Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

„O kom poglavlju ili vladavini prava da pričam – danas kada je pokazano da je pravo stavljeno pod noge… Kad se sa tim suočite i budete žrtva takve politike, koja nije zasnovana na principima, postavlja se pitanje šta da radite.“

Teško pitanje – šta da se radi – iz gornjeg navoda ne postavljaju ozlojeđeni, otpušteni radnici iz Paraćina, prepušteni na milost i nemilost samovolji vlasti, a bez ikakvih pravnih ili socijalnih instrumenata kojima bi mogli da se zaštite, a koji inače – istina u tragovima – još postoje u domaćem pravu.

To pitanje nisu postavila ni dvojica mladića Fakulteta dramskih umetnosti, protiv kojih je policija, mimo zakona, to jest uprkos onome što u Zakonu o javnom okupljanju stoji, i uprkos pravima i slobodama zagarantovanim Ustavom svakom građaninu Srbije, podnela zahtev prekršajnom sudu zbog tobože nelegalnog organizovanja protesta iz aprila 2017.

To pitanje nisu postavili ni novinari koje su ispred Skupštine Srbije davile siledžije iz redova stranke na vlasti. Siledžije su uredno slikane, prijava je poslata sudu, ali policija do danas nije utvrdila ko su osobe sa slike, niti je preduzela bilo šta da se one privedu pravdi.

To pitanje nisu postavili ni vlasnici kuća u Savamali, koje su mimo zakona srušene bagerima usred grada, a da bi se na njihovom mestu takođe mimo zakona podigle zgrade za koje nije izvesno ni ko im je vlasnik ni ko finansira njihovu nelegalnu izgradnju.

To pitanje nisu postavili ni oficiri Vojske Srbije, rešeni da saznaju kako je mimo zakona i procedura poleteo vojni helikopter, koji se po povratku iz humanitarne akcije srušio pokraj civilnog aerodroma u Beogradu, zbog vremenskih okolnosti koje su bile takve da posada, da su se poštovali propisi, zbog njih nije smela ni da poleti.

To pitanje nisu postavili ni ovdašnji studenti, pošto su videli kako se prevarom stiže do najviših diploma, a onda, s tim lažnim diplomama, i do najviših stepenica vlasti.

Pitanje nisu postavili ni poslanici opozicije u Skupštini Srbije, pošto su utvrdili da se dnevni red sednice izglasava bez kvoruma, ili pošto je skupštinska većina odlučila da se 256 minuta za raspravu skupi u samo 2 preostala minuta.

Pitanje nisu postavili ni roditelji i nastavnici iz osnovne škole u Zemunu čijeg je direktora mimo zakona smenio kabadahija na mestu ministra prosvete.

Pitanje je dakle postavio Aleksandar Vučić u svojstvu predsednika republike. On se u Varni požalio na dvostruke aršine u evropskoj politici, svojim uobičajenim plačnim glasom, pitajući se gde se izgubila pravda u međunarodnim odnosima, baš kao da je na čelu države u kojoj, ako možda i nema ničeg drugog (a nema), onda bar pravde i „zakonja“ ima na pretek.

Izgovorio je to dakle u Varni, gde se sastao sa predsednicima vlada Rumunije, Bugarske i Grčke, da sa njima dogovara velike regionalne infrastrukturne poslove. Kao predsednik republike, on se sa tim predsednicima vlada nije mogao dogovarati ni o čemu, a da se pritom ne prekrše Ustav i zakoni Srbije. I dok čvrsto gazi po domaćem Ustavu i zakonima, on se vajka na to što je pravo tamo negde bačeno pod noge.

A bačeno je pod noge, misli on, jer su zvaničnici Evropske unije prema odluci Katalonaca da se osamostale od Španije zauzeli stav drugačiji od onog koji imaju prema Kosovu koje se već osamostalilo od Srbije. I ta nepravda kao boli Vučića i sad on jadikuje na sav glas. Ali, dok roni krokodilske suze nad nepravdom i nad Kosovom, tobože zabrinut za sudbinu tamošnjih Srba, trebalo bi ga, međutim, pitati kakvu to „pravdu“ pred lokalne izbore (zakazane za 22. oktobar) nad Srbima na severu Kosova sprovode upravo ljudi sa Srpske liste pod njegovom direktnom kontrolom.

Ko to podmeće bombe pod kola kandidata, takođe Srba, koji su se usudili da se tamo kandiduju mimo Srpske liste? Ko pritiska ljude sa liste suparničkih političkih, ali takođe srpskih, grupa da odustanu od izbora i povuku se iz politike, ako već neće na Srpsku listu? Je l’ to pravo i pravda u čije ime se Vučić busa u svoje „srpske“ grudi? Ili je to čisti fašizam kada se uspeh jedne političke opcije, Srpske liste dakle, poistovećuje sa nacionalnim interesom?

Treba biti prilično slep, i uz to bezobrazan i prezirati sve oko sebe, pa verovati da će (inače neutemeljena) pritužba na manjak pravde imati bilo kakav učinak kada stiže iz usta osobe ogrezle u bezakonje. Lako je, međutim, evropskim političarima da ignorišu svog „velikog prijatelja“ iz Srbije. Pitanje je – šta ćemo mi sa njim?

Peščanik.net, 06.10.2017.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)