Pol Teru (Paul Theroux), poznati američki putopisac, u svojoj knjizi „Fresh Air Friend“ piše o čudnim običajima plemena Krič sa Sumatre, največeg ostrva prijateljske Indonezije (zemlje koja, podsećam, nije priznala nezavisnost Kosova). Iako se radi o udaljenoj zemlji, zanimljivo je da se neki od tamošnjih običaja mogu prepoznati kao nama vrlo bliski. 

Naime, među Kričima, urođenicima, koji naseljavaju brdovite južne i centralne predele Sumatre, pamćenje prošlosti čitavog plemena povereno je jednoj jedinoj osobi – uvek muškarcu. Taj sveštenik pamćenja „podseća Kriče na to ko su i šta su sve radili“. Ovu ulogu on dobija pri rođenju i čim dovoljno odraste da bi mogao da komunicira s drugima, objašnjavaju mu u čemu se ona sastoji. Ta uloga nije laka, on mora da pamti dugačke liste imena i svih događaja od dana svog rođenja.

Uprkos tome što sveštenik pamćenja zna ogroman broj činjenica, od njega cela populacija zaverenički prikriva jednu vrlo važnu tajnu – kada napuni trideset godina, što je duboka starost među Kričima, održava se nešto kao skupština na kojoj on iznosi čitavu istoriju plemena, posle čega ga ubiju, ispeku i pojedu u ritualu poznatom kao ceremonija purifikacije, pročišćenja.

Prvo muško dete koje se rodi u plemenu posle ove ceremonije postaje novi sveštenik. Istorija počinje iz početka. Sve ranije svađe se obustavljaju, svi dugovi su poništeni, sve što se događalo pre rođenja novog sveštenika nije više deo realnosti.

Kriči žive u očekivanju smrti sveštenika pamćenja, o tome šapuću, željno očekujući amneziju koju ona donosi – brisanje dugova, zaboravljanje svih zločina, sramota i poraza. Međutim, kroz ceo svoj život sveštenik pamćenja je nesvestan onoga što ga čeka i Kriči mu se krišom podsmevaju što ne zna da će na kraju sve završiti u zaboravu u trenutku njegove neumitne smrti.

Inače, Teru opisuje Kriče kao vrlo spokojne, ali „sklone  nasilju, nepouzdane i neiskrene, sklone krađi, ogovaranju, kockanju i agresivnim ispadima“.

 
Jutarnja kafa

Peščanik.net, 13.04.2008.


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)