Jedna od karikatura koje je Wolinski nacrtao u redakciji Feral Tribunea 1994.

Jedna od karikatura koje je Wolinski nacrtao u redakciji Feral Tribunea 1994.

Vremenom će, barem meni, Wolinski nedostajati sve više i više, zbog bezbroj razloga među kojima su i oni sentimentalne prirode, kao i Tignous, Charb i drugi drugovi iz Charlie Hebdoa, ali u ovome mučnom trenutku nedostaje ponajprije zbog jednog: da svojom otrovnom duhovitošću, inteligentnom ironijom i čudesno jednostavnom linijom ismije značajan broj onih koji ga danas, mrtvoga, slave kao mučenika i heroja koji je „pao za našu stvar“.

Do jučer su mu takvi, uključujući tronute vedete političkog establišmenta, uključujući zadrigle desničare s nabrušenim očnjacima, uključujući napuhane crkvene dostojanstvenike u pozlaćenim prnjama, sistematično kopali grob, da bi ga danas – suočeni s nenadanim truplom, palim s neba, takoreći – zajedničkim cviležom u globalnome ritualu oplakivanja upisivali u martirologij „zapadnih vrijednosti“.

Grob su dovršili i napunili njihovi arhetipski neprijatelji, a zapravo njihovi tajni suradnici, i taj nepriznati dosluh, zakriven ceremonijalnom patetikom i potmulim režanjem, ono je što uznemiruje: ima li, uostalom, ičega manje prirodnog od satiričara u ulozi sveca?

Prije dvadeset godina Wolinski nam je u redakciji Ferala, nonšalantno pušeći debelu cigaru, žmirkajući znatiželjnim očima, izbacujući crteže kojima je istoga trena (ovisno o temi razgovora) ironizirao svaki pokušaj da se stvarnost uozbilji do razine vjere u bilo što osim u nesputanu ličnu slobodu, ne bez ponosa govorio kako ga je tužio Jean-Marie Le Pen.

Jezivi paradoks da su ga smaknuli oni za čiju se emancipaciju zalagao – izvrgavajući ruglu fašistu čija je namjera bila da ih žigoše i progna iz zemlje – kao i činjenica da će mrtvoga Wolinskog, zahvaljujući ludilu vjerskih fanatika, kao žrtveni amblem koristiti i „lepenovci“, mnogo zdušnije od pristojnih ljudi, iako su mu za života željeli sve najgore, svjedoči o stravi svijeta koji se, unatoč rijekama krvi, pjeni od simplificiranih nadražaja i lažnih osjećajnosti.

Marine Le Pen, fašista starog kći, jučer je s novim elanom, s resursom u vidu leševa satiričara, obnovila svoj zahtjev za uvođenjem smrtne kazne.

Opscenost se čini izvjesnom: mobilizirati „za našu stvar“ okorjele demobilizatore, organizirati zbijanje redova kroz masovne mise u čast onih koji su prezirali vjerske obrede.

Samo u hrvatskoj pseudodemokratskoj vukojebini, u ovoj zapuštenoj i mračnoj europskoj periferiji, prvi su, bez imalo srama, svoj glas u obranu „slobode govora“ gromko dignuli osvjedočeni novinarski oportunisti, kukavice i režimlije, čak i medijski zločinci, čak i karikaturisti koji su svojim črčkarijama kontinuirano hranili ratnu mržnju i kržljavi likovni talent bez ostatka stavili u službu „nacionalnog interesa“. „Svi smo Charlie“? Jeste kurac!

Zbog toga ovoga trena bolno nedostaje Wolinski, kao i Tignous, Charb i drugi drugovi iz Charlie Hebdoa, da skalpelom svojih dosjetki na neugodnim mjestima rascijepe hinjenu kompaktnost, da prokažu zloupotrebu, da generalnu laž obasjaju cerekom poneke gole istine, između ostaloga i one koja bi ukazala na to kako današnje liberalne demokracije, na čelu s garniturama ideoloških manipulatora, podupiru slobodu koliko i organizirane religije ljubav.

Nedostaje Wolinski jer bi on možda uspio zdravom satiričkom skepsom obesmisliti nasilnu beatifikaciju Wolinskog, minirati vlastitu statuu, načiniti tako eksplozivan crtež da njegov spomenik pukne od smijeha i krhotinama lakše ozlijedi prijetvorne adorante, takve koji su „palima za našu stvar“ naumili potpaliti kolektivne strasti i investirati ih u buduće projekte širenja ksenofobije.

A budući da Wolinskog više nema, ako se već netko sličan njemu i njegovim drugovima ne lati posla, mogao bi slijediti upravo onakav „odgovor na teror“ kakvoga teror priželjkuje, kao što su – ako je suditi po živahnosti Marine Le Pen – stratezi dugoročnih „odgovora na teror“ dobili upravo onakav teror o kakvome su u potaji sanjali.

Njihova obrana „zapadnih vrijednosti“ od fundamentalističkog nasilja, rukovodimo li se dosadašnjim iskustvima, u pravilu teži ka dokidanju onoga što se nominalno štiti – naime slobode. Teror u punom smislu trijumfira u momentu kada otkrije vlastiti odraz u liku svog progonitelja.

Nevjerništvo francuskih satiričara bilo je mnogo kompleksnije i dublje od izrugivanja „njihovome“ bogu. Ti su divni i hrabri umjetnici godinama bez razlike podrivali sve religijske kultove, i najmanje što smo od njih mogli naučiti jest da su „zapadne vrijednosti“ – u čije ime se danas posvećuje mučeništvo Charlie Hebdoa – religijski kult.

Novosti, 09.01.2015.

Peščanik.net, 10.01.2015.

TEMA – NAŠ TERORIZAM

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)