Studentski park, Beograd, foto: Slavica Miletić

Studentski park, Beograd, foto: Slavica Miletić

Analiza programskog dokumenta

„Strategija razvoja kulture Republike Srbije“, kako stoji na početku Nacrta koji je nedavno objavilo Ministarstvo kulture, „sadrži opredeljenja države i definiše strateške prioritete i pravce razvoja kulture u Srbiji od 2017. do 2027“. Ovaj dokument je ponuđen javnosti kao predlog za javnu raspravu, o čemu bi svi akteri u kulturi trebalo da se izjasne. Neki mediji i pojedinci su već reagovali, ukazujući na loš tretman određenih esnafa ili na pojedine normativne momente ovog dokumenta koji nije nimalo bezazlen i trebalo bi ga veoma pažljivo čitati.

Jezik i struktura

Tekst je pisan kvazinaučnim stilom, kombinujući birokratski idiom iz sedamdesetih godina koji je još uvek prisutan u programskim dokumentima Ministarstva kulture Republike Srbije, kao i u vodećim institucijama kulture pod njegovim patronatom, koje se danas još deklarišu i kao „ustanove od nacionalnog značaja“. S druge strane, u tom jeziku moguće je prepoznati natruhe novogovora kulturnih menadžera, pun neologizama, visokoparnih i komičnih momenata, koji „slikaju“ polje kulture kao dinamičan prostor obrta velikih sredstava, resursa, izvora, novih radnih mesta itd. Ovakav spoj dovodi do stvaranja neologizama poput „neobnovljive zaostavštine“ (valjda skovan na tragu obnovljivih izvora energije) ili duhovitih konstrukcija kao što je „kulturno nasleđe kao resurs za ubrzanje privrednog razvitka ruralnih krajeva“. Jezik ovog dokumenta ima i treći sublimni sloj koji predstavlja idološki okvir koji trasira „strategiju kulturnog razvoja Srbije kao slovenske, starobalkanske, herojske, evropske, demokratske i kontaktne/otvorene kulture“. Ali o tome nešto kasnije. Za sada je samo važno shvatiti kakav je tip diskursa u pitanju i kako izgleda struktura Nacrta Strategije. U pitanju je četvorodelna struktura, koja pored 1) Uvoda ima još i 2) Opis sadašnjeg stanja u kulturi, 3) Ciljeve i prioritetna područja kulturnog razvoja, kao i 4) Ciljeve u oblastima kulturnog razvoja. Na početku treba reći da samo drugo poglavlje ima jasan kontakt sa realnošću, dok ostala dva, pored neprestane repeticije opštih definicija iz drugog poglavlja menjaju žanr i do kraja ostaju u domenu naučne fantastike i romantične komedije sa toržestvenim obrtom na kraju.

Privremeno izmeštena kultura

Nacrt Strategije veoma pažljivo evidentira sve institucije koje se nalaze pod jurisdikcijom Ministarstva kulture, takođe i institucije u Vojvodini, kao i „privremeno izmeštene“ institucije kulture sa Kosova. Pritom, bilans uništenih kulturnih spomenika i svih vidova kosovske kulturne zaostavštine odnosi apsolutnu prevagu u ovom dokumentu, što ujedno mobiliše punu pažnju autora Strategije. Stoga i opšta slika srpske kulture danas postaje ruševna, izmeštena, stara, nestručna, bez odgovarajućih kadrova i prostornih kapaciteta. Naravno, sa hroničnim nedostatkom finansijskih sredstava. Aktuelni su problemi muzeja pod decenijskom rekonstrukcijom, arhiva i biblioteka bez depoa, zastarelih zakonskih normi, neadekvatnih zgrada pozorišta, nepostojanja bioskopa i knjižara, dominacije analogne nad digitalnom paradigmom u kulturi. U takvom kontekstu, kultura koju proizvodi civilni sektor samo se pominje kao nešto što bi trebalo integrisati ali se dalje od toga ne ide, jer se podrazumeva da se ovaj deo kulturne zajednice dobro snalazi i bez podrške države. Stoga Strategija niti vidi niti poseduje bilo kakvu ideju šta bi trebalo raditi u vezi sa tim važnim segmentom, koji je u proteklim decenijama ostavio dubok trag u savremenoj kulturi Srbije. Ovo se podjednako odnosi na alternativne kulturne centre, arhivistiku, amaterska i alternativna pozorišta, film, književna udruženja i glasila. Činjenica je da su upravo akteri iz civilnog sektora ostvarili regionalno i evropsko umrežavanje kao i priključivanje na vodeće EU fondove i programe u kulturi. Međutim, Strategija sagledava kulturu Srbije upravo bez ovog dela, moglo bi se reći bez svog pravog pogona. I umesto da glavni savetnici budu ljudi iz ovog sektora, koji imaju već ogromno iskustvo u kulturnoj produkciji u evropskom i svetskom kontekstu, Ministarstvo kulture Vladana Vukosavljevića se opredeljuje za drugačiju metodologiju praćenja, pospešivanja i trasiranja razvoja. Centralno mesto u tom sistemu dobija Zavod za proučavanje kulturnog razvitka i njegov novi direktor dr Vuk Vukićević, koji je najverovatnije i jedan od autora Strategije.

Merenje kulturnih potreba

Naime, Strategija se zalaže za formulisanje kulturne politike Srbije na osnovu „realnih kulturnih potreba“, koje će za potrebe ministarstva izmeriti i ustanoviti Zavod za proučavanje kulturnog razvitka. Dakle ne problemski i planski, na osnovu utvrđenih nedostataka, koji su uglavnom pobrojani u drugom poglavlju, već na osnovu statistike i reklo bi se naučnog pristupa stvarima, koji treba da demonstrira pomenuti Zavod. Da bi se to postiglo, neophodno je najpre Zavod za proučavanje kulturnog razvitka pretvoriti u instituciju „održivog finansiranja“, što je ovom Strategijom i predviđeno. Nakon toga dolazi statistika, na osnovu koje će ministar Vukosavljević sa svojim stručnim timom moći da interveniše u polju kulture, bilo da je reč o galerijama, knjižarama, teatru ili možda folkloru. Zaista, Zavodove godišnje statistike su interesantne za pisanje izveštaja Ministarstva, ali u biti nisu realne, jer detektuju kvantitet ali ne i suštinu. U jednoj partijskoj državi kakva je Srbija, gde je svaka galerija, kulturni centar, svaka tačka koja pretenduje na javnu proizvodnju programa, pod paskom partije na vlasti, statistika više skriva nego što nudi relevantne informacije. (Poslušajmo samo Vučićeve govore koji obiluju statističkim podacima koji nemaju veze sa realnim privrednim rastom i boljim životom građana.) Tako bi, recimo, Zavod za proučavanje kulturnog razvitka uredno ubeležio postignuća Kulturnog centra Požega, iako svi znamo šta se u tom centru događalo poslednjih godina. Isto važi i za druge institucije kulture ili festivale, kao što je recimo slučaj sa ovogodišnjim Sterijinim pozorjem. Statistika tu ne pomaže. Stoga ministrova Strategija bira mrtvozorničko upravljanje kulturom umesto da afirmiše njene zaista pluralne i vitalne kapacitete koji opstaju uprkos slepilu ministarstva.

Srpski i makedonski scenario

Treće i četvrto poglavlje Strategije predstavljaju skup nerealnih želja, opštih mesta strateškog planiranja bez jasnog koncepta izvedbe kao i odustajanje od realnih potreba kulture u Srbiji i opredeljenje za direkcije koje verovatno proizlaze iz „statističkih istraživanja“. Skoro svako poglavlje počinje mantrom o unapređenju, poboljšanju, planiranju, edukaciji, povećanju nivoa znanja, podizanju kulturnih potreba, animiranju čitalačke publike, donošenju jasnih kriterijuma, odgovornom upravljanju i tako u beskraj. Ove univerzalne rečenice svih kulturnih strategija sveta u konkretnom slučaju predstavljaju garant dobre volje vlasti da se kulturom bavi planski, iako iz tih rečenica, kao ni iz statistike kojom operišu, ne mogu da se pročitaju realne strategije realizacije zadatih ciljeva i rešavanja problema iz poglavlja broj dva. Naprotiv, u ovim delovima Strategija ide mnogo dalje, najavljujući kapitalne investicije u vidu izgradnje novih muzeja (Nemanjića, fantastike, prirodnih nauka i dr), filharmonije, bioskopa, galerija, biblioteka itd. Takođe, predviđa se rast budžeta za kulturu i medije za 0,1 posto godišnje, kako bi se 2020. „postigla stabilnost na nivou od 1 posto, a 2025. od 1,5“. Ovaj optimizam je naročito klimav u situaciji kada je budžet za kulturu 2017. niži u odnosu na prethodnu godinu, a vremenski rok do usvajanja budžeta za „stabilnu“ 2020. je samo dve godine. Nije bitno, jer zapravo dobro zvuči u nemaštini u kojoj se kultura u Srbiji danas nalazi. Ipak, kada je u pitanju regionalni kontekst, ne treba zaboraviti činjenicu da se prema omraženom makedonskom scenariju za kulturu izdvaja 2,2 posto što je čak četiri puta više nego u Srbiji.

Strategija sa srpskog stanovišta

Najveći problem ove Strategije razvoja kulture, pored loše projektovanih ciljeva i budžeta, ukoliko se čita pažljivije, može se videti i u njenom odustajanju od kulture i okretanju jednom njenom ideološkom derivatu, koji je rezultat kulturne politike kreirane na osnovu tzv. srpskog stanovišta. Naime, iako formalno zagovara evropske integracije, doduše samo preko korišćenja fondova, Strategija definiše kulturu kao nešto nalik na bedem za odbranu srpskog identiteta, koji „čine jezik i književnost, svest o istoriji i religijskoj pripadnosti, običajima, načinu života, osobenim oblicima duhovnoistorijskog saznanja, mentalitetski obrasci, te svekolika predstava naroda o samom sebi“. Ovakav ideološki amalgam, provučen kroz softver za statistiku Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka generiše dalje prava i obaveze savremene kulture u Srbiji, koja se mora podrediti čuvanju i negovanju jezika i pisma, odnosno samo ćirilice, kao i „širenju naučno utemeljenih saznanja o genocidu nad srpskim narodom u 20. veku“. Isto tako, predviđa punu podršku razvoja srpske enciklopedistike, kako završavanja višedecenijskih projekata tako i pokretanja novih leksikografskih projekata, kojih je bio nemali broj tokom dvehiljaditih godina. (O leksikografskom (re)kreiranju Andrića već je bilo reči na Peščaniku.) Ova tri vrhunska zadatka elaborirana su u četvrtom delu Strategije, koji se bavi međuresornom saradnjom i kreativnim industrijama. Učinak ovakve kulturne politike jasno je vidljiv i na nedavno završenim konkursima Ministarstva kulture, gde je manifestovano upravo strateško planiranje kulture budućnosti – ćirilica, genocid nad Srbima i leksikografija. Ukoliko normativne intencije iz ovog Nacrta Strategije jednog dana budu postale zakonska akta, biće to još jedan žestok, trajan udarac na kulturu ove zemlje. Predlozi iz ovog nacrta odraziće se na sve: otkupe knjiga, godišnje produkcije pozorišta, filmova, kulturnih cenatara, na edukativne programe, podrške podobnim projektima. Ova Strategija, iza naizgled stručnih rečenica o kulturnom menadžmentu, trasira vrlo opasan samoizolacionistički, regresivni tip kulture, koji se zasniva na žrtvoslovlju i postavljanju ciljeva koji sa realnim kulturnim potrebama i savremenošću nemaju nikakvog dodira. Odnosno, imaju ali ti kontakti se i dalje moraju tražiti preko partijskih kanala ili javnog ulizivanja vlastima. Stoga nam ovakva Strategija nije ni potrebna, jer ona privremeno izmeštenu kulturu Srbije prevodi u trajno izmešteno stanje iz svih tokova. Naročito razuma.

Peščanik.net, 09.06.2017.

Srodni linkovi:

Saša Ilić – Strategija podivljavanja

Saša Ilić – Ministar i margarite

Saša Ilić – Za Deklaraciju spremni!

Saša Ilić – Cveće zla

Dejan Ilić – Ministar i njegovi stratezi


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)