U spisima iluminata s kraja 18. veka nalazi se i jedna poučna poruka dvorskom savetniku: nisu od koristi ljudi onakvi kakvi su, nego oni koji će tek postati onakvi kakvi su potrebni.

Ne radi o bilo kakvoj osobenoj lekciji iz veštine vladanja. Ipak, ova je zanimljiva bar iz dva razloga. Iako je zasnovana na lomljenju karaktera, ona na sažet način promoviše postupak stvaranja ljudi posebnog kova. S druge strane, iako je gotovo svima poznata, ona je još jedna potvrda pravila da su ideje skopčane sa manipulacijom uvek držane kao tajna. U isti mah se iskazuje sva oholost zakulisne društvene moći i prikriva snebivanje pred upotrebom čoveka.

Kakva je naša današnja upotreba čoveka? Kakvi su naši ljudi posebnog kova?

Već dugo smo svedoci pojave da je nesmenjivost javnih ličnosti u obrnutoj proporciji sa njihovom osvedočenom nesposobnošću. Uz sve manji broj izuzetaka, cirkuliše jedan te isti krug prononsiranih karijerista, mediokriteta, ljudi lošeg karaktera ili onih koji funkciju izdašno koriste za razgranavanje vlastitih poslova i sticanje imetka. U čemu je tajna njihove posebnosti? Zašto su potrebni baš takvi: nesposobni, nedorasli, povodljivi i prevrtljivi? Zašto se baš za takvima traga? Najzad, ako takvi i nisu bili pre nego što su se vlasti domogli, zašto ih je u takve valjalo preobraziti i na vlasti čuvati?

Slučaj nekih naših ministara, državnih sekretara i visokih činovnika, kojima tamo i nije bilo mesto, ili se, uprkos greškama, pravim čudom tamo održavaju, samo nas podseća na činjenicu da su ostavke ili smene kod nas nepoznata pojava. I Čedomir Jovanović, koji je pre nekoliko dana zatražio smenu premijera i ključnih ministara, verovatno ne beži od toga da je njegov zahtev deo političkog teatra, u kome su očekivanja podjednako opravdana koliko i bezizgledna.

Uzroke bi, pre svega, trebalo tražiti u odsustvu samostalnosti. U našim prilikama izostanak samostalnosti nije posledica zalaganja za timsku i ekspertsku interpretaciju državne politike. Naprotiv, reč je o odbrani partijskih imperija, organizovanih po liderskom principu, sa jasno izraženom despotskom hijerarhijskom strukturom. U njima nije greh grešiti, nego ne biti lojalan. U njima nema promašaja koji se odanošću ne može iskupiti. U njima bi svaka pojedinačna demisija, posredno iznuđena ili direktno naređena, nosila rizik da se otpisani uzjoguni i da pod pritiskom nepravde, taštine, ili promenjenog tabora, otkrije karte, i tragače za krivcem odvede do samog vrha političke piramide.

Jedan od razloga je, svakako, i to što bi nestanak sa političke pozornice aktera tajnih dogovora doveo u pitanje ispunjavanje obaveza prema partijskoj klijenteli i pokrenuo lavinu nezadovoljstva izneverenih poverilaca.

Zato se moralni sadržaji postepeno utapaju u političke, a značaj lične odgovornosti iščezava uporedo sa gušenjem integriteta, incijative i slobode izbora. Stvara se nova vrsta konspirativne partijske etike, u kojoj se nezasluženim darovanjem položaja kupuje poslušnost, a ovom kupuje oprost za svaki fijasko. Osim toga, prenošenje odogovornosti sa moralnog na politički plan takve ohrabruje. Pod okriljem partnera koji drže organe sile, a na dobrom su putu da osvoje, ako već nisu osvojili, i tužilaštvo i sud, vinovnik ne haje za krivične prijave ili povremene ispade kontrolnih i regulatornih tela.

Takva zaverenička forma nekritičnosti, koliko god da je faktor unutarpartijske ili koalicione kohezije, rezultat je prisilnog i zato prividnog balansa, koji se održava na korupciji i uzajamnim ucenama. Ujedno, oslobođen kritike unutar sopstvenog ili prijateljskog partijskog gremija, honorat vlasti postaje moralno amortizovana ličnost, obavezana i na trpljenje vlastite bruke i javne neodgovornosti.

Sve su ovo manje-više poznate varijacije sociologije vlasti nedemokratskih režima. Pitanje je kako tako uspešno opstaju i u nominalno demokratskom sistemu.

Na ruku im ide sve tanji sloj nepotkupljene i kritički nastrojene inteligencije i nepotkupljenih i nepristrasnih medija. I još nešto!

Naša je posebnost komotno i uglavnom efikasno iznošenje neistine. Bez ikakvih posledica može se tvrditi da samo što nije završen koridor, da smo prebrodili krizu, da se čini sve u hvatanju Mladića, da je reforma pravosuđa uspešna ali da treba otkloniti samo neke “nejasnoće”, da su nam školski programi uzorni, da se budžet za kontrolna tela povećava, da porez na skromnu imovinu neće porasti, da se nije menjala odluka o bojkotu Nobela, ili da će uslediti besplatna legalizacija divlje gradnje. Naprosto, računa se sa činjenicom da je većina građana neobaveštena ili indiferentna, a da manjina koja je uključena u partijski rad ili je partijama bliska ne rasuđuje na osnovu logike i opštih interesa, već na osnovu propagandnih klišea koje uobličavaju partijske elite.

I najavljena rekonstrukcija vlade samo je jedan vid zatiranja tragova, jedan od načina da se ne priznaju greške i izbegnu ostavke i smene.

 
Peščanik.net, 23.12.2010.