog jezika loše mesto za život, odnosno nepoželjno, zastrašujuće, dehumanizovano društvo ili država.

Za opisivanje srpske distopije ne treba više od 160 reči ove objave zamišljenih i pravih naziva ulica i škola u Banjaluci, glavnom gradu Republike Srpske u Bosni i Hercegovini – svi osuđeni za ratne zločine. U takvom prikazu, društvo ne samo što se ne bavi kritički prošlošću, nego njen najmračniji deo stavlja u središte pažnje kao onaj kojim se najviše ponosi. U srpskoj distopiji genocid počinjen nad drugim narodima u BiH transformiše se u najveću srpsku nacionalnu vrednost.

Distopijski roman se razvija tokom 20. veka, a „1984“ Džordža Orvela danas je u svetu široko prepoznata kao moćan antitotalitarni glas. U 21. veku, a s porastom populizma u konsolidovanim demokratijama kao što su SAD i Velika Britanija, delo kanadske spisateljice Margaret Atvud „Priča o sluškinji“ postao je toliko snažan antitotalitarni glas da je prenet u drugi medij i postao gledani serijal na Netfliksu.

Srbija i vodeća srpska politika ne bave se romanima ili serijama – srpska distopija je postala društvena svest. Iz dana u dan, iz godine u godinu politički, intelektualni, verski i kulturni krugovi koji su na vlasti u Srbiji i među Srbima razvili su narativ suprotan suočavanju sa prošlošću. Svako suđenje Međunarodnog suda za ratne zločine koje je dokazalo da su srpske snage delovale protiv drugih naroda u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu suočilo se sa suprotnom pričom u kojoj je ceo svet, osim Rusije, postupao protiv Srbije i srpskog naroda.

U srpskoj distopiji genocid u Srebrenici je laž, pogubljenje pacijenata u vukovarskoj bolnici u Hrvatskoj je izmišljotina, dok je masakr u Račku po toj logici albansko-američka izmišljotina koja je poslužila kao povod za bombardovanje Srbije.

U toj distopiji prećutkivanje iz dana u dan, iz godine u godinu da su hladnjače prevozile tela pogubljenih albanskih civila, dece, žena i muškaraca, koja su bila zakopavana u masovnu grobnicu u Batajnici – dovelo je do ukidanja sećanja o tome. A ako nema sećanja, nema ni masovne grobnice u Batajnici, niti je ona ikada postojala.

U nedostatku sećanja na zločine, srpska distopija vratila se na priče iz 80-ih godina prošlog veka. Hrvati su genocidan narod koji je ubijao Srbe, BiH je veštačka tvorevina koja namerava da islamizira Srbe, Crna Gora je „srpska Sparta“, koju sluge hrvatskih ustaša žele da odvoje od Srbije. Kosovo, srce Srbije, privremeno je okupirano, ali će biti oslobođeno kao i svaka srpska zemlja, milom ili silom. To više nisu priče političara, akademika i vladika, već priče 20-ogodišnjaka odgajanih u srpskoj distopiji.

U Podgorici takvi mladi ljudi demonstriraju protiv Crne Gore, a u BiH su spremni na nasilno uništenje te države. Svi oni dobijaju dozu nacionalističkih steroida kada Novak Đoković i njegove kolege teniseri slave pevajući vojne marševe ili skandirajući parole o Kosovu kao srcu Srbije.

Jedna od velikih evropskih intelektualnih bitaka posle Drugog svetskog rata bila je borba protiv zaborava zločina, odnosno borba protiv revizionizma, istorijskih prepričavanja koja bi zaobišla ili zaboravila zločine. U kontekstu političke, ekonomske, socijalne integracije, ujedinjena Evropa se takođe oslanjala na integraciju pamćenja, čime se ne bi dozvolilo da se obnovi naracija koja vodi u ratove.

U bivšoj Jugoslaviji ova bitka je izgubljena prvog dana oružanih borbi u kojima je ta zemlja nestala. A ako se nastavi ovako, banjalučka objava na Fejsbuku od 160 reči postaće jedina istina.

Preneto sa Koha ditore

Kosovo Online, 19.01.2020.

Peščanik.net, 25.01.2020.