Trenutno je pažnja uperena na Indiju, jer njen novac gubi vrednost, u odnosu na dolar pre svega. Zabrinutost je opštija, jer se sa istim problemima suočavaju i druge zemlje u razvoju, koje su relativno dobro prošle u ovoj finansijskoj krizi. Koji je razlog za probleme sada?

Ranije epizode mogu možda da pomognu razumevanju. Prvi relevantan primer pruža kriza sa početka osamdesetih godina prošloga veka, koja je posebno snažno pogodila zemlje kao što su Meksiko ili Jugoslavija. Neposredni uzok je bila promena monetarnog režima kao posledica odluke američke centralne banke da poveća kamatnu stopu kako bi obuzdala inflaciju.

To je povuklo i troškove zaduživanja u drugim zemljama, usled čega su mnoge morale da devalviraju, a to je opet dodatno otežalo njihove, u to vreme uglavnom, javne dugove. Posle smirivanja inflacije u SAD, centralna je banka smanjila kamatne stope, ali to nije mnogo pomoglo zemljama koje su u međuvremenu bankrotirale.

Sledeća epizoda počinje sa najavom predsednika američke centralne banke Grinspena da će biti potrebno monetarno stezanje kako bi se predupredilo buđenje inflacije, posle čega je došlo do bekstva novca iz nekih azijskih zemalja i do izbijanja azijske krize krajem devedesetih godina prošloga veka.

Do samog povećanja kamatnih stopa nije zapravo došlo, ali to nije ublažilo krizu, na primer, u Indoneziji, a takođe ni u Rusiji i, posledično, u ne malom broju zemalja Latinske Amerike. Na kraju tog procesa su krize u Argentini i Turskoj i njihovo napuštanje režima valutnog odbora odnosno fiksnog kursa.

Kriza iz 2008. se češće vezuje za dug period niskih kamatnih stopa, no njeni se začeci nalaze u politici postepenog, ali upornog, povećavanja kamatnih stopa na dolarske obveznice sve dotle da je američka centralna banka ponovo povećala kamatnu stopu samo nekoliko nedelja pre nego što je u avgustu 2007. počela da je ubrzano smanjuje.

Koliki je uticaj ovih upornih najava promene monetarnog režima na bankrotstvo takozvanog bankarskog sistema u senci, a kasnije i velikih investicionih banaka teško je reći, ali čini se da ima smisla govoriti o tome da niske kamatne stope naduvavaju finansijske balone, dok ih njihovo povećanje ili čak samo najava povećanja iznenadno buše, sa predvidivim posledicama po finansijsku stabilnost.

Trenutno se zemlje u razvoju suočavaju sa odlivom kapitala usled najave američke centralne banke da bi trebalo očekivati postepenu promenu monetarnog režima. To i ovoga puta znači najavu postepenog povećanja troškova kreditiranja, najpre tako što će se prestati sa intervencijama na privatnom tržištu dugovima, a potom bi trebalo očekivati postepeno povećanje kamatnih stopa.

To vodi većem interesovanju za dolarske obveznice, a ne za one zemalja u razvoju, recimo Indiju, što za posledicu ima depresijaciju odgovarajućih kurseva.

Šta činiti u tim okolnostima? Uobičajena reakcija lokalnih centralnih banaka je povećanje kamatnih stopa kako bi se sačuvala atraktivnost obveznica u domaćem novcu. To zna da bude kontraproduktivno iz dva razloga. Jedan se najjasnije može videti na primeru ruske krize 1998. godine (slično je bilo i u vreme krize evropskog sistema fiksnih kurseva 1992. godine, ali do nje je došlo iz drugih razloga).

Ruska centralna banka je neprestano podizala kamatnu stopu kako bi zaustavila bekstvo novca iz zemlje, što je samo povećavalo izglede da će doći do devalvacije rublje i ubrzavalo povlačenje novca. Na kraju je fiksni kurs napušten. Drugi razlog je što rast kamatnih stopa teži da učini i privatne i javne dugove neodrživim, i može da dovede do masovnog bankrotstva. Tako da je pokušaj da se dužnici u stranom novcu spasu odbranom kursa neuspešan, jer dug postaje neodrživ usled rasta kamatnih stopa.

Da li se zemlje kao što je Indija danas nalaze pred sličnim problemom? Najverovatnije ne. Razlog je u tome što je u prethodnom periodu uglavnom izbegnuto, kako vezivanje za fiksni kurs, tako i oslanjanje na strani dug. Uz to, mnoge zemlje u razvoju su akumulisale značajne devizne rezerve usled toga što su vodile politiku uravnoteženog platnog bilansa ili, još češće, suficita u razmeni sa inostranstvom.

Tako da smanjenje priliva stranih ulaganja i čak odliv kapitala ne bi trebalo da dovede do ozbiljnije krize, ukoliko se ne prave neke veće političke greške.

Drukčije stoji stvar sa balkanskim privredama koje su uglavnom na fiksnim kursevima, prezadužene su i teže da imaju deficite u razmeni sa inostranstvom, koji se izravnavaju upravo kroz krize i recesije. Usled čega bi trebalo očekivati da će prilagođavanje na novi monetarni režim biti dosta teško.

Donekle može da pomogne Evropska centralna banka, ali tu bi ipak trebalo voditi računa o činjenici da evro još nije svetski novac u istoj meri kao i dolar (a to nije bila ni nemačka marka). Biće teško evropskim monetarnim vlastima da ne slede američku centralnu banku.

Svaka od ovih epizoda podseća da postoji jedan svetski novac i u stvari jedna svetska centralna banka i da je potrebno privrednu politiku formulisati sa svešću o tome. Indija i druge zemlje, čini se, sada su uglavnom prilagođene toj činjenici, dok to nije slučaj sa većinom balkanskih zemalja.

Novi magazin, 09.09.2013.

Peščanik.net, 10.09.2013.

Srodni linkovi:

Paul Krugman – Doba mehura

Spiegel – Veliko bekstvo


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija